Da li je Sirija Putinov Afganistan?

Povezani članci

• Sutra se obilježava četvrt stoljeća od pada Berlinskog zida
• Bjeloruska opozicija želi obnoviti proteste protiv Lukašenka
• Pismo iz Libana
• Medvedev: Nove sankcije SAD ne bi utjecale na ekonomiju
• Novi premijer u Francuskoj: Macronov riskantni manevar
• Iran traži ponovo ukidanje sankcija prije konačnog sporazuma

Obamina slabost i Putinova spremnost da pokaže snagu doveli su nas do situacije u kojoj se Sirija danas nalazi.

Piše: Luke Coffey- Al Jazeera

Krajem 1970-ih Sovjetski savez je poslao veliki broj “savjetnika” u Afganistan. Početkom 1980-ih ti savjetnici su prerasli u stotine hiljada vojnika, koji su se borili u ratu koji je, dijelom, bacio Sovjetski savez na koljena. Danas Rusija ne taji činjenicu da ima svoje “savjetnike” u Siriji. Štaviše, ruski ratni brodovi pozvani su u sirijske luke, a ruski avioni i helikopteri mogu biti viđeni u sirijskim ratnim lukama. Na društvenim mrežama mogu se vidjeti snimci ruskih vojnika na sirijskom tlu. Čak su se pojavili izvještaji da Rusija gradi vojnu bazu u Siriji.

Tačan broj ruskih jedinica i širina njihove umiješanosti u svakodnevne borbene aktivnosti u Siriji nisu još jasni. Ukoliko je riječ o velikom broju ruskih vojnika na terenu, njihovo prisustvo neće se moći držati u tajnosti zadugo. Vojnici Kremlja u Siriji će bosti u oči. Čak i na istoku Ukrajine, koja dijeli toliko sličnih kulturnih, jezičnih, etničkih i vjerskih karakteristika s Rusijom, pokušaj Moskve da skrije svoje vojnike je spektakularno propao.

Kada je američki predsjednik Barack Obama kazao da sirijski predsjednik Bashar al-Assad “mora otići”, nije uradio ništa što bi podržalo njegove riječi; kada je ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio da će Assad ostati na vlasti, on je učinio sve da ispuni rečeno. Obamina slabost i Putinova spremnost da pokaže snagu doveli su nas do situacije u kojoj se Sirija danas nalazi.

Ruska luka na Mediteranu

Konačni cilj u Siriji je održavanje Assadovog režima. Ukoliko Assad ode, Rusija je blizu gubitka jedine pomorske baze u Sredozemnom moru u lučkom gradu Tartousu. Pošto je riječ o jedinoj ruskoj luci u Mediteranu – i jedinoj njenoj polaznoj tački na Bliskom istoku – takav scenarij bi bio veliki udarac za Moskvu. Čak i ako Assad ostane na vlasti, on nikada neće imati cijelu Siriju pod kontrolom, kao što je to ranije bilo. To Putin zna. Zbog toga je vjerovatno da će Moskva pomoći jačanje Assadove odbrane u području kod Latakije, gdje on ima najjaču podršku. Srećom za Putina, to je, također, lokacija gdje je pomorska baza.

Putin vidi Bliski istok kao drugu regiju na njegovoj globalnoj šahovskoj ploči koja može pokvariti zapadnjačku politiku. Duboko u sebi, Putina nije briga da Bliski istok izgori ili da hiljade poginu. Za Putina, percepcija američkog neuspjeha na Bliskom istoku njegova je pobjeda. Zadržavanje pomorske baze za Rusiju je samo dodatni bonus. Assad je sretan da igra ulogu domaćina Rusima, bez obzira na cijenu.

Velika pažnja bila je usmjerena na Iran, kao glavni garant opstanka Assadovog režima. Premda Teheran igra važnu ulogu u tome, ne treba ga precjenjivati. Dok Iran može finansirati rat u Siriji preko zastupnika, samo Rusija ima nacionalne resurse i ekspeditivne vojne kapacitete da intervenira na značajan način da ojača režim. Ono što je važnije za Damask je da samo Moskva ima pravo veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda kako bi odgodila, blokirala ili frustrirala međunarodne napore koji bi mogli rezultirati uklanjanjem Assada.

Rusija djeluje, Zapad reagira

Obama vjeruje kako je isto reći nešto i to uraditi – da je govor isto kao provođenje politike. Ovo je glavna razlika između Obame i Putina, između Zapada i Rusije. Rusija prvo djeluje, a potom Zapad reagira. Ovo je uobičajeno stanje između Zapada i Rusije u cijelom svijetu. Uzevši u obzir nedavna dešavanja na istoku Ukrajine, testiranje NATO-a, iranski nuklearni dogovor i sada ruske kopnene trupe u Siriji, jasno je da Rusija ima strategiju postizanja nacionalnih ciljeva. Zapad to nema. Sve dok Zapad ne dobije pravog lidera, dok se ne definiraju jasni ciljevi i ne stvori se skladna i jedinstvena strategija za postizanje tih ciljeva, Rusija će i dalje biti ispred Zapada na mjestima poput Ukrajine i Sirije.

Koliko ruske krvi i bogatstva je Putin  spreman potrošiti kako bi zadržao Assada i svoju pomorsku bazu u Siriji, ostaje da se vidi, no jedno je sigurno – Rusija igra smrtonosnu igru u Siriji. Premda je situacija u Siriji, na mnogo načina, drugačija od Afganistana sa kraja 1970-ih i početka 1980-ih, postoje neke vidljive paralele između sovjetske postepene eskalacije u Afganistanu i onoga što Rusija danas radi u Siriji. Prije nego što ruski narod shvati šta se dešava, “savjetnici” se brzo pretvaraju u vojnike, a vojnici brzo dolaze kući u mrtvačkim vrećama.

S ruskom ekonomijom u problemima, oborenim cijenama nafte i zamrznutim sukobom na istoku Ukrajine, postavlja se pitanje da li Putin zaista može sebi priuštiti još jednu vojnu avanturu u inostranstvu? Odgovor glasi: on to može, ali siroti ruski narod ne može.