Debata o američkoj istoriji: Je li Donald Trump prvi rasista u Bijeloj kući?

Frank Patalong/spiegel.de
Autor 25.7.2020. u 10:02

Debata o američkoj istoriji: Je li Donald Trump prvi rasista u Bijeloj kući?

Foto: Leemage/ imago images

Theodore Roosevelt sa sačmaricom: Predsjednik SAD je uspio da sebe smatra naprednim i istovremeno govori o „apsorbiranju crne rase“.

Predsjednički kandidat Joe Biden nazvao je Donalda Trumpa „prvim rasistom“ koji je izabran za predsjednika. To nije sasvim tačno: Niz rasista u Bijeloj kući je dugačak – od Roosevelta do Wilsona.

Piše: Frank Patalong

Preveo: Ešref Zaimbegović

Kad je Theodore “Teddy” Roosevelt morao nakon dva mandata 1909. napustiti Ovalni ured još nije bio spreman za mirovinu. Sa govorima i člancima koji su se kretali oko njegovih velikih tema i trebale i dalje davati materijal za političke diskusije on se držao u javnom fokusu: Radilo se o zaštiti okoline, o socijalnim problemima SAD – i također o tome kako bi se “problem nigera” mogao trajno riješiti.

Sa zaostavštinom Roosevelta, koji je 1901. postao 26. predsjednik SAD, spore se američke partije do danas. Suviše „liberalno“ za jednog republikanca on je zastupao pozicije u stvarima ekologije i socijalnih reformi što bi se danas moglo označiti kao „demokratsko“.

Kao „demokrat“ u današnjem smislu riječi Roosevelt također nije pogodan. I to važi još više otkako je Black Lives Matter postao pokret: Predsjednik SAD zastupao je često rasističke poglede, povlačio je reforme ciljane na integraciju i pobrinuo se za to da u toku njegovog mandata uticajne pozicije budu opet popunjene bijelim kandidatima ( sa čime on nije bio usamljen među predsjednicima SAD). Međutim on je prije svega bio otvoreni pristaša eugenike (genetike) – upravo u odnosu na „rasna“ pitanja.

Naravno da se to mora razumjeti u kontekstu vremena ali to stvar ne poboljšava. Roosevelt je poticao iz, za američke odnose, prastarog novčarskog plemstva i bio član elite koja se razumijevala kao “bijeli ljiljani”. U njegovim govorima i spisima otkriva se duboko usađeno i zbog toga često stvarno usputno – samorazumljivo izraženo vjerovanje u etnički zasnovanu nadmoć bijele rase. Iako je bio odlučan protivnik robovlasništva ništa mu nije bilo dalje od jednakosti “rasa”. Crnački udio u stanovništvu SAD posmatrao je Roosevelt prije svega kao problem koga treba riješiti.

Rješenje: genetički izbijeliti?

Kako bi to moglo uspjeti naučio je bivši predsjednik 1913. prilikom jedne prirodnjačko naučne ekspedicije kroz Brazil. Njegov članak „Brazil and the Negro“ pojavio se u februaru sljedeće godine u uticajnom magazinu “Outlook”: Roosevelt je objasnio američkoj javnosti kako Brazil planira kroz “racial whitening” obezbijediti da nestane “problem negera”, time što se sasvim jednostavno „obezbijedi da rasa crnaca pređe“ – i to u bijelu.

To se u Brazilu dešava na sasvim prirodan način miješanjem rasa i klasa. Nakon nekoliko generacija, objasnio je Roosevelt, crni dijelovi naslijeđa u genima bi se razvodnili sve dok ne bi iznosili jedan doduše primjetan ali mali, ne više štetan udio. „Nigera“ zato u Brazilu uskoro ne bi trebalo više biti i njihove najnegativnije osobine bile bi pokrivene dominantnim bijelim genima: „Crnac je taj koji će biti apsorbiran a ne bijeli čovjek.“

Žalosno je što bi ovo „mulatiziranje“, bijelog stanovništva na ovaj način „oslabilo“, objašnjavao je Roosevelt dalje. Međutim do miješanja bi došlo samo u najnižoj trećini društva.

Osim toga stanju društva podijeljenog u rase treba dati prednost pred svim sa tim povezanim opasnostima.

Posebno su elite zemlje sitničavo pazile na to da „vodeći slojevi“ ostanu čisto bijeli: „Sa ponekom dozom indijanske krvi“ pisao je Roosevelt, što nije bilo loše nego baš blagotvorno. I to sve nije bio slučaj nego željeni, društveno upravljani proces sa jasnim ciljem kako ga je objasnio jedan poslanik: „Naravno da je postojanje crnaca stvarni problem.“

Više rasistički jedva da može biti. Sa ovim razmišljanjem Roosevelt ipak nije bio cinični egzot, nego je stajao u jednoj dugoj tradiciji. Najveći broj njegovih prethodnika nije bio oslobođen rasističkog razmišljanja – a za neke njegove nasljednike važi to isto.

Američki raniji predsjednici: desetina robovlasnika

Istorija SAD počela je u vrijeme kada je rasizam bio normalan. George Washington je posjedovao 50 robova, njegova supruga mu je donijela daljih 80 kao miraz u brak. Držati robove je dobra ideja, smatralo je deset od prvih dvanaest predsjednika SAD; Izuzeci su bili samo John Adams (drugi predsjednik) i njegov sin John Quincy (broj šest). Ukupno dvanaest od 16 prvih predsjednika SAD bili su robovlasnici sve dok robovlasništvo nije bilo, nakon završetka američkog građanskog rata 18. decembra 1865, zabranjeno.

U prvo vrijeme nešto se promijenilo: Afroamerikanci su dobili bolji pristup tržištu rada sve do javnih službi. To međutim nije dugo izdržalo. Sa Rutherford B. Hayesom, 19. američkim predsjednikom od 1877, „rasno“ zasnovane privilegije postale su neformalni zakon. Svi predsjednici do Drugog svjetskog rata akceptirali su takozvana Jim Crow pravila, koja su u južnim državama prava crnih Amerikanaca stalno ograničavala.

Kako to funkcioniše pokazao je William Howard Taft, od 1909. predsjednik SAD, već u svome nastupnom govoru. U njemu je on formalno potvrdio ustavna prava “nigera”. Osim ako njihova percepcija ne dovede do javnog nezadovoljstva – tada crnci treba da se odreknu svojih prava. U lošem pakovanju on je zatim objasnio zašto je dobro za „nigere“ da ih ne uzimaju u javne službe: Neko bi se i zbog toga mogao uvrijediti. Odmah bi slijedili bjelački protesti koji bi u najkraćem vremenu ukinuli prva crnaca na jugu SAD.

Ono što Taft nije mogao uraditi uspio je njegov nasljednik Woodrow Wilson od 1913. Wilson je omogućio jednu vrstu aparthejda u javnim službama – sa biroima i toaletima razdvojenim po boji kože. Wilson je bio poznat i po svojim ponižavajućim vicevima o crncima u neprirodnom pidžin engleskom, kako po njegovom mišljenju odnosi koji prelaze „rasna ograničenja“ ugrožavaju „bijelu krv“ – sve do usvajanja zakona u Vašintonu d.c. koji je svaki crno – bijeli brak označavao za kriminalno djelo.

Aparthejd kao u Južnoj Africi u najgorim vremenima

Wilson za mnoge stručnjake važi kao najveći rasist u Bijeloj kući. Jedva da se neki predsjednik SAD trudio konzekventnije i uspješnije da spriječi ili ograniči građanska prava Afroamerikanaca – tako kao što je on radio još kao predsjednik univerziteta Princeton.

Princeton je također, zahvaljujući Wilsonu, ostao posljednja važna visoka škola u sjevernim saveznim državama koja je zabranjivala upis crnaca. Tek prije mjesec dana, 28. juna , univerzitet je preimenovao institut za političke nauke koji je do tada nosio Wilsonovo ime. Saopštenjem za štampu to je obrazložio predsjednik univerziteta Christopher L. Eisgruber: „Wilsonov rasizam bio je značajan i sa velikim posljedicama, čak mjeren standardima njegovog doba. Njegovo rasističko razmišljanje i njegova rasistička politika čini ga nepogodnim kao davaoca imena jednoj školi.“

U Bijeloj kući on je vladao puna dva mandata. Tek sa Franklinom D. Rooseveltom (od 1933) i njegovih nasljednikom Harry S. Truman (od 1945) moglo se nešto promijeniti. Ratni predsjednici su trebali podršku crnačkog stanovništva, a Perl Harbor je izazvao zajednički osjećaj opasnosti spolja. Prije svega Truman se počeo značajno zalagati za ravnopravnost i građanska prava.

To je bila prekretnica i za njegovu partiju: Demokrati, tradicionalno jako ukorijenjeni i na jugu, do Svjetskog rata su prilično često zastupali rasističke pozicije. Sada se razvio novi polaritet: Demokrati su od tada zauzeli liberalne i građanskim pravima bliske pozicije, a republikanci sve više konzervativno „bijele“ pozicije.

Zaštitnici i kočničari u stvarima ravnopravnosti mogu se od tada uveliko utvrditi prema partijskoj knjižici. Donald Trump sa svojom znatnom preferencijom za više blijedi dio stanovništva stoji u dugoj tradiciji. Da li će ga u kasnijem pogledu uknjižiti kao rasistu u Bijeloj kući pokazat će istorija. Prvi rasista u Ovalnom uredu on sigurno nije bio.

spiegel.de

Frank Patalong/spiegel.de
Autor 25.7.2020. u 10:02