Američki san o socijalnoj mobilnosti prelijeva se na Europu

Autor/ica 16.1.2012. u 10:33

Američki san o socijalnoj mobilnosti prelijeva se na Europu

Američki san temelji se na uvjerenju da se i osobe skromnog porijekla mogu obogatiti. Međutim, brojni znanstvenici došli su do zaključka da Amerikanci uživaju znatno niži stupanj društvene mobilnosti od Kanađana i većeg dijela stanovnika zapadne Europe. O ovom jazu vezanom uz mobilnost naširoko i nadugačko se raspravlja u akademskim krugovima, ali zbog dugog razdoblja visoke nezaposlenosti i uličnih prosvjeda ta je rasprava odnedavno zauzela središnje mjesto u javnosti.Bivši američki senator Rick Santorum iz Pennsylvanije i republikanski kandidat za predsjednika ove je jeseni upozorio da je “uspon prema srednjem sloju, odnosno mobilnost veća u Europi nego u Americi”.

Upućeni iz redova liberala već dugo naglašavaju razlike među slojevima, ali pažnja koju tome pridaje desnica je prava novost. “Postalo je općepoznata činjenica da SAD ne odlikuje mobilnost kakva je prisutna u većini ostalih razvijenih zemalja”, kaže Isabel V. Sawhill, ekonomistica u organizaciji Brookings Institution. Ta se činjenica pripisuje dubinskom utjecaju siromaštva u Americi, zbog kojega siromašna djeca već u samom početku zaostaju, kao i netipično visokim sveučilišnim školarinama, zbog čega je osobama bez fakultetske diplome jako teško napredovati u poslovnom smislu. Stoga je vjerojatnije da će američka djeca slijediti obrazovni primjer svojih roditelja, čime se dodatno naglašava značaj obiteljskog porijekla.Najmanje pet novih velikih studija došlo je do zaključka da SAD obilježava manji stupanj mobilnosti u odnosu na slične države. Prema rezultatima projekta kojemu je na čelu Markus Jantti, ekonomist pri jednom švedskom sveučilištu, 42 posto osoba rođenih u obiteljima koja najmanje zarađuju ostaje u tom sloju i u odrasloj dobi, što ukazuje na određenu razinu trajnih zapreka, jer je taj postotak mnogo viši nego u Danskoj (25 posto) i Britaniji (30 posto). Istodobno samo 8 posto američkih najsiromašnijih uspije se uspeti u petinu najbogatijih. U usporedbi s njima, to polazi za rukom 12 posto Britanaca i 14 posto Danaca. Dok se liberali često tuže na neobično velik prihodovni jaz u SAD-u, mnogi konzervativci tvrdili su da je sustav pravedan jer je mobilnost visoka, što bi značilo da se bilo tko može uspeti na viši društveni i gospodarski položaj. No sada dokazi navode na zaključak kako Amerika doista ima manje jednakosti, ali je i manje mobilna. Usprkos silnim govorancijama o SAD-u kao besklasnom društvu, oko 63 posto Amerikanaca rođenih u petini stanovnika s najvišim prihodima ostaje u gornje dvije petine, saznajemo iz studije Economic Mobility Project organizacije Pew Charitable Trusts.

Slično tomu, 65 posto osoba rođeno u obiteljima koje se nalaze u skupini jedne petine koja najmanje zarađuje ostaje u donje dvije petine. John Bridgeland, bivši dužnosnik Bijele kuće za vrijeme vladavine predsjednika Busha, kaže da je “šokiran” usporedbama s drugim zemljama. “Sada će i republikanci morati porazgovarati o manjku mobilnosti, odnosno nepristupačnosti američkog sna”, kaže. Najznakovitija usporedba jest ona s Kanadom. Miles Corak, ekonomist iz Ottawe, otkrio je da samo 16 posto Kanađana iz jedne desetine obitelji s najnižim prihodima ostaje u toj skupini i u odrasloj dobi, u usporedbi s čak 22 posto Amerikanaca. Skeptici upozoravaju da se ovim studijama mjerila “relativna” mobilnost, odnosno koliko je vjerojatno da će se djeca odmaknuti od roditeljske prihodovne skupine. A to se razlikuje od pitanja imaju li ta djeca doista više novca. Naime, većina Amerikanaca ima viši prihod od svojih roditelja jer je cijela zemlja postala bogatija. Studija organizacije Pew došla je do rezultata da 80 posto Amerikanaca zarađuje više od svojih roditelja. S obzirom da su za ove studije potrebni podaci o dvije generacije, iz njih su isključeni doseljenici, čiji se društveni uspon smatra jednom od najvećih američkih prednosti. Nadalje, države rivali također se doimaju mobilnijima zbog prihodovnog zbijanja. Primjerice, Reihan Salam, koji piše za National Review Online, izračunao je da se tipična danska obitelj s desetog percentila popne na devedeseti uz 45 tisuća dolara dodatnih prihoda dok bi američkoj obitelji za istovjetan pomak trebale 93 tisuće dolara. Čak i ako mjerimo relativnu mobilnost, Amerikanci srednjeg sloja i dalje su fluidni. Oko 36 posto Amerikanaca rođenih u srednjem sloju u odrasloj dobi se uspinje, 23 posto ih ostaje na istoj razini, a 41 posto ih potone, čita se u istraživanju organizacije Pew. Čini se da je nemobilnost najprisutnija na vrhu i na dnu: dobrostojeće obitelji prosljeđuju nasljednicima sve povlastice, a najsiromašniji se ne mogu izvući iz klopke u koju su zapali.

Amerikanci se dugo hvale odbacivanjem klase, no donedavno o tome nije bilo gotovo nikakvih podataka. Prema nalazima iz više od 50 studija iz devet zemalja najmobilnije su Kanadu, Norvešku, Finsku i Dansku, dok su se Britanija i SAD našle na suprotnom kraju ljestvice. Sredinu su zauzele Švedska, Njemačka i Francuska. Amerika nema razrađenu sigurnosnu mrežu poput ostalih bogatih zemalja, zbog čega su djeca izloženija okolnostima koja im onemogućuju napredak. Siromašni Amerikanci također vjerojatnije od svojih inačica u drugim zemljama odrastaju uz samohranu majku, zbog čega su izloženi većem riziku siromaštva, odustajanja od školovanja i odavanja zločinu. Zbog visokog broja zatvorenika, milijuni ostaju stigmatizirani na tržištu rada jer imaju kriminalnu prošlost. Nadalje, SAD imaju dulju povijest rasne stratifikacije od europskih zemalja.”Najsiromašnija petina stanovništva u SAD-u uvelike se razlikuje od najsiromašnije petine u drugim zemljama”, kaže Scott Winship, također pisac za National Review. “Siromašni Amerikanci moraju se uspinjati s još nižeg stupnja.”Druga razlikovna američka značajka jest važnost obrazovanja. U Americi obrazovanje uglavnom plaćaju oni koji već imaju novca. A djeca obrazovanih i bogatih nerijetko imaju pristup boljim obrazovnim ustanovama i spremnija su za učenje. U SADu ima manje sindikata nego u zemljama s kojima se one uspoređuju, zbog čega su plaće nekvalificiranih ili nisko kvalificiranih niže. Tu su i problemi poput pretilosti i dijabetesa, koji ponekad predstavljaju problem kod obrazovanja i zapošljavanja. A zatim imamo i golemi jaz između bogatih i ostatka stanovništva, što je tema prosvjeda “Okupirajmo Wall Street”. 

The New York Times

Autor/ica 16.1.2012. u 10:33