Bure baruta u labirintu

Ladislav Babić
Autor 13.12.2012. u 20:29

Bure baruta u labirintu

Židovi – točnije, naziv Izrael – spominju se pred više no tri hiljade godina na granitnoj ploči faraona Meneptaha koja se danas čuva u Kairu. Čita se tamo kako je u pobjedničkom ratu na tlu Kanaana, između ostalih naroda porazio i Izrael. Nije međutim jasno, odnosi li se taj pojam na židovski narod ili pak na njihovu domovinu. Prema Tori, najsvetijoj od židovskih knjiga i spisa (prihvaćena je kao dio Starog zavjeta), Židovi smatraju svoju državu obećanom zemljom, a sebe – od Boga izabranim narodom. Rana povijest Židova iliti Jevreja je u najmanju ruku živopisna, sve do poraza od rimskog cara Hadrijana koji guši njihovu pobunu 135. godine, te ih protjeruje uvodeći tisućljetnu zabranu povratka. Tada su se razmiljeli širom svijeta kao „rakova djeca“, a njihovo lutanje u simboličkom obliku opisuje Eugene Sue u djelu „Vječni Žid“. S jednom razlikom, što se potucanje židovskog naroda širom svijeta predstavlja kao božja kazna, jer se Židov Ahasver – prema srednjevjekovnoj legendi – navodno rugao Isusu tjerajući ga da požuri na Golgotu ne htijući mu dati vode, za što je bio osuđen da luta svijetom do sudnjeg dana. U takvom viđenju leže i korjeni kršćanskog antisemitizma koji ih je pratio kroz cijelu povijest, sve do današnjih dana.

Kao što je znano, sudnji dan (još) nije nastupio, a Židovi imaju svoju državu Izrael. Reklo bi se – povijesni „happy end“, kakvoga historija baš i nije prepuna. No, bacimo li kratak pogled kako su došli do te države, uvidjet ćemo da to baš nije najuobičajeniji način njezina stvaranja. Istinabog, države su se tijekom povijesti stvarale najobičnijim nasiljem i proširenjem nadležnosti teritorijalno ograničene vlasti na što je moguće veće područje. I dan danas se širom svijeta zbivaju „tektonski pokreti“ posljedica kojih su uglavnom nasilne korekcije državnih granica, dakako – suprotno međunarodnom pravu. Ipak smo se malo, navodno, civilizirali. Međutim, Izrael je naprosto poklon međunarodne zajednice židovskom narodu. Razmiljevši se širom svijeta, protjerivani, ponižavani i iskorištavani, Židovi su – unatoč svega – tijekom skoro dva tisućljeća uspjeli sačuvati svoj jezik, vjeru i kulturu, što bi mnogima ukazivalo kako oni zaista imaju neku posebnu povezanost sa Svevišnjim. Tokom 19. stoljeća među evropskim se Židovima sve više razvija ideja o povratku u svoju staru domovinu od prije skoro dvije hiljade godina. Prema brdu Cion, na kojem se nalazio Jeruzalemski hram, taj je pokret dobio ime cionizam. Problem je međutim bio što su u međuvremenu tim teritorijem dominirali Arapi, što pod osmanskom, a krajem Prvog svjetskog rata pod britanskom mandatarskom vlašću. Već je krajem rata britanski ministar vanjskih poslova Balfour izjavio kako njegova vlada povoljno gleda na osnivanje židovske države na teritoriju Palestine, s time da se ne smije narušiti status ostalih, nežidovskih zajednica na tom području. Jasno, Britanci to čine s namjerom kako bi zadržali svoj utjecaj na strateškom području koje omogućuje kontrolu plovnih puteva (Sueski kanal) i arapskih zemalja bogatih naftom. Mandatom lige naroda Palestina prelazi u britansko tutorstvo. Britanci odmah odvajaju nešto više od 2/3 teritorija za tzv. Transjordaniju – kamo je odmah bilo zabranjeno doseljavanje Židova – na području koje se i dana danas nalazi država Jordan. Do početka Drugog svjetskog sukoba, posebno nakon dolaska Hitlera na vlast, pojačava se – potaknuto cionistima i, svakako, prevladavajućom političkom situacijom u zemljama s velikom židovskom populacijom – doseljavanje Židova na područje Palestine, a sve praćeno sukobima sa arapskim starosjediocima. Valja napomenuti kako je Britanija počela sve više ograničavati židovsko, ali ne i arapsko naseljavanje. Godine 1936., nakon velike arapske pobune koju Britanci guše, oni predlažu podjelu teritorija na tri dijela: arapski, židovski i Jeruzalem – kao sveto mjesto triju velikih monoteističkih religija – kojim bi upravljala britanska kruna. Do, i tokom Drugog svjetskog rata, povećava se useljavanje Židova u Palestinu, tako da ubrzo čine već više od 30% stanovništva, naspram svega 10% godine 1919. Nakon holokausta nad oko 6 milijuna Židova, Britanija prepušta svoj mandat Ujedinjenim nacijama čija komisija preporučuje osnivanje židovske države (55% teritorija), arapske države (45% zemlje) i jeruzalemsko područje pod međunarodnim nadzorom. 1948. godine, krajem britanskog mandata, proglašena je država Izrael, na što arapske zemlje u cilju zaštite svoje „braće“ od etničkog čišćenja (koje se zaista zbivalo od prethodne godine) napadaju novostovrenu državu. I gube rat, dok Izrael preuzima odmah nadzor nad 78% ostatka Palestine pod mandatom UN (eto, tko kaže da se ratovi vode iz svetijih razloga doli otimačine?). Naravno, i poražene arapske zemlje ćalabrcnule su ostatke, proširivši se i one na taj način. Istovremeno, i Židovi i Arapi su izvršili etničko čišćenje svog teritorija (oko 720000 Arapa s izraelske i oko 900 000 Židova – koji su našli utočište u Izraelu – s arapske strane. Danas, nakon potonjih ratova, od oko 10 milijuna Palestinaca, njih oko 6.3 milijuna žive kao izbjeglice u okolnim arapskim državama, a ostali na palestinskim teritorijima). Otada do danas slijedi niz ratova, palestinskih ustanaka (intifada), terorističkih napada i odmazda za njih sa obje strane – uz niz različitih izgovora (kad se rat vodio bez izgovora?) – istodobno praćenih mirovnim procesom koji je konstantno u ćorsokaku već više od pola stoljeća, unatoč dviju Nobelovih nagrada prvobitnim jastrebovima a potonjim „mirotvorcima“. Sumarni rezultat je slijedeći: Izrael se proširio s obzirom na planiranu podjelu Palestine, prema kojoj bi obuhvaćao 14700 km2:

dok je, nakon dobijenog rata 1948. godine osvojio 40% više teritorija od prvobitnog plana UN, tako da mu je ukupna površina iznosila 20770 km2. Nakon šestodnevnog rata u junu 1967. godine – iniciranog Izraelom zbog toga što se smatrao ugroženim arapskim postupcima (zahtjevom da se snage UN povuku sa Sinaja, zatvaranjem Tiranskog tjesnaca za izraelske brodove te vojnog saveza između Egipta, Sirije i Jordana) – proširio se za više no 67000 km2, od čega je kasnije poluotok Sinaj vratio Egiptu. Ujedinjene nacije izglasale su obavezujuću Rezoluciju Vijeća sigurnosti broj 242, kojom se od njega traži da se povuče sa svih okupiranih područja, proglasivši ga de facto agresorom. Ovu, kao i desetak drugih rezolucija UN, Izrael – pod zaštitom američkog kišobrana (Amerikanci su više desetaka puta koristili pravo veta u Generalnoj skupštitni, kako bi zaštitili svog štićenika) – nikad nije ispoštovao. Još 1950. godine, proglasio je Jeruzalem (koji se dijeli na istočni – arapski , i zapadni – židovski dio) svojim glavnim gradom, što je 1980. uvršteno i u izraelsko zakonodavstvo izazivajući nove sukobe. Rezolucijom broj 478, Vijeće sigurnosti je tu odluku proglasilo ništavnom, pozivajući države da svoje ambasade zadrže u Tel Avivu što su one i (osim dvije) učinile. Njegova današnja karta, sa više no 7000 km2 okupiranog teritorija, izgleda ovako:

Dobro je pogledati kartu koja pokazuje kako se mijenjala situacija na izraelsko-palestinskom području od 1946. do 2000. godine:

Današnja realna situacija, u kontekstu svjetske raspodjele političke i ekonomske moći, izgleda ovako:

– Izrael danas kao stvarnost priznaje većina od 193 članica UN (osim njih 32).

– Izrael ne priznaju uglavnom muslimanske zemlje.

– PLO priznaje pravo na postojanje Izraela.

– Hamas, kojeg neke zemlje (SAD, EU, Izrael,…) svrstavaju u terorističku organizaciju, niječe Izraelu pravo na opstojnost.

– Palestinu, kao zemlju nečlanicu UN priznalo je 138 zemalja, 41 je bilo suzdržano (među inima i Hrvatska, Slovenija, BiH, Crna Gora i Makedonija, dok je Srbija glasala za priznanje), a 9 – skupa sa Izraelom i SAD – protiv.

– Izrael posjeduje okupirana područja s kojih se ne povlači, daklem je agresor.

– Izrael na okupirana područja periodično – u zavisnosti od političke situacije – naseljava i povlači svoje građane, gradeći i rušeći za njih nova naselja.

– Izrael bi pristao priznati palestinsku državu, ukoliko oni priznaju opstojnost Izraela u granicama koje Židovi sami zacrtaju, te uz cjeloviti Jeruzalem kao glavni grad.

– Izrael je spreman priznati samo demilitariziranu palestinsku državu (opet se pozivajući na razloge svoje sigurnosti), dok sam predstavlja jednu od najmodernije naoružanih država svijeta.

– Hamas povremeno vrši raketne napade na teritorij Izraela, što izaziva odmazdu istoga.

– Izrael u međunarodnoj zajednici (posebno u UN) biva sve izoliraniji, čak i od nekadašnjih saveznika.

– Glavni sponzor, zagovarač, liferant oružja i zaštitnik Izraela pred rastućom svjetskom osudom su SAD.

– Glavni saveznik Hamasa – koji zagovara oružanu borbu protiv Izraela, je regionalna sila Iran.

– Izrael raspolaže sa nuklearnim oružjem, mada to nikada nije priznao. Međunarodna zajednica uglavnom šuti glede te činjenice.

– Ista međunarodna zajednica osuđuje Iran kad razvija tehnologiju za pročišćavanje urana, bojeći se da će isti steći nuklearno oružje, što bi promijenilo omjer snaga na Bliskom istoku.

– Izrael, osjećajući se potencijalno ugroženim (sindrom holokausta?) najavljuje vojni napad na Iran ukoliko ovaj nastavi razvijati tehnologiju pročišćavanja urana.

– Izraelu takav čin državnog terorizma ne bi bio ništa novo – godine 1981. bombardirali su irački nuklearni reaktor, s obrazloženjem kako: “reaktoru treba još samo mjesec dana prije nego krene s radom”.

– Izrael se, podjednako kao i njegovi arapski protivnici, ne libi poduzimanja terorističkih metoda u svom djelovanju (preventivni napadi zbog “ugroženosti”, napadi bespilotnim letilicama koji izazivaju kolateralne žrtve, ubistva nuklearnih znanstvenika, Mosadova djelovanja širom svijeta kontra arapskih terorista, hakerski napadi virusima na informatičku infrastrukturu,…).

– Dok Iran u svojoj retorici ne priznaje ni holokaust nad Židovima pozivajući arapske zemlje na rat za oslobođenje Palestine, dotle je

– prema izraelskoj nuklearnoj vojnoj doktrini iz 1966. godine, on spreman napasti nuklearnim oružjem u 4 slučaja:

  1. 1.         u slučaju vojne penetracije unutar naseljenih prostora Izraela (granice nakon 1949 – prije 1967)
  2. 2.         u slučaju uništenja izraelskih zračnih snaga
  3. 3.         u slučaju masivnih zračnih napada na izraelske gradove ili u slučaju uporabe kemijskog ili biološkog oružja
  4. 4.         u slučaju nuklearnog napada na teritorij Izraela

– Sve veći broj uglednih svjetskih intelektualaca – među njima i židovskih, od kojih je najpoznatiji Noam Chomsky – diže svoj glas protiv izraelske politike, njegovog nepridržavanja rezolucija UN i nijekanja prava Palestincima na državu.

– Sve te činjenice treba sagledavati u kontekstu vjerskih razlika i napetosti koje iz njih slijede, između muslimanskih Arapa i Židova.

Otprilike u tim koordinatama kreću se odnosi na Bliskom istoku, odnosi koji najvjerojatnije predstavljaju najveću opasnost za svjetski mir nakon „hladnog rata“. I dok se većina zemalja svijeta sve više distancira od izraelske politike istovremeno osuđujući i napade na njegov teritorij kao terorističke (pitanje: jeli opasniji individualni terorizam, terorizam kao izraz višedesetljetnog očaja palestinskog naroda ili državni terorizam koji prakticira Izrael?), države nastale raspadom Jugoslavije u svojoj vazalskoj, podaničkoj podređenosti centrima moći (prvenstveno SAD i EU), bez vlastitog stava i mišljenja koje će principijelno braniti bez obzira na odnose političkih i ekonomskih snaga u svijetu, nemaju snage ni da u Generalnoj skupštini dignu ruke za ili protiv priznanja Palestine kao nečlanice UN. U golemom strahu da će se zamjeriti bilo silnicima kojima služe, bilo Arapima koji raspolažu naftom, bilo da strahuju od reakcije Izraela – posebno one od njih koje vuku krimen prema Židovima još iz Drugog svjetskog rata – od njih ni glasa čuti nije. Interesantna je međutim činjenica kako i mnogi hrvatski Židovi osjetljivi i kritični na manifestacije „genetskog hrvatstva“, gube kritičnost čim se radi o vlastitom narodu, upravo kao i spomenuti Hrvati, učestvujući u svojevrsnom zidanju mitova. Zaista, teško se riješiti čak i podsvijesne opsjednutosti nacionalizmom, ojačane osjećajem krivnje zapadne civilizacije koja je što učestvovala a što dobar dio vremena nijemo promatrala zločin holokausta, pa se sada svaka kritika neprihvatljive izraelske politike prema Muslimanima, a posebno Palestincima, tretira kao antisemitizam. Ta, tko bi samo nipodoštavao i manje vrijednim smatrao narod koji je dao Einsteina, Annu Frank, Mahlera, Marxa, Freuda, Kafku, Heinea, Gershwina, Chagalla, Asimova, Chomsky-a, Spinozu, Maimonidesa, Derridu, Samokovliju, Danona, Daviča i druge velikane čovječanstva, bio bi prijezira vrijedan, tek nominalni pripadnika ljudske vrste. Najnovija istraživanja ukazuju na porast antižidovskih stavova u svijetu a sve se to sasvim pogrešno svrstava u antisemitizam. Jedan dio svakako spada u tu kategoriju, a drugi dio izazvan je politikom židovske države (i znači naprosto njenu osudu) koja se na Bliskom istoku ponaša kao mali hegemon, usput provodeći često i zločinačku politiku prema civilnom arapskom stanovništvu. Politiku koja se ne može braniti ni na koji način, a ponajmanje skrivajući se iza dužne i opravdane osude holokausta nad Židovima.

Među hrvatskim Židovima teško je čuti jasnu i nedvosmislenu osudu izraelske politike prema Palestincima, mada isti ti ljudi sasvim drukčije reagiraju na hrvatske prilike. Pitanje, zašto Izraelu kroz prste progledavati višedesetljetnu okupaciju tuđih teritorija istovremeno osuđujući srpske okupacije domaćih područja, kao da ne tare njihov um. Zašto osuđivati hrvatsku politiku (za rata i poslije) prema srpskoj manjini, a ne činiti isto sa odnosom židovske države spram Palestinaca, teško da će pokušati elaborirati. Zašto ustrajati na poštivanjima ratnih i poratnih rezolucija UN u odnosu na (ex)jugoslavensku situaciju, a ne isto činiti sa desecima istih koje se postavljaju pred Izrael, čini se da im nije jasno. Govore o nekom realizmu koji kao hrvatske vlade poštuju, dok vjerojatno onih 138 zemalja zagovornica palestinskog priznanja kao nečlanice UN, to ne rade. Realisti su Hrvati s preostalih četrdeset suzdržanih i još 9 zemalja (dapače, samo dvije) koje su glasale protiv, dok većina živi u iluzijama predstavljajući tek konfuzne idealiste, čini se. Samo, koja je to vrste realizma? Realizam slugana koji shvaća da se nije uputno zamjeriti svojem senioru, ili realizam koji sagledava stvarnu situaciju i glasa u skladu sa njom, rukovodeći se istinom a ne vlastitom korišću? Zar nije realizam da Izrael je agresor – tako dugo dok prisvaja osvojene teritorije? Što tu nije jasno? U nedogled se ponavlja američka mantra kako su jedini put rješenju „direktni pregovori“ – zaobilazeći UN, dakako, kao što to ova velesila godinama čini i preporučuje svojim saveznicima, ostajući pritom nejasno zašto „jedini put“ nisu bili i pregovori krajiških Srba i hrvatskih vlasti? Postavlja se niz pitanja ako nemate doslijedni stav prema rješavanju sličnih problema već se rukovodite pragmatičnom politikom. A pragmatični principi, poput recimo „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“, znaju odvesti u neočekivanom smjeru. Što bi bilo sa svima nama da je, kojim slučajem, Hitler pobijedio a zastupnici ove pragme mu se pridružili?

Htio bih sada razmotriti neka načelna pitanja, na najboljem putu da me oni koji sve probleme rješavaju etiketiranjima proglase antisemitom. Iskreni i dosljedni odgovor – a to znači, onaj koji je univerzalan za sve narode u sličnoj situaciji poput židovskog – razjasnio bi protivljenje muslimanskog (posebno arapskog) svijeta izraelskoj državi. Kaže se da su Romi tradicionalno nomadski narod. ‘Ajmo povjerovati u pridjev tradicionalno, napominjući da su i Židovi u svojoj povijesti puno selili lutajući Sinajskom pustinjom, ali ne samo to (u Egipat, iz egipatskog ropstva, u babilonsko ropstvo, povratak iz njega,…), prije negoli su osnovali svoju državu. Smatra se da između 6 i 8 milijuna Roma živi samo u Evropi – raspodjeljeno po niz njenih država – kamo su postepeno migrirali oko 1000-te godine s područja indijskog Radžastana. Potcejnjivani, iskorištavani, diskriminirani zbog boje puti, različitog jezika i načina života (uvijek treba naći razloge za nečiju diskriminaciju), imali su sudbinu dosta sličnu židovskoj, s tim što je njihova raspršenost širom svijeta bila – i jeste – mnogo veća. Čak im je sudbina dodijelila sličnu sudbinu u nacističkim koncentracionim logorima. Možemo li zamisliti odaziv međunarodne zajednice, a posebno zagovaratelja izraelske države, na njihov hipotetski zahtjev da im se omogući povratak u pradomovinu, čak i bez zahtjeva za vlastitom državom? Ako možete zamisliti reakciju tamošnjeg sadašnjeg stanovništva, onda ste blizu tome da shvatite reakcije arapskih muslimana spram Izraela. Dovoljno je da – na žalost – većina Hrvata samo zamisli povratak protjeranih, autohtonih krajinskih Srba. Sjevernoamerički Indijanci su prije dolaska bijelaca koji su ih u konačnici istrijebili a ostatke smjestili u rezervate, raspolagali cijelim kontinentom. Što biste rekli da oni danas zatraže prirodno pravo na obitavalište na kojem do Kolumbova dolaska bijelaca ni nije bilo? Slična je stvar sa australskim Aboridžinima. Dozvoljavate li da se, tim slijedom razmišljanja, Hrvati i Srbi požele proširiti u okvire svoje srednjevjekovne države (što je, ne tako davno, otprilike i bila iteko vidljiva tendencija) odaklem su ih kao istjerali Turci – kao što Židovima učiniše Rimljani? Tvrdite li da su Romi, Indijanci i Aboridžini niža bića od Židova, te im stoga pripadaju drukčija prava? Tvrdite li da stoga što nisu imali državu (a to je naprosto forma koja je pravnim smicalicama oduzela prava starosjediocima), nemaju nikava prava na raspolaganje teritorijem koji su vjekovima nastavali? Naravno da nemam ništa ni protiv Židova, niti njihove države u okvirima kojima im je dodijeljena (ali imam protiv politike njihovih vlada, a kao što je znano i iz domaćeg iskustva – takve politike nikada nisu neovisne od podrške većine naroda), ali iskreni odgovori na gornja pitanja ukazuju kako nastanak suvremenog Izraela proturječi standardima u koje se zaklinje međunarodno pravo. Jasno reći ćete, realnosti treba priznati, s čime bih se složio – uz konstataciju da se one mogu prvo nametnuti, a onda proglasiti realnostima, gotovo u smislu prirodnog stanja stvari. Takav je i primjer Izraela, kako god se protivnici tog zaključka njemu protivili. Primjera ima bezbroj, a jedan od njih je i međunarodno priznanje Kosova, suprotno rezoluciji broj 1244 Savjeta bezbjednosti UN. Što samo govori (ne ulazim u opravdanost ili neopravdanost kosovske nezavisnosti) o konfuziji koja vlada u međunarodnom pravu, s tendencijama sve većeg zaobilaženja UN na račun nametanja volje svjetskog policajca i njegovih pridruženih pandura. Čemu onda uopće UN? Nije li vrijeme da se raspusti, poput Lige naroda?

S aspekta pak povjerenja među narodima, posebno susjedima, jadan je zahtjev Izraela za priznavanjem palestinske države samo ako je ona demilitarizirana. Zamislimo da Hrvatska i Srbija priznaju samo demilitariziranu BiH (doduše, zahtjevi za ukidanjem vojske, s namjerom potkopavanja države, dolaze iz jednog od njenih entiteta). Ako i jeste negativno povijesno iskustvo židovskog naroda koji se gotovo našao na rubu istrebljenja, njime se nikako ne može pravdati takav jednostrani odnos između njegove države i susjeda. Naravno, uopće se ni ne radi o kompleksu i strahu Židova od ugroze s arapske strane (što bi se najbolje izbjeglo međunarodnim mirovnim ugovorima i ugovorima o priznanju zacrtanih granica u okviru i s posredovanjem UN, a ne s spozicija sile što nameću Izrael i SAD), već naprosto o trenutnom vodećem hegemonističkom položaju na Blistoku koji odgovara i njemu i njegovim zaštitnicima. Položaju koji bi za neodređeno vrijeme omogućavao nametanje svakovrsnih (od oblika vladavine do ekonomije) rješenja zemljama ove regije, ne s aspekta nacionalne sigurnosti već sigurnosti vlastitog kapitala. Za igru rata, ali i igru mira potrebno je najmanje dvoje, s tim što je za poslijednje neizostvano povjerenje među „igračima“. Umjesto da se unaprijed nameću granice i modusi u kojima je prihvatljiva palestinska država, zašto se – strahuje li se zaista za vlastitu sigurnost – ne pokrene akcija za demilitarizaciju cijelog područja.

Jasno, odgovore na slična pitanja i dileme najlakše je izbjeći njihovim zaobilaženjem ili proglašavanjem iluzornima, nerealnima, idealističkima i na sličan način. Kaže se da je politika umjetnost mogućeg. Samo se ne kaže da se i prečesto najprije pripremi teren kako bi samo rješenje – koje u taj čas odgovara najmoćnijim političkim faktorima – bilo jedino moguće. No, svijet je dinamička cjelina; kaže pjesnik:

Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.

Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.

I upravo ta činjenica je što uzrok, a što posljedica neprikladnih rješenja koja se u međunarodnim odnosima nameću od onoga tko trenutno s vrha caruje, dijeleći narodima svijeta – kako kojem – sreću il’ nesreću.

 

Ladislav Babić
Autor 13.12.2012. u 20:29