Bitka za Staljingrad: Jedna laž koštala je života 100.000 Nijemaca

Povezani članci

• Venecuela: Trinaest uhapšenih zbog neuspješnog državnog udara
• Zaduženja – Kovanica od bilion dolara treba da spasi USA
• Eurozona ostvarila rast, dok njemačka privreda neočekivano pada
• Iskrcavanje migranata sa broda Open Arms
• Makron Erdoganu: Nužna je vladavina prava
• Boko haram zauzeo vojnu bazu kod granice sa Čadom

Foto: DPA

Uredio: Ešref Zaimbegović

Prije 75 godina završila se jedna od najneumoljivijih bitaka u istoriji – pobjedom Crvene armije nad 6. armijom generala Paulusa. 110.000 njemačkih vojnika otišlo je u zarobljeništvo, samo 6.000 se vratilo. Ovo je priča o mitosu koji nas prati do danas.

Upola izgladnjeli preostali vojnici 6. armije predali su se 2. februara 1943. pobjednicima. Poslije pet mjeseci okrutnih i neumoljivih borbi sovjetske trupe uspjele su Nijemce opkoliti i pobijediti. Od 110.000 njemačkih vojnika, koji su otišli u zarobljeništvo, vratilo se samo 6.000 – poslednji tek 1955.

Krajem juna 1942. Hitler se odlučio na novi napad na Crvenu armiju, pošto je ofanziva u decembru prošle godine na njegovo iznenađenje i veliku ljutnju, zaustavljena pred Moskovom. Sovjetsko vođstvo računalo je sa novim napadom na glavni grad, međutim Hitler je planirao nešto drugo.

6. armija treba da opkoli Crvenu armiju – i da je uništi

Njegov cilj je bio da opkoli glavne jedinice Crvene armije i da ih uništi – tako kako mu je to uspjelo 1941. godine. Međutim ovaj put pošlo je krivo, neprijatelj se stalno izvlačio. Nakon četiri sedmice Hitler je promijenio svoj plan i zaključio da svoje trupe prvo pošalje na Volgu i na Kavkaz i time blokira prilaz Crvenoj armiji.

Bombarderi su pretvorili Staljingrad u prah i pepeo

U planu je bilo također predviđeno da se osvoji grad na Volgi koji je nosio ime njegovog omrženog protivnika: Staljingrad. Glavni udar trebalo je da izvede 6. armija, koja se do tada pokazala veoma uspješnom i koju je vodio generalpukovnik Friedrich Paulus. Pomagale su joj rumunske i italijanske jedinice.

Kao što je Hitler samorazumljivo predvidio 6. armija je u početku uspjela izvršiti brzi prodor. Početkom septembra bili su pred Staljingradom. Prije nego što su nastavili prodor Hitler je naredio napade zastrašujućih bombardera (Štuke) na centar grada dok isti nije pretvoren u prah i pepeo. Pritom je od oko 600.000 stanovnika poginulo oko 40.000. Staljingrad je bombardovanjem bio oslabljen i izgledalo je da sve spremno za napad.

Iz rovovskog rata postaje „rat pacova“

Međutim to je bio dramatično pogrešan zaključak. Jer njemačka vojska opkolila je grad samo sa zapada. Istočno od Volge Sovjeti su držali svoje položaje. To je bilo od izuzetnog značaja jer su tako mogli stalno dovoditi nove vojnike i novi materijal i bacati u borbu. To su Nijemci veoma brzo shvatili kada je 13. septembra počeo napad na centar grada.

Umjesto da se ostvari očekivana brza pobjeda, u ruinama grada razvio se sve žilaviji rovovski rat sa sve više žrtava. Upravo ruševine prouzrokovane bombardovanjem išle su u korist vojnicima Crvene armije jer su im davale izvanredne zaklone. Prednost im je bila i to da su bolje od njemačkih vojnika poznavali podzemnu kanalizaciju. Stalno su namamljivali protivnika u šahtove i tada ih likvidirali – zato su ove borbe nazvane „rat pacova“.

Nedostajalo je svega: životnih namirnica, municije, goriva, lijekova

Napad je počeo u ljeto kad su temperature bile iznad 40 stepeni a onda je nastupilo nešto na šta Nijemci nisu bili pripremljeni: temperature su u jesen naglo pale i već 17. septembra pojavio se prvi mraz. Položaj 6. armije sada je polako ali sigurno postajao sve opasniji. Došlo je do zastoja u isporukama jer sve se manje uspijevalo snabdjeti oko 220.000 ljudi 6. armije i njihovih saveznika. Nedostajalo je svega: životnih namirnica, municije, goriva, lijekova.

Osim toga Hitler i Paulus su strahovito podcjenili borbenu volju Crvene armije. Protivnik se žilavo borio za svaku, bombama razrušenu kuću, za svaki podrum, za svaku ulicu, za svaki metar. Drugačije nego njemački vojnici, od kojih su se mnogi pitali šta ustvari rade na ovom udaljenom mjestu, crvenoarmejci su znali tačno za šta se oni bore: za svoju domovinu i za život svojih žena i djece.

12.000 mrtvih u borbama oko fabrike traktora

Iako je Crvena armija u nekim trenucima kontrolisala samo još deset posto gradskog područja počela je postepeno osvajati rezrušenu kuću za kućom, ulicu za ulicom, fabriku za fabrikom. Borbe kao ona oko fabrike traktora „Džeržinski“ bile su sa izuzetno puno žrtava – samo tu je u toku četiri dana palo 12.000 crvenoarmejaca. Nijemcima je povremeno uspijevalo da se probiju na samo nekoliko stotina metara od sovjetskog glavnog štaba.

Hitler je zabranio proboj – smrtna osuda za desetine hiljada vojnika

Crvena armija je konačno 23. novembra uspjela da zatvori vanjski obruč oko Nijemaca i njihovih saveznika. Time je opkoljavanje bilo završeno. 6. armija bila je u klopci. Krivicu za to je snosio Hitler jer je striktno zabranio svaki pokušaj proboja. Njemačke snage morale su držati svoje položaje. Međutim bilo je predvidivo da Hitlerova bezuslovna i striktna naredba, da drže sve pozicije, mora voditi do uništavajućeg poraza. Jer Nijemci nisu mogli trajno izdržati protiv sve nadmoćnijih i stalno osvježavanih neprijateljskih snaga.

Hitler je pozvao svoje vojnike na izdržljivost ali sam Paulus, koji je bio Hitlerov poslušnik, predložio je pod ovim uslovima 23. novembra vođi indirektno, pokušaj proboja – uzaludno. Nije se odvažio da radi na svoju ruku i da tako spasi život desetine hiljada ljudi.

Hitler je obećao pomoć. Vojnicima u kotlu Staljingrada ostao je samo još lažni optimizam, preostao im je samo tračak nade. Kolala je izreka: “Drum haltet aus, der Führer haut euch raus.” („Držite se, vođa će vas izvući“ prim.prev.) Međutim ni od šefa vazduhoplovstva Hermanna Göringa najavljeno zadovoljavajuće snabdjevanje iz vazduha nije moglo biti osigurano. Hitler je bjesnio. Zvijezda Göringa, nekada drugog čovjeka u nacističkom carstvu, počela je nezaustavljivo padati.

Operacija „Zimska oluja“ nije uspjela

Isto tako propao je i pokušaj „Zimska oluja“. Za ovim bojnim nazivom sakrivao se pokušaj da se njemački vojnici izvuku pomoću tenkovskih trupa. Bez obzira na sve tenkovi su uspjeli da dođu na 50 kilometra od njemačkih trupa – međutim tada je pokušaj zaustavljen i nije se dalje krenulo. U svakom slučaju ovaj pokušaj bi imao uspjeh samo u slučaju da je Hitler odobrio istovremeni pokušaj proboja 6. armije. Međutim to je za njega značilo bijeg. To međutim nije htio dozvoliti i ponovo je to zabranio. Paulus se nije branio protiv ovoga neljudskog naređenja.

U međuvremenu položaji u Staljingradu nisu se više mogli držati. Njemački vojnici su se na temperaturama od minus 40 stepeni ukopavali u ruševine i podrume jer ih je njihova tanka odjeća nedovoljno štitila od brutalne hladnoće. Porcije hrane su se stalno smanjivale da bi na koncu bile dovoljne samo za preživljavnje. Tako je neizdržljiva glad postala svakodnevni pratilac. Za ranjenike nije bilo više lijekova i zavoja. Municija se bližila kraju, kao i gorivo – ali i bez toga teško je bilo misliti na borbu. Leševi se, zbog zamrznutog zemljišta nisu više mogli pokopavati a zaraze kao kolera i dizenterija su se širile.

Vojskovođa Paulus odbija samoubistvo

Krajem januara obustavljen je poslednji otpor. Pošto Paulus još uvijek nije htio da kapitulira, jer mu je to Hitler zabranio, odgovornost je preuzeo general Seydlitz-Kurzbach. Walther von Seydlitz-Kurzbach bio je komandant jednoga dijela trupa i izdao je makar za svoje ljude neovlašteno naređenje da se borbe obustave.

U međuvremenu je Hitler još 30. januara general pukovnika Paulusa unaprijedio u feldmaršala. Signal je bio jasan: jedno takvo unapređenje istovremeno izaziva očekivanje da unaprijeđeni izvrši samoubistvo i time ode u „herojsku smrt“. Međutim Paulus uopšte nije mislio na to. Kad su crvenoarmejci 31. januara prodrli u robnu kuću “Univermag” gdje se nalazio njemački glavni štab on se predao i otišao u zarobljeništvo.

2. februara je XI. korpus kao posljednja njemačka jedinica obustavio borbe. Bitka za Staljingrad bila je završena – bez zvanične kapitulacije. Hitler je bjesnio. Za njega je bio važan sramotni poraz a ne sudbina vojnika.

Cinična propaganda: „Oni su pali da bi Njemačka živjela“

Ministar propagande Joseph Goebbels je čak pokušao da iz ovoga poraza i bijede vojnika izvuče profit. Vojnici 6. armije su „pali da bi Njemačka živjela“ objašnjavo je on štampi. Međutim Goebbels je naravno bio svjestan da je ovaj poraz fatalan udar za propagandu. Oko 110.000 vojnika koji su bili opkoljeni u kotlu Staljingrada otišli su u ratno zarobljeništvo.

Danas njemački istoričari pretpostavljaju da je najmanje 60 posto ovih vojnika već pola godine kasnije umrlo pod neljudskim uslovima u logorima. Samo 6.000 vidjelo je ponovo svoju domovinu. Poslednje od njih doveo je sa sobom kancelar Konrad Adenauer sa jedne posjete Moskvi 1955. godine, deset godina nakon kraja rata. Ne postoje ozbiljne procjene o gubicima Crvene armije. Oni bi mogli biti i nešto viši.

U Staljingradu je poginulo 60.000 njemačkih vojnika

Mnogima danas Staljingrad predstavlja tačku zaokreta u ratu. Poraz na Volgi pokrenuo je njemačko povlačenje i konačno potpuni poraz. Međutim Staljingrad u stvari nije bio početak nego prije izraz mijenjajućih ratnih okolnosti. U vrijeme kada se njemačka armija zaustavila pred gradom ona je već na drugim mjestima, kao naprimjer u sjevernoj Africi, doživljavala neuspjehe.

Dakle Staljingrad je bio dio zaokreta u korist saveznika koji je započeo u ljeto 1942. pred Staljingradom i od ljeta 1943. poslije Staljingrada, bio nezaustavljiv i neprevidiv. Ova bitka nije bila ona sa najvećim gubicima. Dok je u Staljingradu prema procjenama eksperata palo oko 60.000 vojnika a 25.000 povrijeđenih je evakuisano dotle je armijska grupa Centar naprimjer, pri njenom razbijanju od strane Crvene armije u ljeto 1944., imala oko 350.000 poginulih.

Ali ipak „Staljingrad“ kao takav stoji kao sinonim za njemački poraz u Drugom svjetskom ratu. I to možda nije ni loše jer nam je zlo uvijek bliže kad ima neko ime.

focus.de