Angus Deaton: „Slobodno tržište ne garantuje zdravstvenu zaštitu“

Povezani članci

• Aviokompanije svakodnevno otkazuju letove zbog omikrona
• Danas počinju ključni sastanci SAD-a i Rusije: Postoji li rješenje za Ukrajinu i istok Evrope?
• Afrička unija pozdravila Mugabeovu ostavku
• Spriječava li jedan stari zakon ponovni izbor Donalda Trumpa?
• UN podržao posrednika za Siriju, Venezuela nezadovoljna
• Izraelska vojska bombardovala položaje Hamasa na području Gaze

Jedva da neki ekonomista poznaje radnički sloj u SAD bolje od Angusa Deatona. On kaže: “Već decenijama njima nije dobro. Ne tek sada od Corona krize.”

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U Shenandoah, nekadašnjem rudarskom mjestu u američkoj saveznoj državi Pensilvaniji u takozvanom Rust Belt, 20 posto ljudi živi ispod granice siromaštva.

Dok prosječna dužina života u Njemačkoj raste, ona opada u jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu: Fenomen takozvane “Deaths of Despair”- smrti iz očajanja –  potresa američku javnost. Od devedesetih godina stalno raste smrtnost među bijelim Amerikancima između 45 i 54 godine. Ljudi umiru od pretjerane upotrebe alkohola, prevelikih doza droge ili kroz samoubistvo.

Uzrok  njihovog očajanja je sve veća gospodarska nepravednost, argumentuju ekonomisti Angus Deaton i Anne Case u svojoj novoj knjizi “Deaths of Despair and the Future of Capitalism”. Sir Angus Deaton, rođen 1945., je profesor ekonomije na Univerzitetu Princeton i nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju. Zajedno sa svojom suprugom Anne Case, profesoricom emeritusom na Princetonu, on već više godina istražuje temu smrti iz očajanja.

ZEIT ONLINE: Gospodine profesore Deaton, u Vašoj aktuelnoj knjizi, koju ste napisali zajedno sa Vašom suprugom Anne Case, Vi opisujete koliko bijelih Amerikanaca srednjeg doba, bez završene visoke škole, prerano umire – kroz samoubistvo, alkohol ili droge, uslovljeno očajanjem zbog socijalnog pada. U toku Corona krize prijavilo se već deset miliona Amerikanaca kao nezaposleno. Da li ste zabrinuti da će takve smrti iz očajanja u radničkom sloju sada rasti?

Angus Deaton: Naravno da će Corona kriza otežati životnu situaciju mnogih radnika. Kao što znate mi imamo vrlo visoku stopu infekcije sa Corona virusom u SAD i socijalno rastojanje će se morati održati još neko vrijeme. Tako će još mnogo više ljudi izgubiti svoj posao. Međutim, ja ne vjerujem da će zbog toga nužno umrijeti više ljudi.

ZEIT ONLINE: To nam morate objasniti.

Deaton: Čak i za vrijeme svjetske gospodarske krize početkom 20. stoljeća stopa smrtnosti bila je ukupno niska. Bilo je doduše više samoubistava ali manje saobraćajnih nesreća jer se manje ljudi kretalo cestama. Ja sam danas opet pročitao da bolnice u Njujorku imaju relativno manje pacijenata bez corona virusa jer se naprimjer događa manje nesreća na gradilištima. Također i kod njege starih paradoksalno je situacija u vrijeme recesije bolja: Ako gospodarstvo raste staračkim domovima je često teško naći osoblje jer se tada traže bolje plaćeni poslovi. Ako gospodarstvo stoji loše više ljudi uzima posao u njegovalištima. I to može spasiti neke živote.

ZEIT ONLINE: Ali uprkos tomu SAD se nalaze na ivici teške gospodarske i zdravstvene krize koju mnogi Vaše kolege procjenjuju fatalnijom nego talas gripe nakon Prvog svjetskog rata i krah berze nekoliko godina kasnije.

Deaton: Stanja koja mi opisujemo traju jedan veoma dugačak vremenski period. Ljudi ne umiru ranije zbog kratkoročnih gospodarskih previranja nego zbog dugoročnih. Važno je razjasniti da je smrt iz očajanja sistemski i puno dugotrajniji fenomen nego jedna recesija.

ZEIT ONLINE: Na koja previranja Vi mislite? U uvodu vaše knjige Vi pišete: „U Americi se dešava nešto što truje radnički sloj.“ Šta je to „nešto“?

Deaton: Plate rastu presporo ali prije svega sa rastućim tehnološkim promjenama nestali su mnogi jednostavni poslovi. Šta stvar čini u SAD još gorom nego drugdje je to da tamo ne postoji socijalna država prema evropskom uzoru. Slobodno tržište ne garantuje zdravstvenu zaštitu. To je odavno poznato ali SAD su jedina zemlja uporedivog blagostanja koja zatvara oči pred tom činjenicom.

ZEIT ONLINE: Kakvu ulogu igra deficitarna struktura zdravstvene zaštite?

Deaton: Zdravstvena zaštita počiva na sistemu koji je potpuno naduvan. U međuvremenu SAD izdvajaju 18 posto svoga bruto domaćeg proizvoda za zdravlje, više nego za vojsku. Stvar je samo u ovome: Ljudi od toga imaju samo štetu. Često zdravstveno osiguranje ide preko poslodavca i to vrši pritisak na plate. Često jednostavno nije moguće dati pristojnu platu radniku i obezbijediti mu zdravstveno osiguranje. Posljedica: Mnoga dobra radna mjesta nestaju u korist onih lošije plaćenih.

ZEIT ONLINE: Zašto knjiga o mortalitetu? Šta nam ona govori o društvu?

Deaton: Ona objašnjava šta ide po zlu. U SAD već dugo traje debata o tome da li je radničkom sloju stvarno tako loše. Ali smrt se ne može simulirati. Kad ljudi počnu umirati zbog siromaštva onda se ne može tvrditi da to čine tek tako.

ZEIT ONLINE: Umiru li ljudi stvarno zbog siromaštva? Oni ne izgladnjavaju nego očajavaju kako stoji u naslovu Vaše knjige?

Deaton: Težak gospodarski položaj je jedna stvar. Lošiji je raspad socijalnih društava koji slijedi iz toga. Dobar posao i primjerna plata su osnove za dug i zdrav život. Vi možete dobro sijati ali ako tlo nije dobro neće ništa iznići. Vremenom je ovo tlo u SAD postalo sve manje hranjivo i to se pokazuje u zajedničkom životu. Mnogi roditelji žive daleko od svoje djece jer su se ovi radi posla morali odseliti. Manje je crkava, manje je sindikata. Sindikati ovdje imaju dvostruku ulogu jer oni se nekada nisu borili samo za više plate nego su bili i važan faktor socijalnog života.

ZEIT ONLINE: I sada uz to dolazi Corona kriza.

Deaton: Vrlo je teško predvidjeti šta će se desiti sa tržištem rada. Ali to je sasvim jasno vrlo loše vrijeme da bi se imala zdravstvena zaštita bazirana na poslodavcu. Veliki dio ljudi koji su proteklih tjedana izgubili posao izgubiće sa istekom mjeseca i zdravstveno osiguranje. Doduše postoji takozvani Cobra zakon prema kome se zdravstveno osiguranje može produžiti i nakon otkaza. Međutim to znači da morate sami platiti dio za poslodavca. A Obamacare je ovisna od savezne države u kojoj živite.

Uz to dolaze i ljudi koji uprkos zaposlenju nisu bili osigurani. Ali i prije Corona krize nije bio samo jedan uzrok nego splet najrazličitijih faktora koji su vodili do ovih umiranja.  Ljudi, o kojima mi pišemo – dakle bijeli radnici u sredini njihovog života – umiru od droge, ciroze jetre ili samoubistvom. To su sve stvari koje oni sami sebi čine. Međutim šta dovodi do toga da oni to rade je znatno kompleksnije nego „samo“ loš zdravstveni sistem. Nije to jednostavno tako da bi manje ljudi umiralo kada bi imali samo bolje zdravstveno osiguranje. Za to, šta te ljude u biti muči, ne postoji bolničko liječenje.

ZEIT ONLINE: Ali zar nije također greška u zdravstvenom sistemu da se u SAD tako lako dobijaju opijati i mnogi zbog toga postaju ovisni?

Deaton: To je tačno. U njemačkom zdravstvenom sistemu porodični ljekar ne bi svoje pacijente jednostavno slao kući sa mjesečnom zalihom opijata. U SAD je to moguće. To međutim ne leži na statusu osiguranika nego na tome da su farmaceutska preduzeća kao ono familije Sackler, koje je zaradilo milijarde dolara sa smrću ljudi, od sistema orijentisanog na profit upravo podstaknuta da preplave tržište sa svojim preparatima.

ZEIT ONLINE: Kratko rečeno: Kapitalizam ubija ljude?

Deaton: Očajanje zbog toga jer dobar, jednostavan život više ne postoji. Jer upravo to plodno tlo, o kome sam govorio – dobri, sigurni poslovi za ljude bez visokoškolske naobrazbe – sve više isušuje. Bez posla ne izostaje samo prihod nego u mnogim slučajevima dolazi u pitanje i značaj cjelokupne egzistencije. I tako su onda ljudi lake mete za samoliječenje koje obećava otklon od svakodnevnice. To je opet plodno tlo za farmaceutska preduzeća, koja prodaju Oxycodon. Ili za čašu viskija kad se dođe kući pri čemu je to u poređenju sa opijatima relativno skupo.

ZEIT ONLINE: U Vašoj knjizi ukazujete da završetak koledža predstavlja jednu vrstu razdjelnice između onih koji imaju dobar život i onih koji propadaju. Zašto to ima takvo značenje?

Deaton: Četiri godine bakalarskog studija bitno odlučuju o tome da li ćete kasnije dobiti dobar posao ili ne. Ali problem u osnovi počinje mnogo ranije. Sistem obrazovanja u SAD je od obdaništa postavljen na tome da se kasnije ide na koledž. Ali to naravno ne može svako. I zbog finansijskih razloga, ali ne samo radi toga.

ZEIT ONLINE: Ne bi li bila dobra strategija olakšati pristup visokim školama?

Deaton: Za one koji bi rado htjeli na koledž, sigurno. Ali svako neće da studira! U drugim zemljama imate mnogo diferenciranije puteve u profesionalni život i nema ni blizu takve socijalne stigme protiv jednostavnih poslova kao ovdje u radnom društvu visokih tehnologija.

ZEIT ONLINE: To sa stigmom me čudi. Nije li „američki san“ upravo slobodan od takvih hijerarhija?

Deaton: To je tačno. Međutim okolnosti su se promijenile. U našem današnjem industrijskom društvu puno više toga ovisi o spoznajnim, analitičkim sposobnostima nego prije. Moj šurjak ispričao mi je o svojoj odluci iz šezdesetih godina da ide na koledž. Njegovi prijatelji su mu rekli: Zezaš li se? Za šta trebaš diplomu visoke škole? Sa tim ne možeš platiti ni svoju najamninu! U međuvremenu to se obratilo.

ZEIT ONLINE: Zašto su upravo bijeli muškarci i žene više pogođeni od Deaths of Despair ?

Deaton: To oni uopšte nisu. Afroamerički dio stanovništva je to očajanje jednostavno pretrpio dvije decenije ranije. Od šezdesetih godina kada su mnoga preduzeća svoje pogone izmještala iz velikih gradova bile su crnačke zajednice pogođene istom dezintegracijom kakva se bijelcima događa od sredine devedesetih godina i traje do danas.

ZEIT ONLINE: Donald Trump je 2016. u velikoj mjeri bio izabran upravo od ljudi koje Vi opisujete: Pripadnici bjelačkog srednjeg i radničkog sloja bez diplome visoke škole. Kako to da upravo oni vjeruju u njega? Nije li on, kao milijarde teški preduzetnik, personifikacija sistema pod kojim oni trpe?

Deaton: Ja nisam politolog i ne mogu reći zašto oni vjeruju u Donalda Trumpa, ali ja znam zašto nisu vjerovali u Hillary Clinton. Od sedamdesetih godina demokrati su se kontinuirano razvijali u akademsku i elitističku partiju. Bjelački radnički sloj u SAD već dugo nema povoda da se osjeća politički reprezentovan.

ZEIT ONLINE: Pritom je američko gospodarstvo proteklih godina opet bilo u boljoj situaciji. Trump je čak uzeo sebi za pravo da kaže da je on obezbijedio čudo u zapošljavanju. Kako se to uklapa u Vaša posmatranja?

Deaton: Tačno je, doduše, da su se SAD oporavile od finansijske krize 2008. i tačno je da postoji trend rasta plata kod neakademičara. Ali plate su neposredno pred Corona krizu bile još uvijek niže nego na bilo koji datum osamdesetih godina. Dakle to je bio više pokret na gore u velikoj krivulji padanja proteklih 40 godina. Isto važi za radna mjesta: Iako se na prvi pogled može radovati vrhu u statistici zapošljavanja to se brzo raspline kad se ustanovi da je taj vrh niži nego onaj prethodni.

zeit.de