Biti samokritičan

Izdvajamo

• Suviše dugo transatlanski put podsticanja demokratije bio je ipak elitarno partnerstvo SAD i EU koje je slijedilo cilj da uspostavlja demokratiju prije svega van vlastitih granica.

Povezani članci

• Najmanje jedna žrtva pucnjave u Sijetlu, napadač u besktvu
• Iznenadni sastanak Trampa i Kima u demilitarizovanoj zoni
• Kina traži od UN-a da ne učestvuju na događaju o represiji nad Ujgurima
• Pjongjang najavio da će ubrzati vojni program usprkos sankcijama
• Izazovi krivičnog gonjenja Trumpa
• Antisemitizam i intersekcionalnost

Foto: DPA

Izvoz demokratije je važan ali nije dovoljan. Gledajući na rastuću skeptičnost njihovih građana SAD i EU moraju jačati vlastitu demokratiju.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

„Zemlje učesnice trebaju ispitati stanje kod sebe i omogućiti unaprijeđenje demokratije u vlastitoj zemlji.“

Demokratija je globalno u teškom stanju. Nacionalističke, autoritarne tendencije su u prodoru. I SAD i zemlje Evropske unije (EU) nisu izuzetak. Dok se na jednoj strani Atlantika ne priznaju rezultati izbora na drugoj strani gaze se nogama prava izbjeglica, žena i LGBTQI osoba. Kao nekada ponosne zemlje rađanja demokratije SAD i Evropa trebaju dati sve od sebe da bi zaustavile autoritarni prodor i zaštitile demokratiju unutar zemlje i u inostranstvu.

Suviše dugo transatlanski put podsticanja demokratije bio je ipak elitarno partnerstvo SAD i EU koje je slijedilo cilj da uspostavlja demokratiju prije svega van vlastitih granica. Samit demokratije, koji danas počinje na poziv predsjednika SAD-a Joe Bidena, nudi šansu da se transatlanska potpora demokratiji postavi na novi način.

Na demokratiju se redovito zaklinjalo kao na noseći stub transatlanskih odnosa. Ali niti su demokratije u EU i SAD u dobrom stanju niti su u posljednje vrijeme bile u situaciji da kod podrške demokratskim pokretima u inostranstvu efektivno surađuju – kao što se nedavno jasno vidjelo kod povlačenja iz Afganistana. SAD i EU trenutno stoje pred tri izazova.

Suviše dugo transatlanski put podsticanja demokratije bio je ipak elitarno partnerstvo SAD i EU koje je slijedilo cilj da uspostavlja demokratiju prije svega van vlastitih granica.

Kao prvo oni vide da su konfrontirani sa rastućim nepovjerenjem njihovog stanovništva u demokratske institucije. Temelji demokratije dovode se u pitanje pošto se smanjilo povjerenje u pravnu državu, sumnja se u predstavljanje kroz partije i izbore, a mediji svjesno šire dezinformacije. Suviše često je nepovjerenje opravdano. U SAD-u se trenutno politički motivirano ponovo kroje izborni okruzi (takozvani Gerrymandering), a EU mora sankcionisati države članice zbog namjerne povrede vladavine prava. Građani se osjećaju odvojenim od njihovih političkih nosilaca odluka tako da autoritarni političari i partije, koje nastupaju protiv „establišmenta“ dobijaju moć. Kad dobiju mandat oni dopuštaju da erodiraju demokratske norme i zloupotrebljavaju demokratske institucije.

Kao drugo, SAD i EU doživljavaju porast socijalne nejednakosti što dovodi u pitanje sposobnost demokratski ustrojenih država da se brinu za svoje građane. Jačanjem globalizacije i digitalizacije jaz između siromašnih i bogatih je sve veći. Finansijska kriza 2008. je ovaj jaz produbila, a kod pandemije Covida-19 pokazuje se ista slika – Ljudi koji su više diskriminirani su nesrazmjerno jako pogođeni. Ova socijalno- ekonomska nejednakost prenosi se na političko područje. Sve veći broj ljudi je razočaran svojim demokratskim predstavnicima jer oni ne uspijevaju da poboljšaju život stanovništva.

Sve veći broj ljudi je razočaran svojim demokratskim predstavnicima jer oni ne uspijevaju da poboljšaju život stanovništva.

Kao treće, SAD i EU su konfrontirane sa sveobuhvatnim geopolitičkim promjenama. Autoritarne sile kao Rusija i Kina su postale samosvjesnije. One vrše globalni politički uticaj i uzimaju u vizir SAD i EU kao svoje glavne konkurente. Oni namjeravaju diskreditovati demokratski model. Njihovi instrumenti sežu od kineskog „Novog puta svile“ do ruskih medijskih platformi koje šire dezinformacije. Globalne krize kao što je pandemija su postale lakmus test za demokratiju – Koji sistem će biti bolji?

Uprkos ovim sumornim izgledima još ima nade. Širom svijeta politički pokreti stavljaju aktivno znakove za oživljavanje demokratije. Ni u kom slučaju nije sigurno da će ove snage imati uspjeh ali od samita demokratije može doći važan signal za potporu demokratiji. EU i SAD mogu biti važna globalna podrška demokratiji – ako svoju staru retoriku pretvore u globalnu saradnju. Za to postoje četiri prijedloga:

Kao prvo, na samitu se treba dogovoriti da sve zemlje učesnice stave potporu demokratiji na svoju nacionalnu i međunarodnu agendu i to sa najvišim prioritetom. Umjesto da se demokratija u vlastitoj zemlji posmatra kao samorazumljiva, zemlje učesnice trebaju svoje stanje preispitati i omogućiti potporu demokratiji u vlastitoj zemlji. Osim toga trebala bi se svuda, tamo gdje postoji uska međunarodna kooperacija sa drugim učesnicima samita – svejedno da li sa trgovinskim ili sigurnosno-političkim težištem – preispitati suradnja iz ugla potpore demokratiji. Zašto svako ovo partnerstvo ne može biti osnova za konstruktivnu suradnju, odnosno demokratiju?

Umjesto da se demokratija u vlastitoj zemlji posmatra kao samorazumljiva, zemlje učesnice trebaju svoje stanje preispitati i omogućiti potporu demokratiji u vlastitoj zemlji.

Kao drugo, samit mora konačno globalizirati potporu demokratiji. Ona nije nacionalni nego globalni poduhvat. Globalizacija potpore demokratiji znači stupiti u globalni dijalog da bi se problematizovala nacionalna i međunarodna ograničenja demokratiji, našla rješenja i koordinirala aktivna operacionalizacija demokratskih mjera. Za globalnu potporu demokratiji samit bi trebao zaključiti tematsku koordinaciju. Tako sve države mogu postati predvodnici agende i na tome se mijenjati. Zašto SAD i EU ovo, od njih često zauzeto mjesto, ne bi mogli jednom napustiti?

Kao treće, samit demokratije treba vlastiti pozitivni narativ o demokratiji. Ovo se mora definisati radi njih samih, a ne samo radi razgraničenja sa autoritarnim režimima. U toku zaoštravajućeg rivaliteta između SAD i EU na jednoj i Kine i Rusije na drugoj strani, moraju kao transatlanski partneri da ko i druge demokratije paze da ne tvrde „mi smo sve što Kina nije“. Bez jedne pozitivne definicije demokratije ovo se ne može primjereno braniti protiv autoritarizma. Potraga za zajedničkim razumijevanjem demokratije bi zato trebala na samitu imati apsolutni prioritet. Zašto ne uvesti pozitivnu listu da bi zajednički pokazali šta demokratija konkretno znači za ljude?

Kao četvrto, učesnici samita moraju opravdati svoje vlastite demokratske principe. Ako im odgovara u njihovim kalkulacijama SAD i EU rado zahtijevaju od svojih partnera poštivanje ljudskih prava – ali to same ne rade dovoljno u vlastitim zemljama. Previše često politički ili ekonomski motivirani interesi preovladavaju nad neophodnim demokratskim principima. Razumljivo je da države trebaju i dalje podržavati očuvanje ljudskih prava u inostranstvu ali ipak ne samo kod političkih rivala. Konačno, pokreti poput „Me Too“ i „Black Lives Matter“ otkrili su gravirajuće deficite u SAD.u i EU. Umjesto da se prstom ukazuje na druge, trebalo bi se otvoreno diskutovati o vlastitim propustima, razmijenjivati Best Practices i izrađivati zajedničke forme podrške. Zašto SAD ne bi naučile od Južne Afrike kako da se bore protiv institucijalnog rasizma?

ipg-journal.de