Pravo na mržnju: Dinamo i Hajduk ne mogu jedno bez drugoga

Povezani članci

• Kvalifikacije za SP u Brazilu: Kolumbijci se plasirali, Venecuela ispala
• Video: Kad Iniesta dribla pucaju ligamenti koljena
• Spalletti objavio spisak za Porto, Džeko i društvo se bore za grupnu fazu Lige prvaka
• Zvijezda počela da sjaji u Denveru: Nurkić odličan na debiju
• Kakav preokret: Sušić vratio Emira Spahića u reprezentaciju
• Nole s Chuckom Norrisom i Staloneom u “Plaćenicima 2”

Strastveni smo, ali neotesani. Ne slušamo jedan drugoga, pričamo u isti glas i imamo mišljenje i o onome o čemu nemamo pojma. Neuki smo, ali smo glasni. Po potrebi smo ustaše ili Europejci, najbolje je kad nam dopuste da budemo i jedno i drugo. Nije bitno što se govori, nego tko priča; na argumentiranu polemiku odgovaramo psovkama ili diskreditiranjem ad hominem, jer u nas je dopušteno (i čak poželjno) pljuckati ili dizati u nebesa, ali se na racionalnost uvijek gleda s podozrivošću.

Takvi smo generalno, jer takvi su oni najglasniji među nama, oni koji nam posljednjih dvadesetak godina vladaju društvom, medijima i nogometom. Ali nismo svi poput njih. I među nama ima puno inteligentnih, obrazovanih i kulturnih, samo što takve najčešće bacaju u stranu, jer u društvu mediokriteta previše odskaču; neki put se i sami sklanjaju, jer im se sve to pomalo i gadi.

U nogometu, huligana i primitivaca ima u podjednakom omjeru među novinarima ili klupskim djelatnicima koliko i među navijačima. No kako je običnih fanova naprosto ukupno mnogo više, tako ćete i među njima češće naći one koji pozitivno odudaraju od tužnih hrvatskih stereotipa. Recimo, u redovima onih koji su izborili prava za ‘Naš Hajduk’ puno je takvih, kao i kod onih koji nešto slično pokušavaju sa ‘Zajedno za Dinamo’. ‘Normalni’ su brojniji.

Lani je (u međuvremenu ugaslo) hrvatsko izdanje nogometnog magazina FourFourTwo na svojim stranicama upriličilo esejistički derbi između ‘običnog’ dinamovca i ‘običnog’ hajdukovca – dvojice mladih ljudi kojima se život ne vrti oko navijačke strasti niti se iz hobija bave piromanijom ili sastavljanjem priopćenja, ali svejedno slave i pate s klubom koji vole te bi žrtvovali i neke naoko važnije stvari u životu da napokon vide njegov iskorak o kojem dugo sanjaju.

Dinamovac je u svojem obraćanju odmah zavapio: ‘Vratite nam jaki Hajduk’ i priznao da u Europi sasvim oportunistički navija za Bijele – ne samo zbog nacionalnog koeficijenta, nego i zato što je svakom razumnom dinamovcu život bez stvarnog rezultatskog i kvalitativnog rivaliteta s Hajdukom usamljen i tužan, a navođenje sedam uzastopnih naslova kao nekog velikog uspjeha, zvuči tek kao loš vic. A onda takva postaje i momčad – kao ova današnja. Hajdukovac je, pak, bez ustručavanja rekao da slavi svaki Dinamov poraz (domaći ili europski) jer mrzi taj klub i smatra da je to njegovo pravo – iako voli grad Zagreb, svoje prijatelje dinamovce i curu purgericu. ‘Normalni ljudi mrze Dinamo, al ne pomišljaju zato osnovati dalmatinsku IRA-u. Sport ipak nije rat, pa da nam je zajedništvo nužno za opstanak.’

Jedan zagrebački hajdukovac novorođenom je sinu kupio dionicu Hajduka i uramio je. Njegova najveća noćna mora je da bi mu sin mogao odrasti u dinamovca. ‘Svejedno mi je hoće li slušati cajke ili rock, kao ja. Svejedno mi je hoće li biti gay ili straight, samo nek je sretan. Jedino što bi me silno razočaralo je kad bi mi rekao: ‘Tata, ja navijam za Dinamo’. To bi mi slomilo srce. Mislio bih da sam kiksao kao roditelj, da nekako ne dijelimo iste temeljne vrijednosti u životu.’

Koje su to vrijednosti? Ne moramo ih moći precizno definirati, jer ih naprosto osjećamo. Svatko za sebe, one čak ne moraju za svakoga biti ni posve iste – neki od Dinamovih navijača vjeruju u mit o ‘najhrvatskijem’ ili ‘gospodskom’ klubu kojemu zli partijski aparatčici ‘nisu dali da bude prvak’, drugima je to smiješna fabrikacija. Neki Hajdukovi navijači srame se slavne antifašističke epizode u povijesti svog kluba, dok se drugi upravo njome najviše ponose. Márton Bukovi, Lamzin balkon, novčić iz Brna, bijeli šal, Bobanov milicajac, Tuđmanovo preimenovanje u HAŠK-Partizan/Croatiju, maksimirski Cezar, I u nebo s njim i u pakao, Veliki Žuti i mali Luka, mučko đubre… Ili: U Fleku, Plinara, tim NOVJ, 1950., Bajdo, Tito Kirigin i šjor Ivić, Baka, zadnji Kup, Katin brk i ‘Ako ne postaneš…’

To su samo neka od općih mjesta s kojima se instantno poistovjećujemo, protkana i u osobni identitet te pripadnost. Zapisana u prošlosti, temelj za budućnost. Već ovako nabrojana jasno daju do znanja o kako velikim klubovima se zapravo radi… Hrvatsko prvenstvo (MAXtv Prva liga) ima minimum natjecateljskog smisla tek onda kad se Dinamo i Hajduk ravnopravno bore za naslov. Ljubav i mržnja komplementarni su osjećaji i rijetko mogu jedan bez drugoga, kao što ni Hajduk ni Dinamo ne mogu bez onog drugoga – onoga kojega vole mrziti.

Možda će se to jednom promijeniti – kamo sreće da se i neki od ostalih klubova, bilo koji, barem povremeno može ozbiljno uhvatiti u koštac s njima (što je do prije desetak godina bilo gotovo pravilo…). Isto tako, ma što tko mislio o tome, prilično je izvjesno da će u budućnosti doći do osnivanja regionalnih liga u Europi, naprosto zato što tako nalaže tržišna, ali i natjecateljska logika. Kad dođe, teško da će to biti neka jugo-socka varijanta o kakvima trube balkanski mediji – takve bi lige imale smisla jedino ako će u njima igrati potpuno profesionalni i ozbiljni klubovi s tradicijom, brandom i navijačkom bazom. Takvi su, odnosno takvi mogu biti, u nas jedino Dinamo i Hajduk. Hoće li pritom igrati s Austrijancima i Česima ili Srbima i Bugarima, ili možda sa svima njima zajedno, zapravo je sporedno.

U međuvremenu, navijanje i za jedan i za drugi klub zadnjih je godina postalo teži mazohizam. Iz potpuno različitih razloga. Dinamo je rezultatski i poslovno uspješniji, ima kvalitetniju momčad i veći utjecaj u strukturama; Hajduk ima bolje navijače i stadion, demokratskije je strukturiran i ima veći značaj za lokalnu zajednicu. Sve su to neosporive činjenice, a razlika u svakoj od spomenutih kategorija je drastična. 

Dinamovac će možda reći da je rezultat jedino stvarno mjerilo i bit će u pravu. Hajdukovac će možda izvući zaključak da se ono u čemu je Hajduk bolji, puno teže i sporije mijenja. I bit će u pravu.

izvor: tportal