Eksplodirajući teret dugova

Izdvajamo

• Nakon Drugog svjetskog rata prepoznati su od strane međunarodne zajednice takvi potencijalni uticaji gledajući prekomjerni državni dug Zapadne Njemačke (pobjeda nad fašizmom koštala je puno i u finansijskom pogledu). Najvažniji vjerovnici Njemačke okupili su se 1951. godine kako bi sastavili paket otpisa dugova. Ovaj paket trebao je i mogao služiti kao podloga za kasnije programe otpisa dugova. On je sadržavao potpuni otpis oko polovine dugova dok je povrat ostalog dijela ograničen na tri posto godišnjih njemečkih izvoznih prihoda.

Povezani članci

• Putin podržao angažman OESS-a u Ukrajini
• Nigerijke pobjegle otmičarima Boko Harama
• Većina članica G20 osudila rusku invaziju, Kina i Rusija protiv
• Evropska unija produžila ekonomske sankcije Rusiji
• Zauzeta zgrada Državne bezbednosti u Kramatorsku
• Neuspešni eksperiment

Foto: DPA – Mjenjačnica u Libanu: Teret dugova guši svaku nadu u zemlji.

Pandemija i inflacija su za zemlje sa niskim dohotkom katastrofalne, mnogima prijeti platežna nesposobnost. Sada se ponavljaju stare greške.

Piše: Jayati Ghosh – ipg-journal.de  19.01.2023.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U 1920-im i ranim 1930-im godinama vodio je John Maynard Keynes debate sa „zagovornicima mjera štednje“ tog vremena. Oni su bili mišljenja da je potreban izravnan državni budžet – čak i u vremenima gospodarske nesigurnosti, slabosti i krhkosti – da bi se povratilo „povjerenje ulagača“ i tako pobrinulo za stabilnost. Za Keyensa je to bila strašna predstava.

U izvanrednoj biografiji Keynsa od Zachary Cartera stoji da su prema njegovom mišljenju paketi mjera sa smanjivanjem državnih izdataka kao i povećanje poreza bili „kako jalovi tako i katastrofalni“. U smislu socijalne pravde bila je uvreda ako učitelji ili nezaposleni trebaju nositi sav teret obezvrijeđenja valute – samo da bi državni budžet ostao izravnan. Još gore je bilo nametnuti državama dužnicima mjere štednje kako su američke banke tada zahtijevale od više evropskih država.

Keynsa nije zabrinjavala samo manjkava djelotvornost i negativni efekti politike štednje. On se bojao da takve mjere mogu otuđiti prije svega radno stanovništvo, da ljudi izgube povjerenje u svoje vodeće političke ličnosti i time bi mogli biti otvoreni za desničarsku demagogiju kao i za pozive na nasilje. Njegovim argumentima nije posvećena pažnja – fašizam se širio Evropom. Deflacija u Njemačkoj pod kancelarom Heinrichom Brüningom dovela je do armije od šest miliona nezaposlenih kada je Adolf Hitler početkom 1933. preuzeo vlast.

Skoro stoljeće kasnije – i nakon više od 100 daljih državnih dužničkih kriza – izgleda da odgovorni za globalnu gospodarsku politiku ipak nisu ništa naučili. Kaže se da ko se ne uči na greškama i ne sluša istoriju taj mora to osjetiti. Nažalost najgore posljedice odluka moćnika neće oni sami osjećati ili nositi nego drugi.

Pogledajmo samo trenutnu reakciju na krizu državnog duga u mnogim zemljama s niskim i srednjim dohotkom. Učinkovito postupanje s njima zahtijevalo bi pravodobno, pošteno i promišljeno djelovanje. Mjere bi morale biti osmišljene tako da pomognu narodnim gospodarstvima da savladaju dug umjesto da budu brutalnim gospodarskopolotičkim i finansijskim sredstvima prisiljene na vraćanje. Odugovlačenje i čekanje samo povećavaju problem i pogoršavaju ljudsku patnju u ovim zemljama.

Godine 1951. najvažniji vjerovnici Njemačke okupili su se kako bi sastavili paket otpisa dugova.

Ako se države, koje već pate pod gospodarskim padom i opadajućom zaposlenošću prisiljavaju na mjere štednje i „uravnoteženi budžet“ to još pogoršava gospodarski pad i stavlja već izgladnjele ljude pod još veći pritisak. Kao što je Keynes 1930-ih godina predvidio za Evropu mogu iz toga rezultirajuća nepravda i nezadovoljstvo masa imati izuzetno neprijatne pa čak i smrtonosne posljedice.

Nakon Drugog svjetskog rata prepoznati su od strane međunarodne zajednice takvi potencijalni uticaji gledajući prekomjerni državni dug Zapadne Njemačke (pobjeda nad fašizmom koštala je puno i u finansijskom pogledu). Najvažniji vjerovnici Njemačke okupili su se 1951. godine kako bi sastavili paket otpisa dugova. Ovaj paket trebao je i mogao služiti kao podloga za kasnije programe otpisa dugova. On je sadržavao potpuni otpis oko polovine dugova dok je povrat ostalog dijela ograničen na tri posto godišnjih njemačkih izvoznih prihoda.

Uporedimo ovo sa načinom postupanja kod zemalja koje se danas moraju boriti sa eksplodirajućim teretom dugova. Mnogima od njih je otplata teška (ako ne čak i nemoguća) pošto su se mnogi prilivi oteli njihovoj kontroli: Bilo zbog pandemije i njenog uticaja na uvoz i izvoz, rast cijena na globalnim tržištima životnih namirnica i energije nakon izbijanja rata u Ukrajini ili viših kamatnih stopa u SAD i EU koje su dovele do toga da se finansijska sredstva vraćaju u te zemlje.

U protekloj decenijie većina zemalja sa niskim i srednjim narodnim dohotkom bila je potaknuta da se više zadužuje.

U protekloj deceniji većina zemalja sa niskim i srednjim narodnim dohotkom bila je potaknuta da se više zadužuje. To se dešavalo prije svega na tržištima obveznica koja su sa aspekta trajno niskih kamatnih stopa i globalne plime likvidnosti bila iznenada zainteresovana za riskantne dugove. To je pozitivno uzeo k znanju Međunarodni monetarni fond (MMF) a pozdravio i Svjetski ekonomski forum (koji na upravo održanom godišnjem skupu aktuelnu situaciju trezveno označava kao „kritičnu raskrsnicu raznih kriza“). Međutim, za mnoge države razvoj je od početka bio neodrživ a najnoviji događaji su doveli do toga da se čak i države koje važe kao „svjesnije odgovornosti“ moraju boriti sa problemima otplate kredita.

Činjenica je da je već minimalno tri godine očito da mnoge zemlje sa gledišta postojeće zaduženosti stoje pred nesposobnosti plaćanja. Ipak međunarodna zajednica, posebno G20, su do sada neprihvatljivo sporo reagovali.

Već minimalno tri godine je očito da mnoge zemlje sa gledišta postojeće zaduženosti stoje pred nesposobnosti plaćanja.

Debt Service Suspension Initiative (Inicijativa za obustavu servisiranja duga) iz svibnja 2020. bila je kap u moru, samo je odgodila neizbježnu nagodbu. Sljedećeg novembra pokrenut je prateći dokument Zajednički okvir za postupanje s dugom. U tom okviru, u restrukturiranje duga trebali bi biti uključeni i javni i privatni vjerovnici, uvijek vodeći računa o solventnosti dužnika i dajući im mogućnost da nastave činiti važne izdatke. Do sada, međutim, niti jedna država nije imala koristi od toga, iako je nekoliko država već nesolventno ili će to postati.

Zajednički okviri su limitirani na posebno dohodovno slabe zemlje što predstavlja znatno ograničenje. Još gore je što MMF zahtijeva od mnogih zemalja dužnika da što je brže moguće izravnaju svoje budžete ili čak ostvare viškove. Zauzvrat MMF nudi male doze trenutne pomoći u platnom bilansu kao što to naprimjer pokazuju pregovori sa Šri Lankom. Ovaj pristup se konačno mora promijeniti, stoji između ostaloga u zajedničkoj izjavi koju sam ja potpisala zajedno sa 180 ekonomskih stručnjaka.

Osim toga sa tim se nije ništa uradilo osim što su svi zvanični/državni povjerioci došli za jedan sto – kao što se već dogodilo u Zambiji i Čadu. Mnogo više radi se o privatnim povjeriocima. Oni su do sada u principu odbijali da učestvuju u rješenju i nadalje zahtijevaju punu otplatu dugova iako jako profitiraju od visokih rendita na osnovu viših premija rizika koje takvi dugovi nose sa sobom. Čak i među državnim  povjeriocima, sve je teže opravdati tvrdoglavo odbijanje međunarodnih financijskih institucija da smanje vlastiti dug.

Razumna regulacija duga zahtijeva aktivno uključivanje privatnih povjerilaca.

Razumna regulacija duga zahtijeva aktivno uključivanje privatnih povjerilaca. Međutim, ako se to radi na dobrovoljnoj bazi, to se jednostavno neće dogoditi. Dio mjera mora se prenijeti u pravne i regulacione sisteme Njujorka i Londona gdje je sklopljen najveći dio ugovora o dugu. Zakonske izmjene u pravnom sistemu SAD i Ujedinjenog Kraljevstva mogle bi državnim dužnicima omogućiti sličnu metodu kao kod privatnih dužnika, uključujući mogućnost otpisa duga.

Bez brzog rješenja, koje uključuje sve strane sve više zemalja dužnika moraće se boriti ne samo sa nedostajućom likvidnošću nego i sa prijetećom platežnom nesposobnošću. To će zaoštriti nejednakost, nestabilnost i konflikte unutar i između država. Mi konačno trebamo učiti iz istorije.

Jayati Ghosh je profesorica ekonomije u Centru za ekonomske studije i planiranje na Sveučilištu Jawaharlal Nehru u New Delhiju, Indija.

ipg-journal.de