SESTRINSTVO I JEDINSTVO: Odjeci i paralele ženske nogometne revolucije

Vjekoslav Perica
Autor 13.7.2019. u 15:43

Izdvajamo

  • Kada se SFRJ raspadala, ali njezine reprezentacije u košarci, vaterpolu, tenisu i drugim trofejnim sportovima, crpeći iz bratstva i jedinstva kemiju sličnu onoj koja je nadahnula američke nogometašice u njihovom „sestrinstvu i jedinstvu“ u društvu različitosti koje daje snagu i prednost ako ga se zna kultivirati i čuvati. Da se nisu tada u Jugoslaviji pojavili slični patološki likovi populista i nacionalista poput preteča jednog Trumpa i Putina kakav je bio Milošević u Beogradu, ili Tuđman u Zagrebu kao kombinacija Orbana i Bolsonara, te Alija kao nekakav proto-Erdogan i Bin Salman u Sarajevu, SFRJ bi danas uzimala još više zlata i srebra na svjetskim prvenstvima, Olimpijadama i Wimbledonima nego u ono zlatno doba od 1960ih-1980ih.

Povezani članci

SESTRINSTVO I JEDINSTVO: Odjeci i paralele ženske nogometne revolucije

Megan Rapinoe, Alex Morgan i Samantha Mewis – foto: Richard Heathcote/Getty Images

Renesansa ženskog nogometa u Americi

Sve da su orijentalističke i balkanističke perspektive u svemu pogrešne što nisu, jugoistočna periferija Evrope se poslije propasti SFRJ kroz dovoljno dugi period od tri decenije potvrdila kao zaostala kroz brojne slike i primjere kontrasta između barbarstva i civilizacije. Devedesetih godina dvadesetog vijeka, dok se Evropa integrirala nadilazeći nacionalizam, primitivnim etnoreligijskim nacionalizmom potkopana Jugoslavija se raspadala. Kad je Zapad afirmirao kulturu sjećanja koja je osudila Holokaust i kultivirala sjećanje na antifašizam, novi etnički režimi Balkana rehabilitirali su arhitekte i egzekutore genocida iz Drugog svjetskog rata. I dok su Evropska Unija i OUN pokušavali kroz Tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji kazniti odgovorne za etničko čišćenje i genocid devedesetih, etničke su države međunarodnu pravdu opstruirale i slavile zločince kao nacionalne junake. Jedan od najrecentnijih primjera kontrasta novog balkanskog barbarstva i zapadne civilizacije odigrao se u inače utjecajnoj sferi međunarodnog sporta koji je, kako je povjesničar Eric Hobsbawm volio naglasiti, još od 1930-ih nezaobilazan u analizama nacionalizma.[i]

Radi se o svjetskom nogometnom prvenstvu za žene odigranom u Francuskoj juna i jula 2019. Na ovom globalnom spektaklu koji su pratile milijarde ljudi od Kine do obje Amerike i zapadne Evrope, ali malo tko na Balkanu, trijumfirala je reprezentacija Sjedinjenih američkih država. Osvajajući svijet ne samo vrhunskom igrom nego i progresivnim društvenim angažmanom, Amerikanke su stvarale i pisale povijest koja se neće taklo lako revidirati makar se mnogima ne svidjela. Ovaj američki ženski nogomet, drukčiji ali nipošto manje kvalitetan od muškog, i progresivna politika koja ga je pratila, kao da su došli iz daleke galaksije. Za nekoga tko poznaje prilike i u SAD i na Balkanu, otkriva se šokantni kontrast između uloge sporta, nogometa napose, na prostorima bivše Jugoslavije i u zapadnoj Evropi i SAD-u. Nogomet je na Balkanu bio pozornica etničkog konflikta, mržnje, rata i privatizacijske pljačke, i to je ostao do danas.  Nakon ratova devedesetih nogomet postaje mehanizam za perpetuiranje kontaminacije koju je balkanski nacionalistički Černobil posijao od raspada SFRJ naovamo u svim novonastalim državama. Nasuprot tome, novi američki ženski nogomet donio je ideje jedinstva preko svih društveno iskonstruiranih barijera a uz to potaknuo i društveni aktivizam za ravnopravnost i socijalnu pravdu. Gledati američke nogometašice kako igraju i što govore, bilo je kao vratiti se u zlatno doba one progresivne, ujedinjene, ambiciozne SFRJ. Ali pogled na današnju balkansku stvarnost opet odnosi taj strašni kontrast. Jer dok na stadionima diljem pustoši gdje je nekad živio jugoslavenski multietnički socijalistički modernizacijski projekt, odjekuje „Cigani, cigani“, „Ubij Srbina!“ ili „Nož, žica, Srebrenica“, na paradi ulicama Njujorka u čast svjetskih nogometnih šampionki, stotine tisuća navijača skupa s članicama nogometne reprezentacije SAD-a skandiraju „Jedna nacija-jedan tim“, i slogane za ravnopravnost spolova, pravedne plaće, protiv svakog oblika diskriminacije, nasilja i kršenja ljudskih prava. . .

Američki ženski nogomet danas treba gledati u kontekstu razvoja ženskog pokreta još od vremena sufražetkinja a napose od 1960-ih. Posljednjih godina događa se novi zamah pokreta kome je nesvjesno išao na ruku i defektni izborni sistem kad je 2016 diskvalificirao ženu s tri milijuna glasova više od muškoga protukandidata. Kad je ovaj, desničarski predsjednik Donald Trump, počeo uglavnom nesvjesno činiti da sve potvrdi postizbornu tezu filozofa Slavoja Žižeka da je za oporavak i mobilizaciju ljevice potreban upravo takav ekstremni profil političara koji iritira svakog i predstavlja sve suprotno od onog za što se progresivni liberali i ljevica zalažu. Od prvih masovnih demonstracija protiv Trumpa nakon izbora, žene su mu postale glavna opozicija. U tom su kontekstu američke nogometašice zahtijevale ravnopravnost s muškim kolegama u sportu koji je, bez tradicije u SAD-u, od pionirskih 1970ih i 1980-ih brzo rastao. Od devedesetih i dalje američke su žene počele dominirati svijetom u ženskoj varijanti ove sportske igre dok su muškarci, unatoč određenom napretku, teško hvatali korak s vrhunskim evropskim i južnoameričkim nogometom ostajući tako u svjetskoj „drugoj ligi“. Od američkih su muških nogometaša nogometašice trenutačno puno bolje a ovaj tim svjetskih prvakinja mogao bi se mjeriti i s mnogim muškim ekipama u Evropi i južnoj Americi. Glavni trener i selektor Jill Ellis, koja je ranije vodila sveučilište Maryland, pokazala je na ovom svjetskom prvenstvu takvo znanje i sposobnost da se ne treba iznenaditi ako uskoro postane prva žena u povijesti koja vodi neki vrhunski evropski profesionalni tim i to s plaćom koju primaju najbolje muške trenerske zvijezde.

Unatoč konstantnim uspjesima i potvrđenoj svjetskoj klasi, američke su nogometašice ostale drastično i nepravedno potplaćene. I danas, iako se situacija popravila u odnosu na onu prije desetak godina (mada su i tada Amerikanke bile svjetske i olimpijske prvakinje) zarade žena  su u odnosu na muške profesionalne atlete, ostale relativno male. Alex Morgan, najbolja nogometašica u Americi protekle sezone i jedna od najboljih na ovom svjetskom prvenstvu, zaradila je sveukupno od plaće i reklama oko milijun dolara. Njezina kolegica iz istog tima, Megan Rapinoe,  najbolja igračica i prvi strijelac na svjetskom prvenstvu u Francuskoj, zaradila je prošle sezone ukupno oko 400,000 dolara. Premije i bonusi za zlatnu medalju u Francuskoj Amerikankama su bila ispod 200,000 dolara po igračici. Ove brojke su smješno male kad se usporede sa zaradama profesionalnih atleta u SAD-u, gdje recimo u američkom muškom nogometu kojeg ne igraju žene (football) i u košarkaškoj NBA ligi, godišnju zaradu veću od Megan Rapinoe imaju svi jer im je garantirani minimalac veći, a od onog godišnjeg milijuna Alex Morgan više primaju rezervni igrači osrednjih ekipa. Kraljice ženskog nogometa su sirotinja i u usporedbi s profesionalnim nogometašima Evropskih liga. Balkanski igrači u pečalbi u Evropskim ligama pa i u Turskoj ili Ukrajini, zarađuju puno više od Rapinoe i Morgan.

Amerikanke su također zadivile pa i šokirale svijet svojim društvenim aktivizmom koji je rijetkost kod muških nogometnih superzvijezda. Ronaldo, Messi, Modrić i druge najsjajnije zvijezde svjetskog muškog nogometa rijetko javno istupaju u smislu bilo kakvog društvenog angažmana, a ne znaju ni pisati ni suvislo govoriti u javnosti kao što su pokazale američke nogometašice. Proslavu sportskog trijumfa Amerikanki pratile su ne samo sportske analize nego i političke medijske rasprave o nepravednim plaćama za isti posao muškaraca i žena i o šovinističkoj politici Donalda Trumpa spram žena i manjinskih skupina. Kampanju protiv Trumpa i za rodnu ravnopravnost pokrenule su same igračice svojim javnim istupima, napisima, intervjuima, tužbama sudu. Slogan o jednakim plaćama koji su istaknule članice nacionalne reprezentacije SAD-a i prihvatile stotine tisuća ljudi na američkim ulicama i stadionima (i na stadionu u Parizu u Francuskoj gdje su odigrane finalne utakmice Svjetskog prvenstva), nije se odnosio samo na ženski i muški nogomet ili samo sport. Radi se o društvenom problemu u SAD-u gdje su i dalje unatoč svim postignućima ženskog pokreta, za iste poslove muškarci u pravilu plaćeni bolje od žena. Unatoč brojnim novim propisima protiv diskriminacije na radnom mjestu, često su recimo zaposleni supružnici na sličnim poslovima  različito plaćeni i u pravilu žene imaju niže plaće. Kampanju za jednake plaće s muškim kolegama (iako neki smatraju da američke nogometašice moraju zapravo biti plaćene mnogo više prema sposobnosti i zaslugama), uz kritiku Trumpa kao predsjednika koji podriva jedinstvo zemlje, potaknula je Megan Rapinoe kao jedna od tri kapetanice američke reprezentacije.  Lišena nepotrebnog trijumfalizma, proslava uspjeha američkih nogometašica predstavila je svijetu legendarnu različitost vidljivu u koreografiji svakog eventa, kao i socijalnu dimenziju, odnosno agendu ravnopravnosti, pretvorivši tako ovaj događaj u historijski spektakl progresivnog svijeta. Da opet skoknemo do onih balkanskih paralela, doček svjetskih šampionki u Njujorku 10. srpnja, bio je nevjerojatan kontrast onom nacionalističkom derneku u balkanskoj palanki u čast viceprvaka svijeta, reprezentacije Hrvatske, po povratku sa svjetskog prvenstva u Rusiji 2018.

Progresivni društveni aktivizam ovih mladih Amerikanki one su predstavile svijetu kao  jednu od komponenti kulture, mentaliteta i nacionalnog identiteta. Konačno, aktualne svjetske prvakinje, reprezentacija SAD-a, vjerojatno imaju više školske spreme nego sveukupno članovi svih reprezentacija sudionica zadnjeg svjetskom nogometnom prvenstva za muškarce u Rusiji gdje je igrač sa završenom srednjom školom rijetkost. Američke su naime nogometašice u odnosu na muške kolege nogometaše i u SAD i u svijetu, jednostavno govoreći, obrazovanije i pametnije ali i to treba objasniti u društveno povijesnom kontekstu razvoja ženskog nogometa u SAD. Američke su nogometašice naime, i dalje dio sustava u razvoje kojim profesionalizacija, komercijalizacija i korporacija još ne dominiraju, za razliku od muškog vrhunskog sporta gdje se talentirane dječake prodaje u profesionalne sportske janjičare već s 14-16 godina. Skoro sve su američke nogometašice svjetske prvakinje pohađale i većinom završile koledže i univerzitete i to ne bilo koje, nego elitne poput Sjeverne Karoline, Berkeleya, Stanforda, Penna, i tako dalje. Napose se pokret za ženska prava u SAD još 1972. izborio za federalni propis znan kao Title IX u sklopu ustavnog amandmana o školstvu i obrazovanju (Education amendement), koji je potaknuo srednje škole i univerzitete da daju studenticama više sportskih stipendija. Kako su američke cure najviše birale takozvani soker-nogomet (soccer) za razliku od notornog, grubog, „muškog“ footbala, došlo je do renesanse ženskog nogometa u Americi. Već devedesetih vidi se u popularnoj kulturi, kao recimo u poznatim filmovima kao „10 stvari koje najviše mrzim kod tebe“ i Sačuvaj posljednji ples“ u kojima se Julia Stiles specijalizirala za uloge talentiranih studentica i nogometašica, da je ženski nogomet postao takoreći identitetska stvar i kulturološki fenomen a žene koje se njime bave stekle su imidž zgodnih i pametnih cura. Nasuprot muškim atletama u profesionalnom sportu poput footbala ili košarke, žene sportašice bile relativno obrazovanije ali su uspješni sportaši muškarci lakše postajali multimilijunaši već u dvadesetima. U Evropi, ženskog nogometa nije bilo, a evropski nogometaši i nogometni navijači bili znani kao notorni primitivci. U SAD-a navijački barbari evropskog tipa bili su nepoznati a zahvaljujući primjerima poput Muhameda Alija ili Kareem Abdul-Jabbara, i vrhunski muški sportski profesionalci bogataši znali su naći vremena za  progresivni društveni aktivizam. Američke su žene napose, čak i u takovom anti-intelektualnom miljeu kakav je profesionalni sport, bile progresivno društveno angažirane i znale formirati stavove o ključnim društvenim pitanjima.

Foto: ELSA/GETTY IMAGES

Tridesetčetverogodišnja djevojka iz Kalifornije, Megan Rapinoe, najbolja igračica Svjetskog nogometnog prvenstva za žene, stvarala je i pisala povijest i to ne samo sportsku, nego političku, društvenu i kulturnu. Zasjala je ove 2019 tako da bi mogla s pravom konkurirati za osobu godine Tajm magazina. Osim već ranije osvojenog zlata za SAD na svjetskim prvenstvima, uz pet golova koje je postigla u Francuskoj i brojnih asistencija suigračicama, Rapinoe je inicirala tužbu federalnom sudu zbog diskriminacije članica američke nogometne reprezentacije protiv nogometne federacije  SAD-a. I vrijeme je bilo da se na takav način baci rukavica organizaciji koja se usudila upisati 400milijuna dolara u fond nagrada i premija za mušku američku reprezentaciju na svjetskom prvenstvu iako su u karijeri osvojili smo jednu broncu na svjetskom kupu, a samo 30 za žensku koja dominira svjetskim ženskim nogometom već trideset godina uz 8 osvojenih zlatnih medalja na svjetskim prvenstvima i olimpijadama. Uz to je Rapinoe, kao dugogodišnji aktivist za prava gej populacije nastupala u toj ulozi s nevjerojatnom karizmom, samouvjereno i gotovo trijumfalno o čemu su pionirke ove borbe za slobodu poput Billie Jean King i Martine Navratilove, mogle samo sanjati.  Zaslužna je za ovaj uzlet Megan Rapinoe i njezina partnerica Sue Bird, jedna od najboljih košarkašica na svijetu, vrhunski playmaker koja organizira igru svojih ekipa još od dominacije Univerziteta Connecticut pa do profesionalne karijere u WNBA. Kad je američki desničarski predsjednik-siledžija Donald Trump počeo javno vrijeđati Rapinoe nakon njezine izjave da u slučaju osvajanja zlatne medalje ne bi išla u Bijelu kuću na poziv nesposobnog političara čiju ideologiju i ponašanje osuđuje i dozvolila mu da profitira od tuđeg rada i sposobnosti, Sue Bird je u magazinu „The Players Tribune“ objavila sjajan esej pod naslovom „I tako, znači, predsjednik jebeno mrzi moju dragu“. Trumpa je tu nazvala pubertetlijom i osudila njegovu politiku kojom razdvaja ljude i vrijeđa sve koji se s njim ne slažu i koji ga ne idoliziraju, priznala je doduše da mnogi njegovi postupci izazivaju strah, ali je izrazila nadu da će dobri, hrabri i sposobni ljudi koje reprezentira Megan Rapinoe i drugi progresivni politički aktivisti poraziti to trenutačno zlo. Pokazujući dar kreativnog pisanja kakav se teško može naći kod profesionalnih atleta ali i 90% članova američke Republikanske stranke, Sue Bird je zatim opisala izuzetne ljudske i sportske kvalitete Megan Rapino izjavivši joj ljubav i podršku u svim aspektima njenog aktivizma. [ii] Iako su Megan i Sue kao i cijela američka sad već kultna nogometna reprezentacija utjecajne celebrities uz koje je stotine milijuna obožavatelja u SAD i širom svijeta, nije im bilo lako s Trumpom i njegovom vojskom. Naročito brutalno i uz brojne montaže i propagandne trikove napadao ih je zloglasni desničarski Fox News televizijski kanal. Najdalje je možda otišao militantni desničar i teoretičar urote Sebastian Gorka, bivši Trumpov savjetnik u Bijeloj kući, kad je urlao pred reporterima: „Megan Rapinoe, ta žena koja provocira bojanjem kose u ružičasto, umišlja da je veliki ratnik, ona i taj ženski nogometni tim, hoće uništiti sve što je zdravo i dobro u našoj zemlji i našoj Judeo-kršćanskoj civilizaciji. [iii]

Unatoč takvim pokušajima, ovaj je svojevrsni društveni pokret znao kako  iskoristiti trijumfalni povijesni trenutak i stvoriti sintezu spektakularne proslave kao parade nacionalnog jedinstva, pučke veselice i prilike za društveni aktivizam pa čak i marketinški profitabilnu modnu reviju. Nastupajući pod sloganom „Jedna nacija — jedan tim“, američka je ženska nogometna reprezentacija, nasuprot narcisoidnom trumpizmu, slavila ne u prvom redu sebe nego svoju zemlju i njezino jedinstvo u različitosti. Megan Rapino, koja je već ranije poručila Trumpu da prestane isključivati i počne ujedinjavati ljude, održala je na njujorškoj paradi kratak ali sjajan, gotovo epski govor koji već ulazi u povijest i školske udžbenike kao „Megan Rapinoe Victory Speech 2019“. Rapinoe je u ovim nastupima izgledala kao ličnost iznad domene sporta, kao netko svjestan šire društvene i povijesne misije, čak i kulturne i društvene revolucije koju vodi,  kad je rekla: „mi jesmo sportašice, mi smo nogometna ekipa, ali ovaj tim na svojim leđima nosi posebnu odgovornost, mi razumijemo i našu ulogu u društvu i u svijetu, da, mi jesmo žene u vrhunskom sportu, mi igramo nogomet,  ali sada mi smo mnogo više od te igre, mi smo tako mnogo više od toga . .  .“.[iv]  U svom epskom pobjedničkom govoru, Megan Rapinoe je rekla i ovo: „Ovo je moja poruka svima  i svakome . .  . Mi moramo postati bolji. Mi moramo pokazati više ljubavi, mi moramo mrziti manje, mi moramo više slušati jedni druge a pričati manje. Megan Rapinoe vam kaže: Naša je odgovornost učiniti ovaj svijet boljim mjestom za život . . .“[v] Nastavljajući diskurs jedinstva, ko-kapiten Alex Morgan je primajući nagradu najbolje ženske sportašice Amerike na televizijskoj dodijeli nagrada ESPY uzviknula: „Sve vas volim, cure! Sad imam dvadeset i dvije sestre!“[vi]

Teško je procijeniti koliko se potres ove američke ali i globalne nogometne revolucije osjetio na Balkanu i koliko se na ovim prostorima uopće shvaćalo što se zbiva i kakve su šire društvene reperkusije tih zbivanja. Za razliku od muškog svjetskog prvenstva u Rusiji 2018 kad su se prenosile sve utakmice, regionalne televizije dale su samo nekoliko finalnih mečeva a medijskih je odjeka i komentara bilo malo ako ih je uopće bilo usporedivo s praćenjem zbivanja u muškom nogometu. Tradicionalne institucije ne trpe izazove i alternative. Muški nogomet i muško-klerikalna religija na ovim su prostorima napose u zadnjih trideset godina suprotnost svemu progresivnom i zdravorazumskom pa bi teško prošla tako drastična promjena kao sto je interes za ženski nogomet. Ni regionalne ljevice ne znaju puno o američkom ženskim nogometu u njegovom sportskom i društvenom kontekstu a i oni ljevičari koji i dallje odano prate muški nogomet u bezveznim ligama balkanskih državica, teško da su našli vremena i motivacije pogledati svjetsko prvenstvo za žene. Međutim, vibracije su se mogle osjetiti po svijetu za vrijeme svjetskog prvenstva u domovini Francuske revolucije. Na internetu su uz sjajne momente iz nogometnih arena dostupne i epizode poput skandiranja  protiv Trumpa na ulicama Pariza ili onog gromoglasnog „ Equal pay! (Jednake plaće!)“, u finalnoj utakmici. Pripadnici generacije koja je propatila traumu raspada SFRJ, ako su ovaj spektakl pratili, mogli su povući neke paralele između ove sadašnjosti kad se ta američka progresivna ženska nogometna revolucija zbiva u Trumpovom SAD-u i u svijetu kojeg uz rastuće ekološke probleme kontaminiraju sve brojniji autoritarni muški populisti i onih kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih. Kada se SFRJ raspadala, ali njezine reprezentacije u košarci, vaterpolu, tenisu i drugim trofejnim sportovima, crpeći iz bratstva i jedinstva kemiju sličnu onoj koja je nadahnula američke nogometašice u njihovom „sestrinstvu i jedinstvu“ u društvu različitosti koje daje snagu i prednost ako ga se zna kultivirati i čuvati. Da se nisu tada u Jugoslaviji pojavili slični patološki likovi populista i nacionalista poput preteča jednog Trumpa i Putina kakav je bio Milošević u Beogradu, ili Tuđman u Zagrebu kao kombinacija Orbana i Bolsonara, te Alija kao nekakav proto-Erdogan i Bin Salman u Sarajevu, SFRJ bi danas uzimala još više zlata i srebra na svjetskim prvenstvima, Olimpijadama i Wimbledonima nego u ono zlatno doba od 1960ih-1980ih.

Brad Smith/ISI Photos/Getty Images

No, SAD nije nikad bio tako krhak i ranjiv kao SFRJ i u najboljim danima a u krizama pogotovo, i da će američka demokracija kao mnogo puta ranije apsorbirati i prevladati društvene tenzije. Osim toga, najteži problem Amerike danas je jedan narcisoidni i infantilni a nesposobni državnik, kako je nedavno Trumpa opisao američki filozof Noam Chomsky. Protiv Trumpa je ne samo većina birača na izborima koji su 2016 njegovoj protukandidatkinji dali tri milijuna glasova više nego njemu, nego i cijeli narodi poput afroameričkog i latinoameričkog i nadasve američke progresivne žene. Bojkotiraju ga i strani državnici i ugledni Amerikanci. Ovih će dana svjetske prvakinje članice ženskog nacionalnog tima gostovati po pozivu u najvišim institucijama američke demokracija. U Zastupničkom domu će ih dočekati prvakinja Demokratske stranke Nancy Pelosi i ikona svjetskog demokratskog socijalizma, simpatična kongresnica Alexandria Ocasio Cortes, a onda pozdraviti i stotine narodnih poslanica i poslanika. U Senatu će ih pozdraviti sve senatorice koje su ih i pozvale, svi demokratski senatori a ugurati će se i republikanski jer ljude ne treba isključivati kao što to oni znaju činiti. U Bijelu kuću, međutim, kod Donalda Trumpa i njegove Slovenke Melanije, neće ići.

Nazire se možebitno ovih dana Trumpu i trumpizmu kraj. Nagoviješten je na povijesnoj lokaciji Francuske revolucije u Parizu a potom na ulicama Njujorka u trijumfalnoj paradi američkih nogometašica i njihovim javnim nastupima. A kad padne Trump, dobre će se vibracije proširiti svijetom. Naći će valjda u svojom narodima i Rusi, Turci, Brazilci, Madžari i Talijani i drugi pod populističkim  vladama, bolje ljude i bolje vođe od ovih likova koji su im na grbači danas i čija nas ružna lica danonoćno plaše. Dvadeseti i prvi vijek je ružno počeo terorom i ratom a i sad njime dominiraju ružna lica populističkih vođa autoritarnih ambicija. Ljepša smo lica ipak mogli vidjeti na paradi u Njujorku.  Vesele djevojke u ljetnim haljinama nagovijestile su jedan ljepši 21. vijek. Razigrane na platformi paradnog gradskog autobusa, uz visokog, nezgrapnog ali dobroćudnog gradonačelnika De Blasia s američkom zastavom u ruci, pokazale su i što je ponos s pokrićem, što je rezultat napornog rada, ljubavi i sloge među ljudima pa čak i kako izgleda taj famozni demokratski socijalizam kojeg ljevica zaziva kao alternativu diskreditiranom neoliberalnom kapitalizmu. U sklopu marketinških obaveza spram kapitalističkog potrošačkog društva koje nitko tu ne želi promijeniti nego mu samo ispraviti neke ekstreme, američke su slavne cure za ljetnu sezonu 2019. predstavile skupe modne krpice i dizajnerske sunčane naočale iz butika Pete avenije a pri tome su skupa s tisućama fanova skandirale: „Jednake, plaće, jednake plaće!!!“

[i] Eric, J. Hobsbawm, 1992. Nations and Nationalism Since 1780: Programme, Myth, Reality, Cambridge, UK; Cambridge University Press.

[ii] „So, the President Fucking Hates my Girfriend“, by Sue Bird, the Players Tribune, 2. 07. 2019, https://www.theplayerstribune.com/en-us/articles/sue-bird-megan-rapinoe-uswnt

[iii] Megan Rapinoe takes the game to her rightwing critics“, The Guardian, 12. 07. 2019, https://www.theguardian.com/football/2019/jul/12/megan-rapinoe-the-world-cup-hero-who-wants-the-world-to-be-a-better-place?CMP=Share_iOSApp_Other).

[iv] Ibidem.

[v] „Megan Rapinoe delivers yet again for USWNT – this time with rousing parade speech“, The Washington Post, 10.07. 2019, https://beta.washingtonpost.com/sports/2019/07/10/megan-rapinoe-speech/?outputType=amp)

[vi] 2019 ESPYS | Alex Morgan Wins Best Female Athlete, https://youtu.be/hYKlgucyt_Q

Vjekoslav Perica
Autor 13.7.2019. u 15:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija