Agresija turske vojske na Siriju

Povezani članci

• Rekonstrukcija Ukrajine
• Carine na meksičku robu
  Američko gospodarstvo poziva na uzbunu
• Partnerstvo u vrijeme pandemije: kinesko-ruske veze u naprednoj tehnologiji
• Masakr tokom vojne parade u Iranu: Nekoliko ubijenih, više od 20 ranjenih
• Crna ruta: U Sredozemnom moru ove godine poginulo 3,5 tisuće migranata
• Izraelci spremni za rat s Iranom

U suvremenom svijetu, osobito u njegovom novijem razdoblju čiji početak koindicira s raspadom komunističkog bloka, promjena značenja niza pojmova u međunarodnoj politici jedan je od najvažnijih prijepora u vezi sa samom suštinom međunarodnih odnosa. Države pod stanovitim izgovorima ili, iz za njih opravdanih razloga, vrlo lako niječu i krše suverenitet i teritorijalnu cjelovitost drugih država. Tako je, odmah nakon raspada komunizma, Srbija (tada još Jugoslavija) izvršila agresiju na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, a kasnije takvu praksu vidimo na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi, gdje su agresori neke zapadne zemlje. „Legitimna agresija“ na Irak, Libiju i Siriju prouzročila je ljudskoj tragediji u tom dijelu svijeta. Više od milion ljudskih žrtava, desetine miliona obezdomljenih i prognanih ljudi, potpuna ili djelomična destrukcija stambene i privredne infrastrukture, učinci su ovog kaosa u međunarodnim odnosima. U tom kaotičnom međunaorndom poretku gospodari i naručioci dolaze sa Zapada, sponzori iz Saudijske Arabije i drugih zaljevskih zemalja, a „izvođači radova“ su „good terrorists“ poput Al Kaide, Al Nusra Fronta, Islamske vojske i desetine drugih skupina. Žrtva je, evo, Sirija koja je danas olako i očigledno postala i predmetom vojne agresije svoga susjeda – Turske.

Erdogan je odavno prijetio da će napasti grad Afrin kako bi uništio „koridor terora“ na sjevernim granicama Sirije. No, ono što ga je nagnalo da upravo sada realizirala tu prijetnju bila je vijest o američkoj namjeri da formira pogranične vojne snage od 30 tisuća vojnika, sirijskih Kurda, koje bi kontrolirale pojas sirijske granice prema Iraku i Turskoj. Amerikanci su ovoga puta dali zeleno svjetlo za tursku invaziju koju i Rusi mirno posmatraju čekajući priliku da izvrše pritisak na snage koje podupire Amerika.

Agresija koju je Turska izvršila u brdovitom području Afrina vrlo je složeno pitanje. Riječ je, naime, o geostrateški i vojnostrateški važnom prostoru. Amerika je opremanjem i naoružavanjem jedinica YPG koje broje više od deset tisuća vojnika uvela Afrin u jednu novu političku igru. Eventualni pokušaj Kurda da ovo područje otcijepe i formiraju neovisnu vlast nije nešto što bi u Damasku i Ankari mogli prihvatiti.

Šutnju američke administracije u vezi s napadom Turske na Afrin treba posmatrati u svjetlu američke igre sa Kurdima. Upravo su Kurdi, naivno, praktično otvorili put turskoj invaziji. Jedan od mogućih scenarija je onaj prema kojemu Amerikanci žele Afrin pretvoriti u veliku bazu terorističkih skupina koje uživaju njihovu podršku: Filq Al Sham, Jaysh al Nasr, Jaysh al islam…i drugi.

S druge strane, Rusija, Sirija i Iran su prije napada turske vojske i satelitskih terorističkih skupina na Afrin, zahtijevali od lokalnih kurdskih zapovjednika da ovaj grad predaju vladi u Damasku, kako bi ulaskom snaga regularne sirijske vojske bio spriječen novi sukob, razaranje i raseljavanje ljudi. Međutim, Kurdi su, maštajući o neovisnosti i uzdajući se u američku pomoć, odjednom ostali sami. Prepušteni turskoj vojsci. Prethodno je Al  Dar Khalil, jedan od kurdskih zapovjednika izričito kazao da Afrin neće predati Siriji.

Na dan prije početka operacije turske vojske u Afrinu, Turci su gradu Azazu u Siriji kao i u području vlastite pogranične provincije Hataj instalirali nekoliko tisuća pripadnika FSA kako bi Afrin praktično bio okružen sa istoka, sjevera i zapada. .. Erdogan je na svome twiter profilu napisao: „Poručujemo cijelom svijetu – nikada nećemo dopustiti formiranje jedne (kurdske) države na sjeveru Sirije. I nije nam važno koliku cijenu za to moramo platiti“.

Otkako nisu uspjeli ubijediti Ameriku da prekine svoju suradnju sa jedinicama YPG na istočnim obalama Eufrata, Turci su se okrenuli zapadnoj obali. Ankara je bez sumnje shvatila da je na sjeveru Sirije lakše raditi s Moskvom nego s Washingtonom. Moskva i Ankara trebaju jedna drugoj upravo na zapadnim obalama Eufrata. Ta suradnja je skoro pa neizbježna. Da bi se razjasnile okolnosti vezane za ovaj prostor, treba znati ustvari zašto Moskvi treba Ankara u Idlibu (glavnom uporištu terorista u Siriji) i kako to Ankara može naplatiti.

Bashar Assad je tursku vojnu operaciju u Afrinu „Maslinova grančica“ nazvao operacijom potpore teroristima. Turska se vojska u planinskim i šumovitim predjelima Afrina itekako oslanja na terorističke skupine koje će, nakon poraza Kurda, tu i ostati. S druge strane, obzirom na stanje u Idlibu, očekuje se da će na prostor Afrina doći tisuće pripadnika različitih terorističkih grupacija kao ispomoć turskoj vosjci, a onda ondje i ostati. Tada bi Amerika ovaj strateški važan prostor iskoristila kao bazu za pomoć „dobrim teroristima“ koji se bore protiv Assada, ali i kao poboljšanje pregovaračke pozicije na tragu podjele Sirije. U tom bi slučaju Afrin pripao teroristima, odnosno postao zona pod američko-turskim utjecajem.

Na putu realizacije ciljeva napada na Afrin, Tursku očekuje nekoliko mogućih scenarija:

1. Intenziviranje vojnih operacija u Afrinu turskoj bi vojsci i njezinim saveznicima moglo prouzročiti nepredvidive ljudske i materijalne gubitke. Nadalje, moglo bi doći do dodatne destabilizacije i usložnjavanja  u post-ISIL-ovskom razdoblju sirijske krize.

2. Uspostavljanje „tampon zone“ na sirijsko-turskoj granici impliciralo bi potpuno povlačenje ruskih snaga sa istočnih dijelova Afrina (Tel Rafat). Međutim, imajući u vidu trenutno stanje na terenu, Rusija ne bi smjela dozvoliti takav rizik.

3. Ulazak turske vojske u Afrin i uspostavljanje široke „tampon zone“ poput „štita Eufrata“ suočen je s mnogim preprekama. Naime, radi se ovdje o teško prohodnim planinskim terenima koje lokalne kurdske snage poznaju kao svoj dlan. Stoga bi se sukob između turske vojske i YPG mogao pretvoriti u dugotrajni iznurujući rat. Čiji rezultat je sada teško predvidjeti.