Ekonomske kasetne bombe na Evropu

Povezani članci

• Kina izdvaja 81 milion dolara za Avganistan
• Latinska Amerika u Zapadu vidi svoju prošlost
• Bin Salman pod novim pritiskom zbog hakerskog napada na Bezosa
• UN za nove izbore u Siriji
• Hirošima: Kiša otežava potragu za nestalima
• Evropski izbori otežali dogovor o Bregzitu

Foto: DPA

Vašington prijeti Njemačkoj sa sankcijama. Evropa konačno mora razviti strategiju protiv gospodarskih ratova.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Evropa je ugrožena od oružja koje je jedan stručnjak iz Berlina nedavno uporedio sa kasetnom bombom. U prošlosti skoro nikada nije bilo na nas upereno tako da mi Evropljani nemamo ništa suprotstaviti njegovom opsežnom razaranju, konačno do sada nismo morali sa tim računati. I ne samo to: Čak i logika, prema kojoj se to oružje upotrebljava je nama strana. Ustvari mi sebi još uvijek ne možemo stvarno predstaviti zašto bi nas neko tako napao.

To zvuči kao naučna fantastika ili liči na davno prošla vremena – ali je u geoekonomskom pogledu gorka realnost. Jer globalni gospodarski rat sve više utiče na Evropu i umanjuje naše blagostanje. Karakteristično za njega je da velike sile ne prave razliku između ekonomske i sigurnosne politike – i svoju ekonomsku moć strategijski upotrebljavaju za dobijanje uticaja i dominaciju nad drugima u smislu njihove „Grand Strategy“. I obrnuto oni naprimjer svoju veliku vojnu moć bezobzirno upotrebljavaju da bi ostvarili što je moguće veće gospodarske uspjehe.

Multilateralni sistem, baziran na pravilima, u kome Evropa može uspješno braniti svoje interese sve više prelazi u bipolarnu konkurenciju velikih sila između Amerike i Kine. Pošto obje zemlje momentalno, na sreću, ne žele da međusobno vode oružani rat, prebacuju se sukobi u gospodarski rat. Posebno gorko za Evropu: Umjesto da zajednički reformišemo međunarodni poredak i njegove institucije i zajedno nastupamo protiv nekorektnih praktika Amerikanci se i prema nama u gospodarskom smislu odnose više kao protivnik nego kao prijatelj.

Upravo SAD su Njemačkoj i Evropi pokazale kako nas velike sile danas mogu ucjenjivati: Ili ćete raditi ono što mi politički hoćemo ili ćete imati velike gospodarske troškove.

A Evropa? Evropa je posebno ranjiva jer mi nećemo tako da razmišljamo i jer nemamo instrumente da bi smo se efektivno branili. Upravo SAD su Njemačkoj i Evropi pokazale kako nas velike sile danas mogu ucjenjivati: Ili ćete raditi ono što mi politički hoćemo ili ćete imati velike gospodarske troškove. Tako je upučena gospodarska kasetna bomba – takozvane sekundarne sankcije, koje pogađaju sve, bilo prijatelja ili neprijatelja – sada također i nas. Od njihovog istupanja iz atomskog ugovora sa Iranom 2018. SAD prijete evropskim preduzećima da će izgubiti pristup američkom tržištu ako i dalje budu trgovali sa Iranom. Oni koriste vladavinu dolara da određuju sa kim Nijemci mogu trgovati.

Opasnost za njemačko gospodarstvo i naše blagostanje nije pritom u gubitku posla sa Iranom. Do sada su štete prije svega vanjskopolitičke i oružanopolitičke  – i to objašnjava (nažalost) zašto njemačka vlada zasada ne štiti dovoljno odlučno naše interese. Ali aktivnosti Trumpove vlade mogle bi biti uzor za buduće razlike u mišljenju i prije svega služiti za druge velesile – naprimjer Kinu i Rusiju – koje su sada vidjele da se Evropa u pogledu agresivne politike sankcija ne može efektivno štititi. Za nekoliko godina Peking bi mogao signalizirati Njemačkoj: Ili nećete ništa kazati protiv našega strategijskog preuzimanja firmi, o pitanjima ljudskih prava ili teritorijalnim zahtjevima – ili vaša preduzeća moraju tome vjerovati.

Stoga je kratkovido sa aspekta „kasetnih bombi“ jednostavno čekati dok možda uskoro u Vašintonu bude na vlasti nova vlada. Već odavno se i Kongres SAD i Demokrati služe instrumentom moći sekundarnih sankcija. Obje partije predložile su tekst koji bi početkom decembra mogao postati zakon koji treba da sankcionoše njemačka preduzeća za njihovo učešće u trgovinskim aktivnostima sa Rusijom. Možete si predstaviti kakvo signalno dejstvo bi takva odluka imala – riziko za naše gospodarstvo i naše blagostanje bi se znatno povećalo. Mi smo na European Council on Foreign Relations na primjerima analizirali dejstvo američkih sekundarnih sankcija na našu trgovinu sa Rusijom ili Kinom. Za Evropu bi mogao biti pogođen obim trgovine sa Rusijom od oko 191 milijarde evra ako bi Vašington postupio isto kao u slučaju Irana. U trgovini sa Kinom bila bi ugrožena čak jedna milijarda evra dnevno. U oba slučaja bi Njemačka bila posebno pogođena.

Repertoar naše politike za zaštitu od sekundarnih sankcija trebao bi obuhvatiti kompenzacije, zaobilaženje i protumjere.

Njemačka vlada i njeni evropski partneri jedva da su pripremljeni za takvu situaciju. Kad je Donald Trump zaprijetio da će uvesti carine za naše autokoncerne  mi smo mu se suprotstavili sa obimnim protucarinama – i mogli smo tako VW, Daimler i Co. do danas zaštititi. Ako se radi o sankcijama nama na svakom koraku nedostaju kompetencije i instrumenti.

Kako bi smo se mogli bolje zaštititi?

Repertoar naše politike za zaštitu od sekundarnih sankcija trebao bi obuhvatiti kompenzacije, zaobilaženje i protumjere.

Kompenzacije

Njemačka vlada bi trebala zajedno sa svojim evropskim partnerima uspostaviti kompenzacioni mehanizam i mehanizam solidarnosti da bi se troškovi u vezi sa sankcijama i sekundarnim sankcijama ravnomjernije rasporedili. Već nakon istupanja SAD iz atomskog ugovora sa Iranom bilo je prijedloga da se preduzećima koja slijede evropsku Blocking Regulation isplate kompenzacija. Ova regulacija zabranjuje evropskim akterima da slijede američke sankcije.

Često nastaju posebno visoki troškovi povezani sa sekundarnim sankcijama i zaštitom od njih u određenim sektorima gospodarstva ili određenim zemljama EU. Mehanizam kompenzacije mogao bi obezbjediti poravnanje – i tako i politički osigurati da EU može jedinstvenije agirati.

Da bi mehanizam bio snažan država bi trebala da stavi na raspolaganje znatna finansijska sredstva, međutim Njemačka ili također Evropa ne mogu ni približno potpuno kompenzirati gubitke nastale isključenjem sa američkog ili kineskog tržišta.  Zbog toga mehanizam mora imati znatnu komponentu osiguranja – preduzeća sama uplačuju da bi se bolje ( iako ne potpuno) osigurala protiv političkih rizika sekundarnih sankcija.

Zaobilaženje

Berlin bi dalje trebao da zajedno sa svojim partnerima što je moguće brže dokaže da novi mehanizam plaćanja INSTEX, sa kojim se kod određenih transakcija sa Iranom može zaobići dolarski sistem a time i američke sankcije, stvarno funkcioniše. Mi to trebamo kao dio šire strategije a to je da se više trgovine odvija u evrima umjeto u dolarima i da drugima signaliziramo da kod zloupotrebe njihovog dominantnog položaja dugoročno tu poziciju riskiraju.

INSTEX je osjetljiva i teška tema – upravo jer SAD su nedavno odlučile da iranskoj centralnoj banci, koja bi bila mogući partner za INSTEX transakcije, uvedu direktne sankcije. Važno je da Evropa pokaže da se pritom ne radi o tigru od papira.

Istovremeno se zbog toga javljaju druge moguće mjere. Da bi se evropskom pravu obezbjedila odgovarajuća važnost mogle bi se u Evropi povesti istrage protiv preduzeća koja stoje pod sumnjom da ne poštuju EU-Blocking-Regulation.

Protumjere

Kratkoročno niti kompenzacijske niti mjere za zaobilaženje sankcija nema puno izgleda na uspjeh jer za je potrebno vrijeme da bi se one efektivno pripremile. Osim toga dominacija dolara je strukturni faktor koji se za kratko vrijeme ne može promijeniti. Utoliko više mi u Njemačkoj i Evropi trebamo dugoročnu strategiju da bi smo sistematski povećali našu otpornost prema sankcijama.

Istovremeno njemačka vlada može i treba već danas da jasno stavi do znanja neevropskim političarima da se gospodarski i politički ne isplati uvoditi sankcije evropskim preduzećima. Kao što je Evropska komisija objavila listu sa mogućim protu carinama i tako odvratila Trumpa od carina na automobile, Evropa mora izgraditi mehanizam koji brzo i djelotvorno djeluje ako evropskim preduzećima iz političkih razloga bude spriječen pristup na tržište ili bude zapriječeno njihovim upravama.

To konkretno znači: Sa aspekta prijetećih sankcija EU identifikuje sektore tržišta u kojima su SAD, Kina ili drugi asimetrično ovisni od Evrope i osobe koje rade u ovim sektorima kao i inostranu imovinu koja se nalazi u Evropi. Ukoliko bi došlo do sankcija protiv naših preduzeća mi bi smo za kratko vrijeme reagovali sa kontramjerama protiv ovih zemalja. U najvećem broju slučajeva biće dovoljno da mi vjerodostojno pokažemo šta možemo i šta bi smo učinili. U idealnoj situaciji drugi akteri se tada uopšte ne bi odlučili da kažnjavaju evropska preduzeća.

Za sve ovo mi bi smo trebali evropski odgovor na američku OFAC agencija. OFAC je u vašintonskom ministarstvu finansija moćno odjelenje koje je nadležno za američku politiku sankcija. Takva agencija bi u Evropi imala još par drugih kompetencija i drugu svrhu i zato bi smo mogli nazvati je naprimjer „European Agency for Protection against Economic Coercion. Takav evropski odgovor mogao bi jasno ukazati na moguće protumjere time što bi okupila gospodarske i bezbjednosne političare – dakle analizu vanjske trgovine i geodtrategiju – i predlaže pravu geoekonomsku reakciju. Ukoliko više agencija može pritom direktno i neovisno implementirati utoliko je Evropa vjerodostojnija kao akter.  Međutim u prvom koraku o protumjerama moralo bi glasati Evropsko vijeće.

Sve ovo zahtjeva da mi u Njemačkoj i Evropi počnemo gospodarsku politiku i geopolitiku shvatati kao dio iste sfere.

Sve ovo zahtjeva da mi u Njemačkoj i Evropi počnemo gospodarsku politiku i geopolitiku shvatati kao dio iste sfere. Ministarstvo vanjskih poslova koje u saveznoj vladi ima najjače međunarodne i geopolitičke perspektive ne raspolaže sa gospodarsko političkim instrumentima koje bi mogao upotrijebiti sa geopolitičkog stanovišta. Evropska unija je gospodarsko politički međunarodno jači akter ali njoj nedostaje – također i novoj „geopolitičkoj“ komisiji pod Ursulom von der Leyen – geopolitička i vanjskopolitička kompetentnost.

Pored mjera na evropskom nivou njemačka vlada treba jedno centralno mjesto gdje bi se puno više spajala vanjska i gospodarska politika. Za strategijski vođenu politiku sankcija i politiku „economic statecraft“(ekonomska diplomatija prim.prev.), mogla bi vlada postaviti opunomoćenika za „economic statecraft“  u ured kancelara, koji bi u timu imao razne stručnjake.

Za to je međutim potrebna promjena mentaliteta, posebno kod nosilaca političkih odluka. U Berlinu, Frankfurtu ili i u Briselu i dalje se često čuje da se vlada ili EU ne bi mogle miješati u odluke gospodarskih aktera.

To je paradoks. Mi bi smo umjesto toga argumentirali da niukom slučaju nije bolje ako se američka ili kineska vlada relativno bez problema mogu umiješati u ove procese odlučivanja. Međutim nedostaje politička volja da se nešto stvarno promjeni. Možda i zbog toga jer se misli da su štete još ograničene i sve neće biti tako loše.

Pritom mnogi ignorišu da SAD već spremaju slijedeće kaznene mjere: Početkom decembra mogao bi Protecting Europe’s Energy Security Act (PEESA) – podržan kako od republikanaca tako i od demokrata – sankcionisati preduzeća i njihove rukovodioce koji učestvuju u izgradnji plinovoda Sjeverni tok 2. Ako i tada Berlin bude mlako reagovao to bi moglo prizvati dalje takve mjere protiv Njemačke. Tema Sjeverni tok je teška. Ali možda odluke o našoj trgovini ubuduće svakako neće biti više donošene u Njemačkoj ili Evropi.

ipg-journal.de