Krystal Ball: Mnogim demokratima bi Trump bio draži nego Sanders

 Nikolaos Gavalakis
Autor 9.3.2020. u 09:06

Krystal Ball: Mnogim demokratima  bi Trump bio draži nego Sanders

U svojoj emisiji „Rising“ i svojoj novoj knjizi “The Populist’s Guide to 2020: A New Right and New Left are Rising“ izazivaju Krystal Ball i Sagaar Enjeti ne samo establišment iz medija i politike nego i konvencionalno mnijenje. Iako je Ball odlučujuće lijevo a Enjeti više zastupa konzervativne vrijednosti oboje su često iznenađujuće jedinstveni oko uzroka momentalne političke preorijentacije u SAD.

Intervju sa Krystal Ball vodio Nikolaos Gavalakis

Preveo i prilagodio Ešref Zaimbegović

Vaša knjiga se zove „The Populist’s Guide to 2020 – A New Right and New Left are Rising“. Vi se sami označavate kao „populistkinja“. Šta znači taj pojam za Vas i kako bi ste Vi definisala novu ljevicu?

Populizam za mene znači imati rešpekt prema ljudima koji grade politiku na demokratskoj volji građana i zastupaju interese većine – dakle u konačnici radničke klase pošto je ona demografski najmnogobrojnija grupa u zemlji. Ovaj pristup nadilazi rasu i spol i mogao bi imati inregrišuće dejstvo na američku politiku.

Nova ljevica se za mene u prvoj liniji karakteriše kroz pokret oko Bernia Sandersa ali nadilazi ga. To je vrlo jednostavan koncept koji vjeruje u temeljnu ljudskost i čast svake pojedinačne osobe. U jednoj bogatoj zemlji moraju postojati fundamentalne gospodarske pretpostavke  da li je to sada zdravlje za sve, veoma dobro obrazovanje, pristup visokim školama, čist vazduh, čista voda ili života vrijedna planeta. Ovo su fundamentalna prava koja u bogatim društvima trebaju biti garantovana svima.

Šta Nova ljevica i Nova desnica imaju zajedničko? I gdje leže najveće razlike?

Sigurno da postoje dijelovi populističke desnice koje ja smatram veoma uznemiravajućim i problematičnim i koji proturiječe mojim vrijednostima. Međutim mi postavljamo slijedeće pitanje: Šta bi bilo kad se obje političke partije u SAD ne bi natjecale za naklonost bogatih nego za to da zastupaju interese radničke klase? Koja vrsta politike bi nastala iz toga?

Najvidljivije razlike između lijevih i desnih leže kod teme imigracija. Saagar je jako za to da se ona ograniči. Međutim pošto je on sam sin doseljenika njegovi pogledi nisu reakcionarni nego diferencirani i dobro promišljeni. Ja za svoj dio mnogo jače vjerujem u solidarnost radničke klase i preko državnih granica. Stanovište da je doseljavanje razlog tomu zašto ljudi iz radničke klase u SAD mogu imati probleme je potpuni mit. Ono malo doseljenika koji, dodatno uz ljude koji su već tu, dolaze u našu zemlju mogli bi se potpuno bez problema integrisati u naše društvo. Prema naučnim istraživanjima radnička klasa bi od ovih ljudi mogla gospodarski čak profitirati.

Razlike u mišljenju imamo sigurno i u vanjskoj politici. Međutim centralna tema knjige koja nas povezuje je naš stav da mnoge institucije u našoj zemlji, od medija do političkih organizacija su potpuno korumpirane i zastupaju samo interese manjeg broja ljudi. Osim toga mi vjerujemo da njihova moć danas stoji na glinenim nogama i više je imaginarna nego realna.

Mi slušamo o partijskopolitičkoj blokadi u Vašingtonu ali Vi radije govorite o dvostranačkom konsenzusu između demokrata i republikanaca. Šta time mislite?

Ja vjerujem da je predstava blokade jedna iluzija. Samo izgleda tako kao da bi politika mirovala jer oni ne rade ništa od toga šta mi ustvari od njih očekujemo. Međutim ako se radi o ratovima i trgovinskim ugovorima, koji su razrovali veliki dio naše zemlje ili o tome kako sindikate satjerati u ugao postoji u raznovrsnim pogledima dvopartijski konsenzus.

Ja vam mogu dati konkretan primjer iz moje rodne države Virdžinije: Tamo demokrati kontrolišu poziciju guvernera i oba doma parlamenta. Dakle sami drže vlast. Trebalo bi se misliti da oni mogu progurati svaki program koji hoće. Mnogi demokrati su se u predizbornoj kampanji založili za prava sindikata – i protiv takozvanog „Prava na rad“, koji zaposlenom stanovništvu otežava da se na svome radnom mjestu sindikalno organizuje. Tako bi Virdžinija kao prva savezna država opet ukinula „Pravo na rad“ što bi za radničku klasu i njeno političko zastupanje bila velika pobjeda.

Međutim kada je došlo do toga da se to stvarno realizuje intervenisali su tamošnji koncerni i stvar je konačno propala. Iako su demokrati u Virdžiniji na vlasti novac koncerna se pobrinuo za konsenzus dvije partije da bi se zadržali propisi i zakoni koji su neprijateljski za radnike i sindikat. Dakle postoji dovoljno jedinstva među partijama kada se radi o interesima bogatih i koncerna samo ne ako se radi o tome da se umjesto toga učini nešto za radnike.

Vi opisujete sistem i njegove posledice, naprimjer razaranje radničke klase, kao jedan od razloga zašto je Trump izabran za predsjednika. S tim u vezi Vi osam godina, koje je Barack Obama proveo u Bijeloj kući, posmatrate kao „propuštenu priliku“. Zašto?

To kako je Obamina vlada reagovala na finansijsku krizu bila je u konačnici katastrofa. Veliki dio radnih mjesta srednje klase bio je izgubljen i zamijenjen sa radnim mjestima u  području niskih plata. Nasuprot tomu Wall Street je bio spašen. Tamošnji akteri su danas dobro i bogatiji su nego ikada. Međutim vlasnici kuća su svoje bogatstvo, koje su izgradili, opet izgubili. Niko ih nije spasio. I niko od „bankstera“ koji su – ne samo kod nas nego u cijelom svijetu – gospodarstvo doveli do zida nije otišao u zatvor. Kad demokrati govore o Donaldu Trumpu čujemo od njih puno o pravnoj državi. Međutim ona je već bila ozbiljno oštećena jer za vrijeme Obaminih godina niti jedan jedini „bankster“ nije odgovarao za svoja djela.

Reforma zdravstva, koju je proveo Obama, je u poređenju sa starim sistemom sigurno poboljšanje. Ali uprkos tomu troškovi su stalno rasli. Milioni ljudi nemaju još nikakvo zdravstveno osiguranje a najveći profiter zakona bila je industrija osiguranja. Osim toga Obama je gurao stalno nove trgovinske ugovore koji su radničkoj klasi i industrijskim oblastima u našoj zemlji nanijeli ogromne štete. Sve se to desilo na početku njegovog  mandata kada nije kontrolisao samo senat nego je i u predstavničkom domu imao veliku većinu. Mogao je sve uraditi. Međutim sa sindikatima i srednjom klasom bivalo je sve gore. Sve u svemu temeljni neoliberalni trend se nastavio što je dramatično pojačalo nejednakost i uništavalo nadanje i mogućnosti radničke klase u njihovim gradovima.

Posmatrano sa ljevice izbor Donalda Trumpa bio je očigledno teška katastrofa. Jesu li demokrati nešto naučili iz svoga poraza 2016. godine?

Ništa, apsolutno ništa! Umjesto da pitaju: „Kako se to moglo desiti? Kako su ljudi samo mogli birati ovoga užasnog tipa? Kako su mogli vjerovati da je on najbolja šansa? Šta smo mi pogrešno uradili?“, oni su poslednjih par godina proveli u traženju izgovora.

Nemojte me pogrešno razumjeti, sve navedene stvari imaju uvijek trunku istine u sebi. Ali demokrati su se previše fiksirali na Rusiju – ili na pitanje da li je konferencija za štampu direktora FBI u poslednjem predizbornom tjednu uticala na rezultate ili da li je seksizam igrao neku ulogu. Još jednom, sve ovo ne može se jednostavo odbiti, ali ide protiv temeljnih stvari da se ta izborna borba protiv ovih gnusnih, odvratnih tipova iz rijaliti šoua jednostavno morala dobiti.

Sama činjenica da je bilo tako tijesno, da je jedan od ovih malih eksternih šokova mogao odlučiti, je katastrofa sama po sebi. Ne, oni nisu ništa uradili da bi razumjeli šta je bilo pogrešno. To se može vidjeti i u analizi ono što se nalazi u medijima: Oni žele opet  postaviti kandidata koji je isti kao Hillary Clinton. Oni vjeruju da je to put ka pobjedi, iako je taj pristup bio ono na čemu su pali. Već ovo pokazuje jasno da nisu ništa naučili.

Vi se veoma kritički izražavate o politici identiteta i označavate je kao oružje. Nisu li kraj svake forme diskriminacije i cilj jednakosti  osnovni stubovi progresivne politike?

Naravno, a netolerantnost postoji stvarno. Problem neoliberalne ljevice je međutim u tome da različitost i obožavanje pojedinih predvodnika društveno slabijih grupa ili manjina često služi kao simbolična zamjena za pravi napredak. Naprimjer svi stručnjaci su mislili da će Kamala Harris kao crna žena biti veoma uspješna na izborima pošto bi imala podršku američkih afroamerikanaca. I dopustite mi da jasno kažem da bi crna žena kao predsjednica bio važan napredak.

Međutim puno važnije bi bilo imati kandidata koji bi stvarno izmijenio položaj radničke klase u ovoj zemlji, koja je nadproporcionalno sastoji od žena i People of Color. Dakle za mene su mjere koje mijenjaju životnu situaciju miliona ljudi važnije nego razne pojedinačne osobe na vrhu piramide potlačenih.

Vi ste već odavno predvidjela uspon Bernia Sandersa i stvarno on momentalno vodi. Hoće li establišment demokrata dozvoliti nominaciju Sandersa.

Ja vjerujem da će oni koristiti svaku šansu koju imaju da bi to spriječili. Ako Bernie sakupi većinu delegata demokratske partije oni na tome stvarno ne mogu ništa promijeniti. Super delegati, koji su za predizbornu pobjedu Hillary Clinton prošli puta bili tako važni, ne sudjeluju u prvom krugu izbora. Ukoliko bi on nasuprot tomu od svih kandidata imao samo najviše delegata ali ne i apsolutnu većinu tada ja čvrsto računam sa tim da će partija pokušati da ga liši moći – što se potvrđuje i aktuelnim izvještajima. Oni bi to učinili iako znaju da bi to najzad moglo razoriti demokratsku partiju i donijeti drugi mandat Donaldu Trumpu, pošto mnogi ljudi, među njima i ja sama, ne bi birali demokratskog kandidata čija nominacija se bazirala na dogovoru iza zatvorenih vrata.

Ali zašto bi to radili kada ipak znaju da to može razbiti partiju? Pa, najzad zbog toga jer im je Donald Trump kao predsjednik još uvijek draži nego Bernie Sanders. Čak i ako su u opoziciji oni pod Donaldom Trumpom znaju kako mogu održati svoje pozicije moći – svoje ugovore sa konsultantskim preduzećema, svoje lobiste i svoje pozicije u nadzornim odborima. Pod vladom Trumpa sve bi jednostavno tako išlo dalje.

Međutim, sa Berniem Sandersom kao predsjednikom to bi bila prošlost. Sve veze, njihova cjelokupna moć, sve bi nestalo. To bi bio kraj političkog poretka kome oni zahvaljuju za svoj status i svoje bogatstvo. Zbog toga bi oni uradili sve šta mogu da mu ukradu nominaciju. Svako, ko ga podržava, trebao bi znati da se najbolje pouzdanje  sastoji u tome da mu se osigura većina delegata i da oni nemaju priliku za krađu. Tada mu partija ne bi mogla nauditi. Druga nada sastoji se u tome da se razvije pritisak da bude potpuno nemoguće na dan partijskih izbora primijeniti takve trikove. Ali oni to hoće i to planiraju.

Kako bi moglo izgledati predsjedništvo Bernia Sandersa? Kako on može realizovati svoju političku revoluciju?

Ja vjerujem da se mora posmatrati model sa kojim je on postao gradonačelnik Burlintona u Vermontu – ali naravno u većem mjerilu. Prije nego što je on tamo pobijedio dinamika je bila slična: Svi republikanci i demokrate bili su protiv njega. Njegova pobjeda sa samo deset glasova više bila je priličan šok, niko to nije očekivao. To je posmatrano samo kao anomalija i u svakoj prilici blokirano od gradskog savjeta.

Šta je on nakon toga uradio bilo je da dobije povjerenje u narodu i da delegira moć na mjesne odbornike iz susjedstva. Oni su dobili vlastite budžete koje su mogli upotrebljavati prema vlastitim prioritetima. Osim toga postavio je protiv članova gradskog odbora, koji su ga blokirali, vlastite kandidate. Tako je mogao pobijediti svoje protivnike i svima pokazati da u stanovništvu raspolaže sa značajnim uticajem i pravom podrškom. Osim toga on je povećao izlaznost na izbore za pedeset posto što je sastav tamošnjih birača znatno izmijenilo.

Iako su njegovi protukandidati bili podržani kako od republikanaca tako i od demokrata više ga nakon toga nikada nisu mogli pobijediti. On je pokazao svoju snagu i profitirao od podrške građana. Ukoliko dakle bude izabran za predsjednika trajaće neko vrijeme i biće potreban pritisak spolja da se pobjede intriganti koji pokušavaju da održe status kvo. Ali tako se mora konačno postupiti da bi se nešto moglo mijenjati.

Krystal Ball je američka TV moderatorka. Ona od 2018. prezentira političku jutarnju emisiju Rising za online nastup novina The Hill u Vašingtonu.

ipg-journal

 Nikolaos Gavalakis
Autor 9.3.2020. u 09:06