Austrijska nastavnica o muslimanskim učenicima: Ja stvarno želim samo najbolje za djecu

Povezani članci

• U najnovijem paketu sankcija, EU predviđa derogaciju za Zapadni Balkan
• Anders Breivik i ljudska prava
• Predstavnici institucija EU postigli dogovor oko budžeta za 2014. godinu
• Bajden u razgovoru sa saudijskim kraljem pokrenuo pitanje ljudskih prava
• UNHCR: Blizu 80 posto sirijskih izbjeglica čine žene i djeca
• Bugarska gradi žičanu ogradu dugu 100 kilometara duž granice

Foto:picture alliance / HELMUT FOHRIN      Susanne Wiesinger

Jedna nastavnica u Austriji piše knjigu o tome kako „islam“ mijenja škole. Ona navodi probleme i ponekad uopštava. Zato je slavljena – i omražena.

Piše Hasnain Kazim

Preveo: Ešref Zaimbegović

Susanne Wiesinger, nastavnica već tri decenije, napisala je knjigu o uticaju konzervativnog islama na svakodnevnu nastavu i na život njenih učenica i učenika u Beču. Prema očekivanjima knjiga, koja se pojavila u septembru, izazvala je puno uzbuđenja u Austriji. „Sukob kultura u učionici“ je provokativan naslov. Podnaslov glasi „Kako islam mijenja škole. Izvještaj jedne nastavnice“.

Wiesinger u njoj opisuje sa kakvim izazovima je ona konfrontirana u školi u kojoj u jednom razredu od 25 učenika je 21 musliman, čiji maternji jezik nije njemački. Dugo vremena je o tome čutala ali osjećala se ostavljenom na cjedilu od politike, školskih vlasti i sindikata.

Oni bi sve učinili za to „da javnost situaciju u bečkim školama prihvati kao sistem uspjeha“, piše nastavnica. Cilj bi bio da se Beč predstavi u najboljem svjetlu. „ To da stvarnost u našim školama više tome ne odgovara ne interesu odgovornih za politiku obrazovanja.“

Napadi, koji ostavljaju tragove

Mjesto sastanka za razgovor sa Wiesingerovom je u trećem bečkom okrugu u jednoj kafani. Ona djeluje iscrpljeno. Jedni slave 54 – godišnjakinju zbog njene hrabrosti da otvoreno govori o problemima. Drugi u njoj vide ženu koja nedozvoljeno uopštava, koja čak govori jezikom desničarskih populista i time želi zaraditi novac. Ona pritom naglašava da sva primanja daje u dva integraciona projekta.

Napadi bole Weisinger, prije svega, jer su i mnogi prijatelji, „svi građanski ljevičari“, od nje okrenuli glavu. Pri tom je cijeli život bila „radikalna ljevičarka“ i godinama sindikalista. Vrlo joj je važno, kaže ona, da nije desničarka. „Nikada mi nije padalo na pamet da biram FPÖ.“

Kasnije u razgovoru rekla je da joj je trenutno svejedno da li nekoga opterećuje svojom kritikom. „Svi trebaju čuti šta se dešava u školama! To se konačno tiče cijelog društva!“ Ipak „teško podnosi da je desničarski populisti uzimaju za krunskog svjedoka“.

Nakon napada na redakciju francuskog satiričnog časopisa “Charlie Hebdo” u januaru 2015. Susanne Wiesinger je vidjela kako neki od njenih učenika slave atentatore. „Tog dana postala sam svjesna koliko jako islam, od konzervativnog do fundamentalističkog, utiče na naše učenike, kako jako ova religija ovladava razmišljanja djece. Spoznala sam koliko daleko je većina u školi udaljena od vrijednosti koje im mi učitelji nastojimo prenijeti.“

Wiesinger je u proljeće 2018. dala intervju novinaru Janu Thiesu iz istraživačke analitičke platforme „Addendum“ u kome je govorila o svojoj frustraciji. On je u tome vidio potencijal za knjigu i predložio je da bude koautor. I od toga su joj napravili prijekor: „Addendum“ i tomu pripadajuće novoosnovano izdavaštvo “Edition QVV” pripadaju milijarderu Dietrichu Mateschitzu, vlasniku Red Bulla, koga mnogi politički postavljaju desno.

Wiesinger opisuje u knjizi kako je normalan školski dan jedva još moguć. Ali ona izvještava i o toma kakvo balansiranje moraju izvoditi njene učenice i učenici između ultrakonzervativnog svijeta roditelja i zapadnjačkog svijeta u školi.

Ona piše o „razjedinjenosti“, izvještava o podređivanju djevojaka, o obrezivanju djevojaka, prisilnim udajama, o „policiji oblačenja“, dakle mladićima koji provode propise o odijevanju kod djevojaka, o tome da djevojke ne učestvuju na časovima plivanja i da se nastava o seksualnom odgoju ne može održavati. Djeca sve više preuzimanju držanje svojih roditelja i odbijaju zapadne vrijednosti.

Učenici bez glasa

Čita li se njena knjiga pažljivo i govori li se sa njom, postaje jasno da niti „lijevi kritičari“ kako ih ona naziva, niti oduševljeni desničari po njoj nisu u pravu. Wiesinger kaže: „Ja nisam protiv islama!“ Njena kritika je upravljena „protiv ultrakonzervativnog islama, koji je upravljen protiv zapadnih vrijednosti“. A ona uopšte nije protiv svojih učenica i učenika.

„Ja se osjećam odgovornim za njih! Ja bih htjela da ova djeca imaju dobru budućnost u našoj zajedničkoj državi, ja želim samo najbolje za njih!“ U svojoj knjizi ona piše: “Za mene oni pripadaju nama i zato se jedno pluralno društvo mora pozabaviti njihovim problemima.“.

Ipak: Učenice i učenici u knjizi ne dolaze do riječi. Wiesinger to opravdava time da nije htjela navoditi imena. Međutim nema ni anonimiziranih navoda. Pitamo se: Šta oni misle o Wiesingerovoj i o njenoj knjizi? Zamolili smo za termin da razgovaramo sa njima. Wiesinger se suglasila, uprava škole je dala zeleno svjetlo, samo direktorica škole bila je protiv – kazala je da je škola često bila u novinama i da ne želi da se to ponavlja.

Dakle stali smo pred školu i tamo susretali učenice i učenike Wiesingerove. Jedan mladić kaže da smatra svoju “gospođu nastavnicu veoma dobrom”, ona je “ljubazna”. “Međutim ona pretjeruje”, dodaje on nakon kraćeg razmišljanja. Jedan drugi kaže da nije sve tako loše kako ona piše. Njenu knjigu nije doduše čitao ali je vidio i čuo “šta je rekla na TV”.

Jedna djevojka kaže, Wiesinger „ ne smatra naš način života dobrim“ i zato je napisala „takvu jednu stvar“. „Niko od nas nije protiv zapadnog društva. ali niko se ne želi postaviti protiv vlastitih roditelja“, kaže ona. Međutim i ona smatra da Wiesinger pretjeruje.

Neki pasaži stvarno djeluju preoštro pojednostavljeni. Tako ona piše: „U razgovorima se nastavnici nastoje ubijediti da je ipak dobra ideja ako muslimanski učenici u vrijeme molitve mogu napustiti razred. U nekim školama su ovi prijedlozi već realizovani. Postoje prostori za molitvu za muslimanske učenike.“ Na pitanje SPIEGEL gradska uprava je odgovorila da žele „potvrditi da u Beču u javnim obaveznim školama ne postoje prostorije za molitvu“.

Pranja nogu nikada nije bilo Ili: „Ja ne bih htjela da u pauzama peru noge na toaletu da bi imali ritualnu čistotu prije molitve. Gdje će to završiti?“ Skoro da bi se moglo povjerovati da Beču prijeti masovno pranje nogu u školskim toaletima.

Upitane učenice i učenici kažu da „još nikada nisu doživjeli da neko u školi pere noge za molitvu“. Ponešto ui knjizi Wiesingerove djeluje iskonstruirano i bez mjere pretjerano – upravo onako, kako se u političkoj debati dramatizuje integracija i islam da bi se stvorila zastrašujuća slika.

Na drugu stranu ovi problemi stvarno postoje kako potvrđuje i grad Beč na naše pitanje –ne u svim školama ali na nekima ipak.To da je jedna nastavnica morala napisati knjigu jer prije toga nije bilo sluha za to, mora se ozbiljno shvatiti kaže gradski školski inspektor Heinrich Himmer za SPIEGEL. Kao reakciju grad Beč je uspostavio posebnu telefonsku liniju za nastavnike ali i za roditelje i učenike.

Wiesinger daje dalje prijedloge za poboljšanje, naprimjer jače miješanje – djeca raznog socijalnog porijekla moraju ići zajedno u školu; za to bi se morao ograničiti slobodan izbor škole. Neophodne su cjelodnevne škole, kao i umjesto predmeta Religija predmet Etika koja bi obrađivala „religiozne, etičke, demokratske i pravne osnove zajedničkog života“. Roditelji bi morali računati sa novčanim kaznama ako njihova djeca ne učestvuju na časovima plivanja ili sporta ili ne idu na zajedničke izlete. I više diverzifikacije u nastavničkim kolegijima bi pomoglo, kaže ona.

Svoje ideje ona će ubuduće moći unijeti u politiku: Neće više raditi kao nastavnik. Od februara Susanne Wiesinger vodi u ministarstvu obrazovanja kancelariju ombdusmena za etička pitanja i konflikt kultura.

spiegel.de