Duhovi, koje sam pozvao

Uwe Optenhögel   
Autor 18.5.2022. u 10:20

Duhovi, koje sam pozvao

Foto: DPA

Rat u Ukrajini stavlja na probu odnose između Rusije i Kine i ukazuje na različite interese obje zemlje.

Piše: Uwe Optenhögel  – ipg-journal.de  – 12.05.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Svi smo to vidjeli pred sobom, sliku dvojice usamljenih diktatora na zimskoj olimpijadi u Pekingu. Putin je bio jedini visokorangirani međunarodni državnik, koji je došao i bio odgovarajuće ugošćen. Zato je kući mogao ponijeti nove trgovinske ugovore i obećanje „bezgraničnog prijateljstva“. Ipak, Kina ne može biti oduševljena ratom koji je započeo nakon nekoliko dana i koji u sebi nosi potencijal haosa za međunarodni sistem i globalno gospodarstvo

Kina se prezentuje kao konstruktivni član međunarodne zajednice: Neutralna, obavezana miru i uvijek spremna da brani teritorijalno integritet i pravo naroda na samoopredjelenje i da učestvuje u mirovnim misijama UN. Peking ne samo da je potpisao Pariški ugovor o klimi nego se u svome ustavu obavezao da stvara ekološku civilizaciju. Jedan aktuelni, od predsjednika Xi Jinpinga inicirani temeljni dokument o strategiji razvoja do 100. rođendana 2049. ustanovljava da treba da se nastavi politika reformi i otvorenosti. Kina će se i dalje zalagati za međunarodni poredak i izjavljuje da će pritom uzeti u obzir interese zemalja u razvoju i odustati od politike sile i hegemonije.

Rusija je u isto vrijeme postavljena sasvim drugačije na međunarodnoj pozornici. Za trideset godina bezprimjernog rasta Kine u najveću trgovinsku silu svijeta Rusija nije bila u stanju da izdrži u globalnoj i društvenoj konkurenciji. Ona je u velikoj mjeri ostala zarobljena u stadijum rentne ekonomije koja je ovisna od sirovina. Na osnovu toga Vladimir Putin je vratio u međunarodnu politiku, traumatiziran od – prema njegovom mišljenju – neslavnog kraja Sovjetskog saveza i frustriran od arogancije i ignorantnosti ekspanzivnog Zapada. Ovo je uslijedilo na osnovi modernizacije armije sa ciljem da postanu svjetska sila. Rusija na osnovu toga, a najkasnije nakon Putinovog govora na minhenskoj konferenciji o sigurnosti 2007., nije više ispuštala priliku da podržava anti-zapadne, anti-američke i anti-demokratske snage. Rusija se profilirala kao vojni akter nasilja spreman i sposoban za mnogobrojne vrste intervencija: Državni terorizam, hibridno vođenje rata, sajber napadi, fake news kampanje, upotreba plaćeničkih trupa, da spomenemo samo neke. Rat u Ukrajini je zasada najveća avantura u koju je predsjednik gurnuo svoju zemlju.

Do sada ruska invazija na Ukrajinu ima za Vladimira Putina značenje izjave o vojnom stanju.

Do sada ruska invazija na Ukrajinu ima za Vladimira Putina značenje izjave o vojnom stanju. Postoje ogromni gubici ljudstva i materijala, očigledne taktičke vojne greške, problemi sa moralom trupa, logistikom i izviđačkim radom službi. U modernizaciji proteklih godina izgleda da je u igri bila korupcija u velikom stilu. Posledice su poniženja puna simbolike kao što je gubitak admiralskog broda crnomorske flote i neuspješni pokušaj da se na početku rata zauzme Kijev. Rat bi se mogao odužiti. Zapad, kao i EU, je ujedinjen a NATO stoji pred proširenjem za vojno izuzetno dobro postavljene zemlje Švedsku i Finsku. Oficiri NATO mogli bi trljati oči i biti ubjeđeni da bi u konvencionalnom ratu brzo savladali protivnika – samo Rusija je nažalost nuklearna sila.

Za Putina razvoj konflikta postaje unutrašnje i vanjskopolitički sve više problematičan. Kod kuće bi tok rata mogao potkopati njegov nimbus vođe. A vanjskopolitički ne može mu biti svejedno kada vodeći medij liberalnog kapitalizma Economist, piše: „How rotten is Russia’s army?“ On svoj zahtjev da svira u koncertu velikih sila zasniva na tvrdnji da Rusija raspolaže sa veoma modernom i borbeno jakom armijom.

Rat pojačava od finansijske krize prije deset godina vidljive i kroz koronu ubrzane tendencije deglobalizacije.

Kako god da se rat završi on je već sada izazvao dinamike, koje će za sobom povući dalekosežne globalne razvoje. On pojačava od finansijske krize prije deset godina vidljive i kroz koronu ubrzane tendencije deglobalizacije. Geopolitički nastaju nova područja sila a geoekonomski odslikava se novo postavljanje energetskih, proizvodnih, distribucijskih i finansijskih sistema. U ovom kontekstu međunarodni status Kine je kroz ruski rat i usko partnerstvo sa Putinom pred posebnim izazovom.

Kina je zvanično neutralna i za mir. Ona rat nije podržala niti osudila. Ali to je vidljivo proruska i antiamerička neutralnost koja je podcrtana time da državni mediji i kineski cenzurisani internet preuzimaju verziju Kremlja o uzrocima i toku rata. Doduše postoje unutrašnjokineske kontroverze o tome kako se treba postaviti prema Rusiji. Ali kao medijator za rješenja u pregovorima Peking ne dolazi u obzir. Iako je Kina vjerovatno jedina država koja bi mogla izvršiti pritisak na Putina.

Ekonomski se Narodna Republika već određeno vrijeme nalazi u jednoj fazi razvoja u kojoj prelazi sa kvantitativnog na kvalitativni rast i jača razvoj unutrašnjeg tržišta. I zbog toga je i dalje upućena na funkcionirajuće lance isporuka i regularan međunarodni poredak. Za razliku od Rusije u interesu Kine nije da razara postojeći međunarodni poredak.

Za Kinu će biti odlučujuće da tačno posmatra kako Zapad pokušava da deglobalizaciju napravi u svome smislu.

Za zemlju će biti odlučujuće da tačno posmatra kako Zapad pokušava da deglobalizaciju napravi u svome smislu. SAD posmatraju Kinu ne tek od Donalda Trumpa kao centralnog geopolitičkog protivnika. U shvatanju EU Kina je od najvećeg tržišta postala strategijski rival. Ukoliko bi SAD, Evropa, Japan i zemlje kao Južna Koreja, Kanada, Australija i Novi Zeland sa aspekta ruske agresije na Ukrajinu stavile sigurnosno i odbrambenopolitičke aspekte iznad gospodarskih i pitanja blagostanja, kineska trgovina bila bi time negativno pogođena.

I nova dimenzija zapadnih sankcija imaće sveobuhvatno dejstvo na globalnu ekonomiju. Tu je Kina ranjiva. Ukoliko bi pristup stalno najvećim, zapadnim tržištima bio znatno ograničen, potrebna su druga tržišta i vlastito unutrašnje tržište da bi se to kompenziralo – ni jedno nije na vidiku. Neovisno od sve manjih izvoznih tržišta pristup Kine visokim tehnologijama na zapadu biće otežan. A za Kinu bi mogao biti od značaja još jedan aspekt deglobalizacije koji je usko povezan sa njenim modelom razvoja: nestanak povećanja efiksnosti kroz dinamičnu konkurenciju sa rivalskim zapadnim preduzećima u vlastitoj zemlji. Ako ovaj konkurencijski pritisak izostane ostaje da sačekamo kako će se kineska inovativna snaga i prelazak na ekonomiju znanja razvijati.

Unutrašnje tržište zemlje stoji pred velikim konjukturnim i strukturnim izazovima: Visoka zaduženost, implodirajući sektor nekretnina i napredujuće starenje stanovništva opterećuju rast. Ovo je praćeno ekstremnom nejednakošću u prihodima, eksplozijom stambenih troškova i još ne potpuno izgrađenim državnim socijalnim institucijama, koje bi mogle kompenzirati opadajuću potražnju i socijalno je ublažiti.

Usto dolazi i vidljivi neuspjeh kineske zero covid strategije. Najnoviji lockdown u Šangaju ostavio je ne samo ekonomske tragove nego je jasno pokazao da zemlja nije pripremljena na Omikron varijantu i da njena vlastita vakcina ne može konkuristi onima sa zapada.

Gledajući na brutalno provođenje pravila karantina izgleda da stanovništvo sa sve većim nerazumjevanjem i otporom reaguje na državnu tvrdoću koja izgleda da nema smisla. I pita se da li postupci autoriteta imaju nešto sa opštim trendom recentralizacije moći u partiji i kod predsjednika Xia. Međunarodni gubitak ugleda kojem je Kina bila izložena kroz špekulacije o izbijanju pandemije u Wuhanu i koji je izgledalo da je popravljen u međuvremenu navodnom kontrolom pandemije, je kroz najnovije događaje ponovo pojačan.

Već pri sadašnjem stanju rata jasno je da bliskost sa Putinom postaje sve veće opterećenje.

Polazeći od toga već pri sadašnjem stanju rata jasno je da bliskost sa Putinom postaje sve veće opterećenje za Kinu. Dosadašnji tok rata ukazuje na to da bi ruska strana pri neuspjesima koji se nastavljaju mogla reagovati da daljom brutalnošću i eskalacijom borbenih dejstava ili možda računati na upotrebu hemijskog ili taktičkog nuklearnog oružja. Taj put neće moći slijediti Kina ako ne želi riskirati svoju decenijama oprezno i pametno izgrađenu međunarodnu reputaciju i time dovesti u pitanje vlastite razvojne uspjehe. Putin ne bi trebao imati nikakve iluzije i računati sa time da će mu Peking pomoći da probije zapadne sankcije ili da ga vojno spašava – Kina je do danas u međunarodnoj politici izuzetno sebična sila. Značajno je da imaju dva potpisan ugovora o partnerstvu sa Rusijom ali nisu stvorili alijansu koja bi mogla povlačiti sa sobom obaveze međusobne podrške.

Nasuprot Rusiji Kina može sama odlučiti kako će izaći iz konflikta. Ona može na miru analizirati sankcije protiv Rusije i njihovo dejstvo. Sa aspekta svojih žudnji za Tajvanom kina će posmatrati tok rata i razmotriti koji rizici se moraju preuzeti. Kina možda može bolje živjeti sa kroz rat oslabljenom Rusijom nego sa imperijalno izraslim partnerom koji bi predstavljao naraslu trajnu prijetnju za međunarodni sistem.

Putin u međuvremenu riskira ne samo sebe i svoj režim nego i Rusku Federaciju u cjelini.

Ruski predsjednik doveo je svoju zemlju u poziciju koju sam nije predvidio i iz koje je izlaz sa sačuvanim obrazom sve teže predstaviti. Sve više izgleda da je iskonstruisana osnova za rat koja pobija pravo na postojanje Ukrajine, proizašla iz fantazije, u vremenu korone osamljenog diktatora koji je mutirao u istoričara amatera. Putin tvrdi da rat vodi u interesu Rusije. Međutim, Rusija je višenacionalna država u kojoj bi već sada moglo biti dovoljno etnija koje ovaj rat ne smatraju svojim. Putin u međuvremenu riskira ne samo sebe i svoj režim nego i Rusku Federaciju u cjelini. Malo toga ukazuje na to da će on sebi samome postavljenu misiju, da Rusiju vrati u imperijalnu veličinu u granicama Sovjetskog Saveza, moći ispuniti. Suprotnost bi mogla biti slučaj i Rusija bi mogla izaći iz konflikta oslabljena i manja.

Tako se može čovjek u Kremlju, koji tečno govori njemački i obožava klasičnu njemačku literaturu, podsjetiti na Geteovu poznatu baladu o čarobnjakovom učeniku. On je čarolijom pozvao duhove koje onda više nije mogao kontrolosati: „Ne mogu se osloboditi duhova koje sam pozvao“. To je ono šta ovaj rat čini tako opasnim.

Dr. Uwe Optenhögel je vice predsjednik Foundation for European Progressive Studies (FEPS) u Briselu. On je izdavač i radi kao slobodni politički i organizacioni savjetnik. Prije toga radio je između ostaloga kao direktor evropskog biroa FEPS u Briselu i vodio je Odjelenje internacionalnog dijaloga u Berlinu

ipg-journal.de

Uwe Optenhögel   
Autor 18.5.2022. u 10:20