Desničarski populizam: Kako spasiti demokratiju?

Georg Diez
Autor 23.1.2018. u 12:19

Izdvajamo

  • To je ta AfD, demokratski izabrana, koja radi tačno to šta opisuju Levitsky i Ziblatt: Ona koristi demokratski proces da bi taj proces potkopala. Drugačije rečeno, a to je kod AfD i njenog programa plauzibilan scenario: demokratija može biti sistem, i to čak veoma efikasan, da bi se demokratija ukinula.

Povezani članci

Desničarski populizam: Kako spasiti demokratiju?

Foto: DPA  AfD-frakcija u Bundestagu

Demokratije danas skoro da ne nestaju nasilnim izmjenama sistema – one se same izjedaju iznutra. Da bi se to spriječilo moraju se povezati sve demokratske snage.

Kolumnu piše: Georg Diez
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kako umiru demokratije? Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo prvo razjasniti kako demokratije žive.

Demokratija je svakodnevnica i izuzetak, sa ovom proturječnosti ćemo započeti. Ona se dešava svaki dan, na ulici, na semaforu, u školi, na poslu, ona se dešava u parlamentu, u biroima uprave, u prostorijama policije, ona je većinom nevidljiva – sve dok ne nestane i tada se to primjeti.

Demokratija je dakle nešto što oni koji u njoj žive nemaju stalno u vidokrugu i što stvara problem za one koji je žele braniti. Ona je istovremeno naučena i intuitivna, konkretna i apstraktna. Ona je nešto što se podrazumjeva iako se stvarno ne razumije. I kada se počne za nju boriti često je već suviše kasno.

Demokratija je na jednu stranu cijela mreža institucija koje su međusobno povezane i koje se međusobno kontrolišu, onakva kakvu su htjeli arhitekti prosvjetiteljstva. Na drugu stranu demokratija je građena na povjerenju, na respektu i toleranciji, to su neke od normi koje su neophodne da bi institucije funkcionisale.

A bez ovih normi, to objašnjavaju Steven Levitsky i Daniel Ziblatt u svojoj upravo objavljenoj i veoma uzbudljivoj knjizi “How Democracies Die” („Kako umire demokratija“ prim.prev.), bez ovih normi može umrijeti i nešto što naoko izgleda kao vremenski bezgranično a to je američka demokratija.

To se može i ovdje dogoditi

“It Can’t Happen Here” („To se može i ovdje dogoditi“ prim.prev.), bio je roman Sinclaira Lewisa iz 1935. godine koji su mnogi pred izbore 2016. ponovo čitali ili u najmanju ruku citirali ukazujući na opasnost fašističke ili autoritarne vlasti u SAD.

I sada, skoro tačno godinu dana nakon ulaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću 20. januara 2017. Levitsky i Ziblatt povlače bilans: Dogodilo se, it did happen here, i prijetnja Americi od Trumpa je tako egzistencijalna da može biti primjer – jer oba politologa i naučnika iz Harvarda bacaju pogled na generalni uzorak antidemokratskog atrofiranja društva. Oni opisuju šta je neophodno i šta je moguće da bi se spasila demokratija.

Vratili su se u istoriju da bi pokazali kako su naprimjer Finska i Belgija tridesetih godina zaustavile fašistički pokret i jasno su pokazali da Trump nije početak nečega takoreći iz ničega nego je to privremeni kraj, privremeni vrhunac jednog pokreta koji je započeo u kasnim sedamdesetim godinama – politika kao rat, polariziranje i polemika, politika koja demokratsku diskusiju ne vodi argumentima nego mržnjom i riječima koje se upotrebljavaju kao oružje.

Levitsky i Ziblatt opisuju radikaliziranje Republikanske partije kroz ljude kao što je Newt Gingrich, oni oslikavaju kako je partija sve do kasnih sedamdesetih godina uspjevala da drži daleko od moći radikalne autsajdere kao što su Huey Long ili George Wallace. Međutim oni analiziraju i cijenu koju je američko društvo ili specijalno crnci ili druge manjine morale platiti za ovu stabilnost: rasizam.

Rasizam kao centralni motiv za izbor Trumpa

A ovaj rasizam, i to objašnjavaju pisci, je centralni motiv za izbor Donalda Trumpa. Rasizam, povezan sa religijom, drugom centralnom temom razdvajanja našega vremena, je to što lomi demokratski konsenzus, zajedno sa socijalnom  nejednakošću i neravnopravnošću.  I ovdje, kao i na mnogim mjestima u knjizi, ima povezanosti sa tim šta se upravo dešava u Njemačkoj i drugim dijelovima Evrope.

Jer i ovdje u Njemačkoj nacionalistički, rasistički diskurs koji ugrožava demokratski konsenzus, latentan više ili manje već decenijama, izbio je sa neočekivanom silom nabijen antiislamskom mržnjom u takozvanoj izbjegličkoj krizi u ljeto 2015. godine. I u Njemačkoj je od tada govor o „više policije“ i „oštrijim zakonima“ postao kodna riječ za autoritarne tendencije ili ulagivanje desničarima.

A to je pogrešan put, kažu autori jasno. Ne radi se o tome da se antidemokratski pokreti suzbijaju time što se odbacuju demokratski principi što je već odavno a sada izgleda ponovo eksplicitna strategija CSU, koja stabilizuje politiku protiv slabih, siromašnih i izbjeglih, čiju integraciju riječima podržavaju a djelima spriječavaju.

Dakle pitanje kako demokratije umiru nije akademsko i nije američko niti poljsko ili mađarsko ili austrijsko. Ono je univerzalno i aktuelno a kriteriji koje navode Levitsky i Ziblatt da bi se prepoznali autoritarni režimi su primjenjivi na svaku zemlju na svijetu ne izuzimajući ovu Njemačku.

Šta su dakle političari koji ili 1) odbijaju demokratske principe ili 2) osporavaju legitimitet političkih protivnika ili 3) trpe nasilje ili ga ohrabruju ili 4) su spremni da ograniče građanska prava protivnika kao i medije?

Demokratija kao sistem da bi se ukinula demokratija

Naravno prva je AfD (Alternativa za Njemačku prim.prev.) koja je dobro prostudirala uputstva za autroritarno i zato kopira Trumpovo “Lock her up” („ Zatvorimo je“ prim.prev.) te žele vidjeti Angelu Merkel pred sudom. Ključna riječ je delegitimiziranje političkog protivnika.

To je ta AfD koja hoće da okupira politički prostor, dakle institucije parlamenta, plenarna zasjedanja koja namjerno blokiraju pozivajući se na parlamentarna pravila ili odbore, koje opterećuju pitanjima koja služe jedino za to da naškode političkim protivnicima ili neomiljenim grupiranjima ili da ih eliminišu.

To je ta AfD, demokratski izabrana, koja radi tačno to šta opisuju Levitsky i Ziblatt: Ona koristi demokratski proces da bi taj proces potkopala. Drugačije rečeno, a to je kod AfD i njenog programa plauzibilan scenario: demokratija može biti sistem, i to čak veoma efikasan, da bi se demokratija ukinula.

To je jedna od centralnih tačaka ove knjige: demokratije danas često ne umiru više disruptivno ili vanjskim nasiljem, prevratom ili vojnim pučem, one umiru polako i to potkopavanjem pravila i normi iznutra – i u najgorem slučaju kroz izbore.

Zaustaviti antidemokrate

Šta dakle treba raditi? Donald Trump – zajedno sa oportunističkom elitom republikanaca – konsekventno povrijeđuje norme i time trajno šteti institucijama: on širi nepovjerenje u izborni proces, on propagira sumnju i mržnju prema medijima, on se prema sudovima odnosi kao autoritarni diktator i orijentira se prema svojoj duhovnoj braći naprimjer Erdoganu u Turskoj ili Putinu u Rusiji.

Osim toga on želi – i to je za oba autora najozbiljniji akt sa konsekvencama za naredne izbore – ojačati ograničavanje prava crnaca i drugih manjina kroz izmjene izbornog prava i tako obezbjediti vladavinu bjelaca koji uskoro, neki kažu oko 2040, neće više biti većina u SAD.

Šta preostaje? Demokrati moraju sarađivati da bi zaustavili antidemokrate, to je konstruktivan iako, za moje pojmove, ponešto oprezan prijedlog Levitskog i Ziblatta.

Ali ako se pogleda kako je velika koalicija u Njemačkoj, čiji pristalica baš nisam, sistematski delegitimirana od vodećih medija i krivo predstavljana kao istorijski kraj onda je prijedlog autora upravo to šta treba biti: veoma demokratski.

spiegel.de

Georg Diez
Autor 23.1.2018. u 12:19