Djeca bez imena: Kazahstanska pravnica opisuje strašnu patnju djece s posebnim potrebama

Povezani članci

• Abas: Sada imamo državu
• Raste broj žrtava eksplozije u Ankari
• Ashtone zahtijeva bolju atmosferu prilikom razgovora o nuklearnom programu
• Sirijski Halep pretvoren ruševinu
• Španija: Samouprava Katalonije da, ali nezavisnost ne
• Bitka za jezik

Državne centre za djecu s posebnim potrebama u Kazahstanu aktivisti opisuju kao “mjesto u kojem niko ne bi ostao” da ima izbora, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku (RFE/RL).

Oko 1.700 djece s mentalnim poteškoćama koji žive u takvim objektima u Kazahstanu imaju ograničen kontakt s vanjskim svijetom.

Nakon što je obišla nekoliko državnih ustanova, kazahstanska aktivistkinja i advokatica Ajgulj Šakibaeva izjavila je za RFE / RL kako su djeca dehumanizirana užasnim uslovima života.

“Umjesto vlastitih imena, djeca imaju brojeve na svojim krevetima i odjeći”, kazala je Šakibaeva, pravnica neprofitne Komisije za odbranu prava osoba sa posebnim potrebama.

“Osjećaj je kao da ste u koncentracionom logoru, gdje se čovjeku oduzima identitet i sveden je na puki broj”, rekla je Šakibaeva.

Kaže da djeca koju je vidjela u prostorijama nemaju gotovo ništa svoje i moraju dijeliti sve, “uključujući čak i svoje donje rublje”.

Šakibaeva je bila članica grupe koja je tokom 2019. godine posjetila oko 20 objekata za osobe s posebnim potrebama u sklopu projekta koji su organizovali kancelarija Nur-sultana Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) i ombudsman za ljudska prava u Kazahstanu.

“Onog trenutka kada uđete u odjeljenja za djecu s mentalnim poteškoćama u bilo kojoj kazahstanskoj provinciji, vidite zastrašujuću situaciju”, kaže ona. “Djeca su liječena psihoaktivnim lijekovima. Jezici su im isplaženi, a pogled bez fokusa.”

Njene opise objekata ponovili su istraživači organizacije Hjuman rajts voč (Human Rights Watch).

Kazahstanske vlasti u međuvremenu insistiraju na tome da vlada ozbiljno shvati pitanje dobrobiti i zaštite djece u takvim institucijama.

Iz Ministarstva rada i socijalne zaštite izjavili su 18. juna za RFE/RL da je vlada posljednjih godina preduzela konkretne mjere za podizanje kvalitete medicinske i socijalne zaštite u ustanovama za osobe s invaliditetom, zaposlila kvalifikovano osoblje i povećala plate socijalnim radnicima.

‘Neželjene’ bebe

U Kazahstanu, mnoga djeca rođena s invaliditetom odbačena su vrlo rano u životu.

Roditelji se često odlučuju da napuste bebe s invaliditetom prije odlaska iz bolničkih porodilišta, potpisujući da se odriču svojih roditeljskih prava.

Zapravo, u Kazahstanu postoji velika potražnja za usvajanjem zdravih beba. Ali djeca s posebnim potrebama rijetko se usvajaju.

Iz porodilišta ta novorođenčad bivaju prebačena u takozvane dječije kuće – državna sirotišta za djecu ne stariju od četiri godine. U dobi od četiri godine ponovo se premještaju u centre za osobe s posebnim potrebama.

Mnogi doktori i roditelji u Kazahstanu kažu da mogućnost podizanja djeteta s invaliditetom plaši porodice i opterećuje mnoge brakove.

Prisjetivši se vlastitog iskustva, Šakibaeva je rekla da se suočila s teškim izborom kada je prije 10 godina rodila dječaka sa Dounovim sindromom.

Šakibajeva je odlučila da svoju bebu odvede kući. Ali to je mladu majku koštalo njenog braka.

Nezadovoljan odlukom da odgaja dijete, suprug ju je napustio u roku od nekoliko mjeseci.

Šakibaeva odgaja svog sina sama, dok zagovara prava hiljada druge djece koji su ostali na milosti državnih institucija.

Aktivistkinja poziva državu i društvo da pruže veću podršku roditeljima kako ne bi odustali od djece s posebnim potrebama.

“U Kazahstanu, kada se rodi dijete s invaliditetom, niko ne govori majci: ‘Čekaj, ne odustaj, dozvoli nam da ti pomognemo’”, rekla je Šakibaeva.

Na pitanje RFE/RL, Jerlan Aukenov, zamjenik ministra za rad i socijalnu zaštitu, rekao je da su u Kazahstanu posljednjih godina otvorena 72 specijalizovana centra za dnevnu skrb za djecu s invaliditetom.

Na osnovu njihovih potreba, djecu tokom dana liječe psihijatari, logopedi, fizioterapeuti i drugi specijalisti dok noću ona bivaju vraćena kućama.

Zvaničnik je rekao i da je od 1. januara vlada pomogla 1.020 roditelja djece s invaliditetom da pronađu posao.

Udaljene lokacije

Sve kazahstanske provincije imaju barem jedan specijalizovani objekat za djecu s invaliditetom. Ali mnogi su smješteni u zabačenim područjima i obično su daleko od regionalnih prijestolnica.

U istočnoj kazahstanskoj provinciji specijalizirano sirotište je u malom gradu Ajagoz.

Za putovanje vozom iz Oskemona, glavnog grada provincije, potrebno je 12 sati.

Taksisti nerado voze do Ajagoza, navodeći loše puteve.

U provinciji Akumala, objekt se nalazi u udaljenom selu Kupčanovka.

No, u tom objektu postoje dvorane za sastanke u kojima posjetitioci mogu ostati preko noći ako je potrebno.

Mnogi drugi centri za posebne potrebe ne dozvoljavaju posjetitiocima da ostanu preko noći. Neki ograničavaju sastanke sa štićeničkom djecom na samo dva sata.

Mnoga sirotišta imaju lijepu vanjštinu s uredno organizovanim prijemnim salama ukrašenim raznobojnim balonima i slikama.

Ali, kaže Šakibaeva, u većini slučajeva to je samo varljiva fasada iza koje se krije tmurna i bolna stvarnost.

“U jednom objektu su nam pokazali ordinaciju za muzikoterapiju – vrlo šik, baloni su svuda, muzika tiho svira”, rekla je ona. “Ali ubrzo smo saznali da djeci koja žive u sirotištu nije dozvoljeno da uđu u muzičku sobu. Soba se uglavnom koristila na časovima terapije za djecu koja dolaze iz različitih rehabilitacionih centara.”

Isti problem, drugačiji pristup

Šakibaeva je rekla da djeca koja su u sirotištu označena kao “agresivna” ne smiju napuštati svoje sobe, osim za vrijeme obroka kada idu u zajedničke prostorije.

U nekim objektima, kaže, njegovatelji vezuju ruke djeci – tvrdeći da je to neophodno kako bi spriječili samoozljeđivanje.

Da bi opravdali takve mjere, neki službenici sirotišta kažu da djeca sebe udaraju i grebu ako im ruke nisu vezane.

Drugi pokušavaju pronaći rješenje koje štiti djecu ali im omogućava i da se osjećaju ugodno.

U sirotištu u gradu Talgar, djeca koja sebe ozlijede dobivaju majice s rukavicama pričvršćenim na kraju rukava – jednostavno rješenje kojim je okončana bolna praksa vezanja dječijih ruku.

U jednom objektu, zvaničnici su rekli da neka djeca ostaju u krevetima u svojim sobama, jer su previše bolesna za izlazak.

U drugom sirotištu, uprava je došla na ideju da za krevete pričvrsti posebne točkove kako bi mogli tu djecu redovno izvoditi van u dvorište.

Šakibaeva je rekla da bilješke iz najmanje šest ustanova otkrivaju da oni daju psihoaktivne lijekove djeci “agresivnog” ponašanja pokušavajući tako da ih smire.

Šakibaeva kaže da bi ta sirotišta trebala pokušati alternativne, bezopasne metode. Smatra da bi njegovatelji morali najprije da pokušaju shvatiti uzrok navodne agresije djeteta.

“Kako ta djeca ne mogu govoriti, ona ne mogu reći šta ih muči”, objasnila je Šakibaeva. “Možda imaju zubobolju. Djeca postaju agresivna jer ne mogu objasniti svoj problem, a drugi ih ne razumiju. Psihoaktivni medikamenti nisu rješenje.”

U većini slučajeva, kazala je Šakibajeva, upotreba psihoaktivnih lijekova dodatno koči razvoj djeteta.

Djeca s mentalnim poteškoćama u sirotištima također su podložnija maltretiranju i okrutnosti, dodala je.

Hjuman rajts voč (HRW) je izvijestio da neko osoblje u sirotištima u Kazahstanu priznaje da djeci daju psihoaktivne lijekove kako bi ih sedatirali.

Ovakvi lijekovi se obično medicinski propisuju za liječenje šizofrenije, poremećaja spavanja i jakih bolova. Od sedativa djeca spavaju u nekim slučajevima i do 24 sata, navodi HRW u izvještaju za 2019. godinu.

Zaposlenici su također potvrdili HRW-u da su djecu poslali u psihijatrijske bolnice zbog ponašanja poput vrištanja, vikanja ili odbijanja da slijede upute osoblja.

HRW je također naveo da se djeca u takvim ustanovama “mogu suočiti sa zanemarivanjem i nasiljem te da su izolovana od porodice i društva”.

Nekoliko mladih ljudi koji su odrasli u takvim institucijama kazali su HRW-u da ih je osoblje tuklo štakama i štapovima ili da su njih ili drugu djecu udarali od zidove.

Osoblje bi također prisiljavalo djecu na rad – na primjer, brisanje podova ili hranjenje, kupanje i presvlačenje mlađe djece.

Ne mogu govoriti, ne mogu se žaliti, a „ako bi ih neko zlostavljao, oni ne bi ni razumjeli da je to pogrešno“, rekla je Šakibaeva.

Na upit RFE/RL o postupanju s djecom, Aukenov je rekao da njegovo ministarstvo i njegovi regionalni odjeli redovno provode inspekcije – kako zakazane tako i nenajavljene – da bi osigurali kvalitetu usluga, liječenja i njege u ustanovama za invalide, uključujući specijalizovane centre za djecu s posebnim potrebama.

Zamjenik ministra rekao je da je u posljednje četiri i po godine obavljeno oko 2500 takvih inspekcija.

Prema riječima ovog zvaničnika, inspektori su prijavili kršenja – uglavnom, neusklađenost sa socijalnim, medicinskim, sanitarnim i epidemiološkim standardima – u desetinama ustanova u Kazahstanu. Kazao je da su objekti kažnjeni zbog neispunjavanja standarda.

RSE