Che Guevara živi

tačno.net
Autor 15.6.2016. u 08:55

Che Guevara živi

Stvari su sasvim jednostavne. Kapitalizam je neljudski sistem koji ide svom kraju. Da će kraj biti prije krvav no idiličan, najveća je garancija onih 1% ili 10% – nije toliko bitno – stanovništva što raspolaže sa 99% ili koliko već, svjetskih bogatstava, iz čega plaća i one koji zadovolnji mrvicama sa stola (još uvije mnogo više no što pripadne prosječnom građaninu svijeta) stavljaju i svoj život u njegovu obranu. U suštini, ne obranu svojih „mrvica“ već gazda koji im ih bacaju podno stola. Hoće li kraj ovom sustavu učiniti neki nov Che Guevara, Lenin, Tito ili još nerođeni revolucinar XY, po biti stvari je savim svejedno. Zašto se, pitate – ako je takva mrlja u povijesti čovječanstva, dakako, gledano iz perspektive 21. stoljeća jer na valja zanemariri sve pozitivne utjecaje koje je imao na razvoj svijeta – tako dugo održao? Jer je prilagodljiv i slijedi darvinističku paradigmu primjenljivu u biologiji, ali socijalno sasvim neprihvatljivu – da najprilagodljiviji opstaju, dok ostale proguta mrak evolucije ili povijesti, kako već hoćete. Nedavno sam na HRT-u gledao film Richard Fleischera o Che Guevari, s Omarom Sharifom u naslovnoj ulozi i, nakon tridesetak minuta ugasio televizor. Takvu kapitalističku antipropagandu kubanske revolucije teško je zamisliti. Film, navodo o životnom putu El Comandantea, je ustvari usmjeren na potpuno dezavuiranje i ismijavanje stvarnog vođe revolucije – Fidel Castra. Potonji je maltene prikazan ko mali bleso, koji sve odluke ne donosi sam, već mu ih dobri duh u obliku Chea, mora šaptati na uho. Kako je Che mrtav a Fidel hvala bogu živ, te još i u starosti od skoro devedeset godina – čini se – predstavlja neviđenu prijetnju američkom imperijalizmu, jasno je zašto je film tako koncipiran. O mrtvima sve najbolje, satanizirajmo žive. Tek kad i njih pošaljemo – „božjom“ ili svojom voljom – na onaj svijet, možda i o njima bude snimljen neki objektivniji film.

Kubansku revoluciju započelo je osamdesetak marksista-revolucionara pod vodstvom Fidel Castra, koji su se prebacili na Kubu s namjerom da sruše diktaturu – proamerički režim Fulgencia Batiste. U prvom sukobu, gerilci su više no decimirani – ostalo ih je tek jedanaest koji su bili prisiljeni otići u planine i odatle nastaviti oružanu borbu. Zašto je tih 11 ljudi uspjelo srušiti režim? Jer su disali na rezonantnoj frekvenciji naroda – on je bio sa njime. Zašto 19 pripadnika tzv. „Bugojanske skupine“ nisu uspjeli pokrenuti kontrarevoluciju u bivšoj Jugoslaviji 1972. godine? Jer su, naprosto, bili grupa terorista – nikakvih domoljuba, nego baš terorista – koji su iz australske daljine sasvim krivo procijenili tadašnje bilo jugoslavenskih naroda. Da ponovimo još jednom – pripadnici ove skupine bili su najobičniji teroristi, za razliku od Che Guevare koji je bio – revolucionar!

No, vratimo se mi na prilagodljivost kapitalizma koji zarađuje na svemu živom i mrtvom. Davno sam gledao jedan SF film (ne sjećam mu se imena) koji govori o tome kako mrtvi ljudi naprosto iščezavaju sa lica zemlje – nitko živ ne zna kuda nestaju. Niti su službeno pokopani, niti kremirani, niti… Dok jedan tip – cheguevarovskog mentaliteta (jer takvi su svi koji ne vjeruju u službene objave, zakone, proglase i uvjeravanja) ne pokrene vlastitu istragu koja ga dovodi do strašnog otkrića. Mrtvi se prerađuju u konzerviranu hranu, koja se potom prodaje svekolikom pučanstvu! I mrtvi Che se prodaje na isti način. Najprije su ga – bolivijske vlasti uz izdašnu potporu CIA-e (a možete si misliti tko je u svemu vodio glavnu riječ) otpravile sa ovog svijeta kao opasnost po svekoliki – ne samo bolivijski – svjetski kapitalistički sustav, e da bi isti taj sistem, sad zarađivao na mrtvom revolucionaru. Majice s njegovim likom, filmovi, knjige, bedževi, privjesci, plakati,… Profit je profit, a biznis je biznis – bilo sa mljevenim mesom naših pokojnika, bilo sa mrtvim protivnicima sustava. Sem vladajućeg establishmenta, a tu spadaju prije svega ne toliko vlade država – u još većoj mjeri u tome učestvuju snage čije prohtjeve servisiraju kao njihovi eksponenti. Veliki poduzetnici, dioničari, menadžeri i da se prestanemo zavaravati tim ublaženicama – vrhunska kapitalistička buržoazija uz podršku svojih podrepaša i represivnog aparata koji drže pod kontrolom. Među njima i mnogi od onih čija se imena nalaze na tzv. „stupu srama“ u RH kao utajivača poreza. Daklem, sofisticiranih razbojnika 21. stoljeća. Ne treba zanemariti u svemu niti učešće neukog naroda kome se činjenice uspijevaju prodavati umotane u zlatni omot laži – jer je to istome čini se lakše probavljivo – koliko i doprinos velikog dijela snobovske omladine što ponosno paradira u majicama s Cheovim likom, mada bi ga već sutra – da je kojim slučajem živ – po naredbio svojih vojnih vlasti išle likvidirati. Iste one mladeži koja kupuje neviđeno skupe traperice, da bih ih onda namjerno iščetkala i podrapala kako bi odgovarale nekoj vlastitoj zamisli o svom imidžu, no ni za živu glavu ne bi obukli jednako ofucane radničke traperice. Dok je takvih, kapital nesmetano može brojiti dolare zarađene na njima.

Da, u ratu kao i u pokretanju revolucije se ubija. Dok se pripadnike uspjelih ratova, revolucija i kontrarevolucija hvali i časti kao nacionalne heroje, dotle su oni nespješni proklamiraju ubojicama i teroristima. No, vrlo malo nas se pita o žrtvama koje direktno ili indirektno izaziva sistem – a ta izjava je još jedna ublaženica, jer ne ubija sistem već ljudi u ime tog sustava – što je njemu/njima ionako svejedno. Sistem protiv kojega je ustao Che, a u širem smislu još od prapovjesnih vremena ustajali Spartak Gubec, Marx, Lenin, Tito,… a na svoj način i Onaj koji je raspet na križu. Sistem eksploatacije i nepravde, jednom riječju – neljudskosti. Često se govori i o tzv. salonskim revolucionarima – ljudima koji u okviru danog društveno političkog sustava analiziraju isti, njegove pozitivne strane i mane, te pozivaju na njihovo ispravljanje ili revolucinarnu preobrazbu, ako drukčije ne ide. Revoluciji je potrebna intelektualna priprema. To su pokazali i francuski prosvjetitelji u predvečerje Francuske revolucije.

Revolucije i kontrarevolucije ne izbijaju kad se tko sjeti – za njih moraju postojati povijesni uvjeti. Lenin je iskoristio bijedu Rusije ogrezle u krvavi Prvi svjetski rat – rat koji je progutao mnogo više mužika negoli revolucija u početnoj fazi. Pa ipak, kapital se zgraža nad žrtvama revolucije – i to nikako na strani pobunjenika, već onih koji su je ustvari svojom politikom i izazvali – a da mu baš i ne pada na pamet očajavati nad stradalnicima dotad najvećeg sukoba u svjetskoj povijesti. Tito je za provedbu socijalističke revolucije iskoristio prilike pružene komadanjem zemlje od strane fašista i domaćih izdajnika u širem kontekstu svjetskog sukoba. Kada su gospodari svijeta bili zauzetiji međusobnim obračunima, negoli petljanjem u unutrašnje poslove Jugoslavije. Exjugoslavenski nacionalisti svih boja, iskoristili su (ustvari, inicirali) raspad SFRJ, u okviru kojeg su – dobro našopavši narode nacionalističkom retorikom, i bajkama o uzajamnim ugroženostima – izveli kontrarevoluciju. Barem prema Branku Horvatu, pokojnom vrhunskom ekonomisti, s čijim zaključkom se intimno slažem.

Che nije bio salonski revolucionar, daleko od toga, ali još dalje da je tek tako, iz dosade, pograbio oružje i otišao u kubanske planine. Bih li se i ja dao u planine da rušim sustave koji mi se ne sviđaju? Iskreno, ne bih! Kao što nisam želio učestvovati ni u nedavnim ratovima u regiji. Smatram da onima koji ukazuju na potrebe za promjenama, i to prvenstveno na miroljubivi način, upozoravajući istovremeno na pouke učiteljice života koje svjedoče o tome kakve se strahote dešavaju ako se one ne usvoje, nije ni mjesto u tim sukobima. Neka se divlji međusobno tabaju i do smrti, misle li da na taj način dokazuju svoju pripadnost Homo sapiensu – mudrom čovjeku! Je li to i moja implicitna kritika Che Guevarina revolucionarnog angažmana? Nikako, jer i među divljima postoje oni koji su zaista divljaci, te su svojim postupcima izazvali i pitome ljude da se prihvate oružja. Che je bio liječnik, daklem, po vokaciji humanista. Nekada, to je jako dobro znao, nezdravo tkivo treba odstraniti da bi organizam preživio. Bio on jedinka, ili čitavo ljudsko društvo. Che i dalje živi, svakako ne u percepciji onih koji ga tretiraju kao modnu ikonu ili sredstvo za stjecanje profita. Čak ni kao oživljeno sjećanje na poginulog revolucionara. Mnogo je važnije da on – ma i samo potencijalno, još nerođen – živi u njedrima čovječanstva, tako dugo dok ono ne bude spremno na iskren, human i pravedan način razrješavati probleme svoje vrste.  Dok živi nepravda, živjet će i Che – u ma kojem obliku i liku.

camp-che.me

Tagovi:
tačno.net
Autor 15.6.2016. u 08:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija