Corona kriza: Vrijeme za najveći od svih paketa pomoći

Thomas Fricke
Autor 21.3.2020. u 13:26

Corona kriza: Vrijeme za najveći od svih paketa pomoći

Deutsche Bundesbank/ DPA

Pandemija može voditi u gospodarsku depresiju. Tu ne pomaže ni skraćeno radno vrijeme niti dobro promišljeni krediti za premoštavanje. Sada su neophodna radikalna rješenja.

Piše: Thomas Fricke- Spiegel

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

Svakim danom izgleda da corona kriza dobija na dinamici, sa svakim korakom vlade i emisioni bankari reaguju radikalnije da bi ograničili gospodarske posljedice nenadanog zastoja. Prije nekoliko dana njemačka vlada je u hitnoj proceduri olakšala postupak dobivanja novaca nužnih za poslovanje dajući na raspolaganje skoro neograničene kredite za premoštavanje ove ekonomske krize. Učinila je to u takvom obimu i hitnoći kao nikad dosada, a već priprema i nove mjere – paket pomoći kojim će država stajati iza obaveza firmi u poteškoćama i, ako bude neophodno, preuzeti udjele.

Sličan modus djelovanja ima i Evropska centralna banka koja je ovoga tjedna takorekuć preko noći odlučila da koristi sav novac kako bi u slučaju nužde mogla spasiti pojedine evropske države. Za nešto slično su u evro krizi trebali mučni dugi mjeseci.

Za to vrijeme SAD razmatra slanje čekova Amerikancima, a Velika Britanija obustavljanje naplate poreza preduzećima za period od narednih 12 mjeseci.

Sve je to još prije par tjedana izgledalo potpuno ludo, a u sadašnjoj situaciji izgleda ostavlja dojam da su poduzete mjere premale. Vrlo vjerovatno bi bilo sasvim razumno da vlada preduzećima u krizi odmah otpiše zaostala dugovanja i razmisli o tome kako da nakon panike vrati povjerenje koje je sada duboko narušeno.

Pošto je značajan dio gospodarstva upravo pao na nulu, od dućana do tvornica automobila, učinak gospodarstva bi, sve u svemu, ovih tjedana mogao pasti za dvocifrenu procentnu stopu. To se nije desilo ni u najtamnije vrijeme finansijske krize 2008./2009. godine.

Dok se situacija ne smiri, što trenutno izgleda beskonačno daleko, mnoge bi firme mogle bankrotirati, a to znači i ljudi ostati bez posla. Štete bi bile jedva popravljive.

Velika je pomoć već to što država daje subvencije za skraćeni rad pa preduzeća ne moraju odmah otpuštati radnike kad prihodi presuše. Pomoć je i povećana dostupnost neograničenih kredita za pogođene firme da bi mogle izmiriti svoje tekuće troškove. Jednako tako i kada preduzeća dobiju odgodu plaćanja poreza.

Začkoljica je u tome što sve to neće biti dovoljno ako se uskoro ne desi corona čudo. Skraćeni rad može pomoći da se prebrodi kriza, ali neće firmama vratiti njihove poslove. Šta pomaže ako vlasnik dućana dobije kredit pod povoljnim uslovima da bi platio račune ako jednom zauvijek izgubi prihode, a nakon krize će taj kredit ionako morati vratiti. Vrijeme nakon krize biće mnogim, dosada solidnim, firmama period teškog vraćanja uobičajenog poslovanja što bi moglo dovesti do trajno labilnih odnosa cjelokupnog gospodarstva.

Lijepo je da se porezi sada ne moraju plaćeti, ali će biti puno manje lijepo kad nakon krize bude trebalo platiti još i više, a pitanje je hoće li se prihod i dobitak uspjeti vratiti. Tu je britanska ideja bolja – poreze treba u potpunosti otpisati, iako to, naravno, nije drago ministrima koji teže izravnanom budžetu, međutim i ta mjera može pokriti samo dio gubitaka koje će trenutni pad donijeti mnogim branšama.

Ono što je podmuklo u ovoj virusnoj krizi je to da neće puno pomoći ako građanima sada pošaljemo ček, kako to namjerava učiniti američka vlada kao što je to radila i u prethodnim recesijama. Dok su trgovine i proizvodni pogoni zatvoreni zbog sprječavanja širenja zaraze, konjukturno postoji malo smisla ljudima davati više novca za potrošnju jer nema ponude.

Takvu su  kritiku uputila dvojica ekonomista – Emmanuel Saez i Gabriel Zucman sa univerziteta Berkeley. Tko trenutno ima posao, ne treba mu poklonjeni novac, a za one koji su izgubili posao, taj će novac ionako biti jedva dovoljan za preživljavanje.

Jedno još radikalnije sredstvo

Saez i Zucman predlažu zato jedno još radikalnije sredstvo – vlade bi trebale u akutnoj nuždi a to znači u sljedeća dva, tri mjeseca, uskočiti kod svih preduzeća koja su paralizirana zbog corone i preuzeti nadolazeće troškove. Tu spadaju plate, ako nisu već osigurane preko drugih sistema, a isto tako zakupnine, kamate, troškovi energije i slično.

Preduzeća bi morala mjesečno prijavljivati svoje troškove da bi dobili naknadu, pišu Saez i Zucman. I tako sve dok kriza ne prođe. Ukoliko se izračuna da je bilo dato previše ili premalo, to bi se moglo kasnije poravnati. Važno shvatiti da to ne bi bio kredit, nego realna pomoć bez obaveze vraćanja.

Skupo zadovoljstvo? Oba ekonomista procjenjuju da bi slijedećih tjedana u SAD-u moglo doći do smanjenja potrošnje od 30 posto što odgovara oko 7,5 posto godišnjeg gospodarskog učinka – i da bi država morala polovinu toga preuzeti kao fiksne troškove. To čini oko 3,5 posto bruto domaćeg proizvoda.

To nije malo, ali nije ni nemogući pothvat. Prije je to potez koji se dugoročno isplati. U depresiji bi ministar finansija izgubio puno više prihoda.

Takav program bi bio jedna vrsta novog socijalnog osiguranja, kažu Saez i Zucman, samo ovoga puta za radnike kao i za preduzeća. Pritom bi dobivanje ove vrste pomoći za preduzeća bilo uvjetovano zabranom otpuštanja svojih zaposlenika.

Da li bi tada sve bilo u redu? U najmanju ruku značajno bi se smanjio rizik da se iz trenutnog gospodarskog kolapsa razvije dublja depresija u kojoj se bankroti, nezaposlenost i recesija međusobno pojačavaju. Ono šta se time ne bi otklonilo, bio bi pad prometa. To bi se, međutim, moglo nadoknaditi povećanom kupovinom nakon krize.

Naravno da bi bilo dobro ako bi se u ovoj nevolji razvilo što je moguće više inicijativa kojima se može kompenzirati izostalo izdavanje novaca – bilo da mali trgovci donose stvari pred vrata ili da djeca plešu hip-hop u livestreamu ili da vi koristite online trgovinu ili da ljudi koji sada novac ne troše nego čuvaju odgađajući kupovinu za par tjedana da možda već sada naruče ono što im je potrebno.

Za otklanjanje ostalih aspekata posledica krize morala bi se poslije pandemije još jednom pobrinuti država. Ipak zbog straha i opće nesigurnosti neka preduzeća još dugo neće investirati veće sume i preobazrivo će kalkulirati. Tako je i do sada bilo nakon svake velike finansijske krize.

To govori da investicioni program treba biti postavljen s dugoročnim planom poboljšanja. Možda treba razmisliti i o tome kako razviti strategiju veće otpornosti na moguće buduće krize. Ali to je druga tema.

Evropskoj centralnoj banci bio je potreban cijeli tjedan da krizni program pomoći promjeni u akciju punog osiguranja zato što je u takvim paničnim vremenima očigledno važno da se trgovcima na finansijskim tržištima da nešto za umirenje i time onemogući ili bar umanji svaki pokušaj špekulacije.

 

O autoru:

Rođen 1965, osnivač “Forum New Economy”, u kojem ekonomisti razmatraju nove odgovore na velike izazove našega vremena. Od 2007. vodi internet portal WirtschaftsWunder. Od 2002. do 2012. bio je glavni ekonomist kod “Financial Times Deutschland”.

Thomas Fricke
Autor 21.3.2020. u 13:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija