Izopačavanje islama

Katajun Amirpur
Autor 15.11.2020. u 11:28

Izopačavanje islama

Nasilje se ne može legitimisati islamskom teologijom – samo obrazovanje može pobijediti religiozni analfabetizam i ekstremizam

Piše:  Katajun Amirpur

Foto: DPA

„Teroristi su posljednjih godina rijetko imali vezu sa džematima“

Šta učiniti da bi se spriječili napadi koji se vrše u ime islama? Necla Kelek i Susanne Schröter objašnjavaju da se mora zaustaviti politički islam. A Ahmad Mansour uzima u obzir islamsku teologiju, jer po njegovom mišljenju ideologija terorista se „ u potpunosti temelji na muslimanskoj teologiji“. Ovo posljednje je u stvari trebalo biti opovrgnuto otkako se 2015. skoro 200 zastupnika islamske teologije i učenja obratilo jednim pismom Islamskoj državi (IS).

Autori pisma zastupali su u velikom dijelu konzervativni spektar islama i nisu moderni reformatori niti islamski prosvjetitelji. Umjesto toga oni su u okviru decidirane ortodoksne strukture razmišljanja otvorili raspravu sa IS na osnovu ideologije i pozivanja na Kur’an. Odgovarajuće tomu, oni se ne mogu lako predstaviti kao pozapadnjačeni; njima se također ne može predbaciti da ih široke mase svakako neće slušati kako se najčešće dešava sa reformatorima.

Među autorima su bili egipatski veliki muftija, šejh Shawqi Allam, kao i šejh Ahmad Al-Kubaisi, osnivač udruženja Ulema u Iraku. Među njima su bili i učenjaci iz Čada, preko Nigerije do Sudana i Pakistana. Oni su pismo sastavili sa očiglednom potrebom jednoznačnog pozicioniranja islamske teologije prema teroristima. Kako bi se inače moglo objasniti da islamski učenjaci pišu teroristima? Oni se eksplicitno okreću protiv tvrdnje da IS hoće da provede ono „što je napisano u Kur’anu“, što se isticalo kako od terorista tako i od nekih kritičara islama.

Da bi objasnili svoj stav, autori su se uhvatili u koštac sa onim stihovimaiz Kur’ana koji naizgled legitimišu nasilje: „Onima koji su napadnuti, dozvoljeno je (da se bore) jer im se čini nepravda.“ (22:39) Često su ovi i slični stihovi druge sure, koje kritičari islama citiraju u negativnom, a džihadisti u pozitivnom kontekstu, navođeni zato da bi dokazali navodnu islamu svojstvenu spremnost, odnosno potrebu za nasiljem.

Stihovi kao ovi omogućavaju Ahmadu Mansouru da tvrdi kako se islam spreman za nasilje, temelji na muslimanskoj teologiji. Međutim, autori pisma ove stihove dovode u vezu isključivo sa jednim određenim događajem – jer su u interpretaciju uveli pojam bogojavljanja. To je normalan postupak, tako funkcioniše egzegeza u islamskoj nauci.

Islamska teologija posjeduje dovoljno argumentativnih resursa da se suprotstavi takozvanoj Islamskoj državi odnosno džihadizmu.

Slijedom toga u stihu se radi o slijedećoj konkretnoj situaciji: 630. godine umarširao je prorok u Meku, da bi napao paganske Mekance i time je porušio mirovni ugovor koji je on sam zaključio dvije godine ranije. Njegovo djelovanje trebalo je legitimaciju, koju daje taj stih: Mekanci se smiju napasti jer su se, prije toga, ogriješili o prorokovu zajednicu. Oni su protjerali njegove pristaše, a i njega žele ubiti. To je dakle objašnjenje za stih, povod za njegovo objavljivanje, odnosno da se terminološki preciznije izrazi: njegovo poslanje. Opšte uputstvo za sve muslimane za borbu protiv nevjernika ili onih koji drugačije misle ne može se izvesti iz ovog stiha.

Autori pisma zbog toga objašnjavaju i ovo: “Stoga je džihad povezan na nedostatak sigurnosti, oduzimanje slobode religije ili na prevaru kao i na protjerivanje iz vlastite zemlje. Ovi stihovi su objavljeni nakon što su poslanik […] i njegovi sljedbenici bili 13 godina izloženi mučenju, smrti i progonu od strane idolopoklonika. Ne postoji ofanzivni i agresivni džihad samo zato što ljudi pripadaju drugim religijama ili zastupaju drugo mišljenje.“

Ovo tumačenje nije ni u kom slučaju moderno niti je inspirisano zapadom. Jer ovdje je primijenjena metoda koja već stoljećima postoji u islamskoj nauci. Jedna njena cijela grana bavi se pomenutim pojmovima bogojavljanja. Dakle, uvijek se išlo od dijalektičkog odnosa između teksta i adresata i istraživalo prema kontekstu u kojem su stihovi objavljeni da bi se mogao bolje razumijeti njihov smisao i područje njihovog uticaja.

Pojedinačni slučaj kao onaj, koji stih opisuje, ne može važiti kao presedan u sličnim situacijama. Doduše, islamsko pravo je znatno određeno mišljenjima o presedanima, ali kao što autori pisma formulišu: „Nije dozvoljeno da se određeni stih iz Kur’ana veže za pojavu koja se dogodila 1400 godina nakon njegovog poslanja.“

Jedno je sigurno – i to je pismo svojevremeno sasvim jasno pokazalo: islamska teologija posjeduje dovoljno argumentativnih resursa da se suprotstavi takozvanoj Islamskoj državi odnosno džihadizmu. Ona se temeljito distancira od njih i od nasilja koje oni pokušavaju legitimirati.

Naravno da teror ima nešto sa islamom ako počinilac ubistvo naglašava riječima Allahu ekber.

Ahmad Mansour svakako ima pravo sa svojom izjavom da nije moguć pristup u kome se stalno ponavlja da teror nema veze sa islamom. Naravno da teror ima nešto sa islamom ako počinioci ubistvo naglašavaju riječima Allahu ekber. Oni su, bez sumnje, zaslijepljeni i to što nikakva karikatura ne može opravdati ubistvo na njih nema nikakvog uticaja. Međutim, zadatak našeg liberalnog društva je da svoje članove nauče da oni islam izopačuju kad ubijaju sa božjim imenom na usnama. Ipak, od koga tačno bi oni to trebali naučiti u našem liberalnom društvu? Čiji zadatak je da im prenese ove vrijednosti?

Teroristi posljednjih godina u rijetkim slučajevima imaju povezanost na džemate. Njih optužiti da su uradili suviše malo, ne pogađa cilj. U stvarnosti, većina je imala samo malo pojma o islamu. Dakle, nisu socijalizirani kroz džemate. Čak je dokazano da su mnogi od onih koji su sjeli u avion da bi pomogli IS u njihovoj borbi, prije toga naručili Islam za početnike kod Amazona. Oni čak nisu znali niti kako se moli. To baš ne govori o njihovoj povezanosti sa džematom.

Oni će stvarno prije na „Imam Google“, kako se naziva u islamskom žargonu, naći ono što ih o islamu interesuje. I ovdje, kod islamističkih  propovjednika. Internet je, dakle, daleko više mjesto gdje se mladi ljudi radikaliziraju, nego džemati. Zbog toga mi izgleda da je najhitniji zadatak suprotstaviti se religioznom analfabetizmu kojeg svuda posmatramo.

Njemačka vlada je napravila važan korak kad je slijedila preporuku naučnog savjeta iz 2010. da se omogući obrazovanje u islamskoj teologiji na njemačkim univerzitetima. Tamo se već nekoliko godina obrazuju mladi muslimani i muslimanke za nastavnike da bi mogli podučavati mlade ljude u njihovoj religiji i tako se obrazovanjem suprotstaviti ekstremističkim tendencijama. U školama bi se mogle objašnjavati takve rečenice iz Kur’ana, kao one gore navedene pa tada ne bi mogle biti zloupotrebljavane od džihadista da bi mlade ljude dovodili u zabludu.

To bi bila moja varijanta kako rješavati ovaj problem. Meni izgleda da ona ima više smisla, nego da religiju po sebi stigmatiziramo i tvrdimo da teror proizlazi iz teologije ili da paušalno pravimo odgovornim takozvani politički islam. Politički islam, naime, nije po sebi spreman na nasilje niti je nedemokratski.  Politički islam može smatrati da se motivacija dobijena iz vjere može angažovati u politici. Ovdje bi bilo uputno da se inicijatori poziva jače orijentišu na pojmove koji se upotrebljavaju u nauci.

Katajun Amirpur je profesorica islamskih nauka na univerzitetu Keln.

ipg-journal.de   

Katajun Amirpur
Autor 15.11.2020. u 11:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija