Američka iluzija

Knut Panknin
Autor 15.6.2020. u 10:00

Američka iluzija

Globalni vodič u životni kvalitet. 

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

SAD tetura kroz pandemiju i gospodarsku krizu. Zašto je najveće nacionalno gospodarstvo svijeta tako ranjivo?

Početak je 2020. godine. Gospodarstvo SAD je u naponu, tržišta akcija skoro svakodnevno pokazuju nove vrhove a predsjednik SAD Donald Trump polaže na to da dobru gospodarskopolitičku situaciju postavi kao centralno uporište svoje kampanje za ponovni izbor u jesen. Sa njegovog gledišta on ima sve razloge za optimizam: Rast koji traje već deset godina je istorijski najduži i nastavio se za vrijeme njegovog mandata. Stope rasta leže u prosjeku kod više od dva posto. Nastala su nova radna mjesta – od početka 2010. bilo ih je više od 18 miliona – a stopa nezaposlenosti je klesla na najnižu vrijednost kakva nije bila u posljednjih pet decenija.

Za samo deset tjedana list se okrenuo. Umjesto rasta i istorijski najniže nezaposlenosti zemlja stoji pred najtežom recesijom od Velike depresije. Gospodarstvo je u prvom kvartalu 2020. palo za pet posto sa gravirajućim posljedicama za zaposlene: Početkom juna je zvanično 21 milion Amerikanaca bez posla, 16 miliona je do sada izgubilo zdravstveno osiguranje. Međutim zašto su SAD bile tako loše pripremljene za eksterni gospodarski šok kao kroz pandemiju Corone?

Ko preciznije pogleda može vidjeti da je gospodarstvo SAD doduše stajalo dobro ali ne i američko društvo i američko radništvo. Andrew Yang, preduzetnik i nekadašnji demokratski predsjednički kandidat, koji je postao poznat sa svojim prijedlogom za univerzalni osnovni prihod, kaže da su SAD ranjive. Razlog za to on vidi u strukturnim problemima: „Nažalost SAD su imale niz ranijih bolesti: velika finansijska nesigurnost, nefunkcionalna vlada, institucionalno nepovjerenje, polarizovano medijsko tržište i nezadovoljavajući zdravstveni sistem.“ Dvije cifre pokazuju to veoma jasno. Prema studiji centralne banke SAD iz 2018. godine četiri od deset Amerikanaca nisu imali 400 dolara gotovine da bi pokrili neočekivani izdatak. A već prije Corone više od 27 miliona Amerikanaca nije imalo zdravstveno osiguranje.

Dalja ranija bolest od koje je zemlja patila prije pandemije bila je društvena podjela po boji kože. Tako je stopa nezaposlenosti Afroamerikanaca prije Corone bila skoro dvostruko veća nego kod bijelaca. Također i prihodi i stope siromaštva variraju jako između grupa stanovništva: Afroamerikanci imaju realni prosječni prihod nešto viši od polovine onoga što imaju bijelci a njihova stopa siromaštva bila je sa 20 posto dvostruko viša od one kod bijelih Amerikanaca.

Doduše virus  kod infekcije ne pravi razliku između ljudi ali on otkriva i zaoštrava podjelu. Uzrok za to je kako tužan tako i jednostavan za utvrditi: rasizam. Demokratska senatorka Elizabeth Warren je to ovako objasnila: „Decenije strukturnog rasizma onemogućile su crnim i smeđim porodicama pristup dobrom zdravstvenom osiguranju, plaćenom stambenom prostoru i finansijskoj sigurnosti a kriza Corone je ovu nejednakost masivno pojačala“.

Koliko god to zvuči drastično – mnogi radnici stoje pred izborom, obavljati svoju profesiju rizikujući svoje zdravlje ili čak svoj život ili se morati odreći sredstava za osnovne potrebe svakodnevnog života.

Koliko god to zvuči drastično – mnogi radnici stoje pred izborom, obavljati svoju profesiju rizikujući svoje zdravlje ili čak svoj život ili se morati odreći sredstava za osnovne potrebe svakodnevnog života. To važi prije svega za zaposlene koji nisu bijelci, koji čine veliki udio “esencijalnih” radnika. Doduše i u SAD postoje socijalna davanja koja trebaju osigurati zaposlene u slučaju nužde ali i ona sama pate od ranijih bolesti: ona nisu jedinstveno regulisana u cijeloj zemlji, a infrastruktura za njihovu pripremu je iz političkih razloga u mnogim saveznim državama zanemarena. To pogađa prije svega južne države gdje vladaju republikanci.

Koliko je bliska i efektivna socijalna mreža zavisi u SAD u većem dijelu od toga u kojoj saveznoj državi neko živi. Programima socijalnog obezbjeđenja upravljaju skoro isključivo pojedine države i djelomični ih također finansiraju. To čini njihovo korištenje igrom na ruletu. Tako naprimjer ko izgubi posao ima u SAD u prosjeku 26 tjedana pravo na novac za nezaposlene koji u prosjeku iznosi 370 dolara tjedno. U pojedinim saveznim državama kao Sjeverna Karolina i Florida maksimalno vrijeme korištenja iznosi samo 12 tjedana.

Doduše u okviru velikog državnog paketa pomoći od skoro tri biliona dolara obezbjeđena je i vremenski i finansijski velikodušnija podrška za svakoga priznatog nezaposlenog – dodatnih 600 dolara tjedno do kraja jula 2020 – ali je infrastruktura za njihovo korištenje u mnogim saveznim državama tako propala da pomoć ne dolazi pravovremeno tamo gdje je potrebna.

Upravo republikanski senatori zapuštaju sistematsku infrastrukturu socijalnih službi – iz čisto političkih razloga.

Eklatantan primjer je savezna država Florida: Između sredine marta i sredine aprila prijavilo se kao nezaposleno 1,5 milion zaposlenih. Više od četiri tjedna kasnije tek tri posto podnosilaca zahtjeva dobilo je novac. Doduše od tada se stopa isplata znatno poboljšala ali infrastruktura je tako stara i nepouzdana da su nadležni uredi obzirom na masu podnosilaca zahtjeva morali ponovo uvesti zahtjeve na papiru. Problem je pritom domaćeg porijekla. Upravo republikanski senatori kao Ron DeSantis na Floridi zapuštaju sistematski infrastrukturu socijalnih službi – iz čisto političkih razloga.

Ranije bolesti su prouzrokovale mnogo društvenog naboja koji se sada prazni u najtežim nemirima posljednjih decenija. Tu spadaju pored pandemije Corone i njenih zabrana izlaska i stalno zaoštravajuće socijalne napetosti, zajedno za policijskim nasiljem, rasizmom i jednim predsjednikom, koji je nesposoban i ne želi da ujedini zemlju. „Pobuna (je) govor nesaslušanih“, kako je rekao borac za građanska prava Martin Luther King 1967. godine. Ova rečenica nažalost danas nije izgubila ništa od svoje aktuelnosti i brizantnosti.

Problem rasizma će još dugo vremena zahtijevati prosvijećenje, refleksiju i napore cjelokupnog američkog društva. Međutim mnoge druge probleme bilo bi moguće izbjeći kad bi se iz posljednje krize izvukli pravi zaključci i neke od ranijih bolesti otklonile. Jedna lekcija, koju bi mogli naučiti mnogi republikanci ali i pojedini demokrati iz posljednje gospodarske krize jeste da stabilni socijalni sistemi osiguranja ne znače socijalizam. Oni su upravo ono što ta riječ znači: osiguranje, koje velikim dijelom dolazi automatski i tiho i primjećuje se tek onda kada je stvarno potrebno. Ovdje su SAD bile dva puta nepripremljene – postojeći programi bili su minimalno pripremljeni i nedostajao je personal, iskustvo i infrastruktura da bi se oni u krizi pokrenuli.

Dalje državne pomoći nisu, gledajući republikansku većinu u Senatu, vjerovatne. Jer republikanci i predsjednik Trump imaju u vidu prije svega interese preduzeća i bogatih sponzora koji im trebaju osigurati ponovni izbor u novembru. Obje grupe su pomognute sa milijardama poreskog novca: Velika preduzeća dobiće u okviru CARES Act više od 500 milijardi kredita. Uz to dolaze poreski popusti od 135 milijardi koji će pripasti njima i najbogatijim jedan posto bez obzira kakva im je gospodarska pozicija.

Vjerovatni demokratski predsjednički kandidat Joe Biden, koji je nastupio kao pragmatičar, učinio je, gledajući ogromne izazove, zaokret ka jednoj agendi, koja bi znatno proširila ulogu države. Nedavno je rekao: „Mi trebamo revolucionarne institucionalne promjene“. To podsjeća na Bernia Sandersa međutim Biden gleda više na jednu drugu tradiciju: Onu od Franklin D. Roosevelta, čiji je program New Deal izveo SAD iz depresije 1930ih godina. Možda bi Bidenovo predsjedništvo moglo donijeti više transformacije nego što su neki do sada držali za zamislivo…

ipg-journal.de

Knut Panknin
Autor 15.6.2020. u 10:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija