Eksplozija gnjeva

Povezani članci

• Misija Borisa Johnsona u Škotskoj: Može biti samo jedinstvo
• Istorijski susret lidera Kine i Tajvana
• Potonuo brod s 458 putnika, među 7 spašenih i kapetan
• Iranski ljekari optužili medicinskog zvaničnika da prikriva uzrok smrti Mahse Amini
• Ruski opozicionar Aleksej Navaljni uhapšen uoči protesta
• Najmanje 43 Palestinca ubijena u novim napadima na Gazu

Nakon smrti George Floyda talas protesta potresa SAD. To nije samo reakcija na policijsko nasilje u zemlji.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Život u SAD vraća se jednoj vrsti normalnosti a tomu neizbježno pripada to da policajci hapse i ubijaju nenaoružanog crnog čovjeka i da ljudi protestvuju protiv toga. Zemlja opet slijedi svoj uobičajeni uzorak.

Ovoga puta to je pogodilo Mineapolis. Hiljade ljudi su izašle na ulice, da bi protestvovali zbog ubistva George Floyda od strane jednog policajca. Žrtva je ležala na podu sa lisicama na rukama dok je policajac zapanjujućih osam minuta pritiskivao koljeno na njegov vrat. Više puta je Floyd molio za pomoć, govorio da ne može disati, dozivao svoju mrtvu majku – ali to je bilo ignorisano. Pred jednom sa gnušanjem okupljenom gomilom to su gledala trojica drugih policajaca. Za život koji je silom ugušen očigledno nisu bili zainteresovani.

Političari iz Minesote osudili su ovu brutalnost. Jacob Frey, gradonačelnik Mineapolisa je rekao: „Biti crn u Americi, ne treba da znači smrtnu kaznu.“ Drugi, kao senatorka Amy Klobuchar,  koja bi mogla biti kandidatkinja za potpredsjednika pod Joe Bidenom, izražavaju preovlađujuće emocije: šok, zaprepaštenje, obećanje razjašnjenja i apel, da se sačuva mir. Četiri policajca su otpuštena – što se samo rijetko dešava.

Ali sama činjenica da je George Floyd za vrijeme pandemije, kojoj je kao žrtva pao svaki dvijehiljaditi Afroamerikanac, bude uhapšen za beznačajni „prekršaj“ falsifikovanja – da ne govorimo o njegovom ubistvu – je jeziva potvrda toga da su crni životi u SAD još uvijek nevažni.

Corona virus je napravio prorez kroz crnačko društvo.

Reakcija demonstranata sasvim različitog porijekla u Mineapolisu je dobro razumljiva. (Ako se tačno pogleda, vide se stotine bijelih učesnika: I oni shvataju nepravdu.) Ovoga proljeća u crnoj Americi umrlo je najmanje 23 000 ljudi od Covida – 19. Corona virus je napravio prorez kroz crnačko društvo. Time se duboko ukorijenjene socijalne nejednakosti, na osnovu kojih su Afroamerikanci najosjetljiviji na zarazu, još pojačavaju.

Ovaj nevjerovatni gubitak života dešava se dok su ograničenja najjača i socijalno distanciranje najekstremnije. Šta će se samo dogoditi onda kada se zemlja uprkos novih infekcija opet potpuno otvori? Dok većina bijelih političara pokušava da se što je moguće brže vratimo u normalno stanje diskusije o uništavajućim posljedicama pandemije za crnačko stanovništvo odlaze u pozadinu – posljedice, koje se akceptiraju kao „nova normalnost“, sa kojom moramo živjeti ili umirati. Ako je ikada bilo pitanje da li su siromašni afroamerikanci koji malo zarađuju nepotrebni, sada je to očigledno. I jasno je također da državno nasilje nije samo domena policije.

Gnjev na ulici nije pokrenut samo zbog visokih stopa smrtnosti nego i zbog poznatih slučajeva u kojima je Afroamerikancima uskraćeno liječenje jer ljekari ili bolničari nisu vjerovali njihovim žalbama na pokazane simptome. Isto tako nepodnošljiv je i stav da Afroamerikanci imaju posebno loše zdravlje i da su zbog toga sami odgovorni za njihovo natprosječno često umiranje.

Umjesto da ovu monumentalnu krizu koriste za to da otklone uzroke visoke smrtnosti crnog stanovništva, naoružani potrčci države nastavljaju sa svojim sitničavim, nepromišljenim ugnjetavanjem. Čak naizgled bezazleno naređenje o socijalnom distanciranju zloupotrebljava se kao novi izgovor da se opterete afroamerikanci. U Njujorku  je nevjerovatnih 93 posto svih hapšenja uslovljenih Coronom upereno protiv crnaca.  I u Čikagu izgleda slično. Iako su policijske službe obećale u ime zdravlja da će hapsiti manje ljudi da bi spriječili širenje virusa u zatvorima, afroamerikanci ostaju i dalje na njihovom nišanu. Zašto bi inače George Floyd bio uhapšen zbog falsifikata – jednog „prekršaja siromaštva“, počinjenog od očajnog radnika sa niskom platom.

Kad bijeli, do zuba naoružani demonstranti u Mičigenu i drugdje prijete političarima, pohvaljeni su od predsjednika kao „veoma dobri ljudi“ i većinom pušteni na miru. Oni sigurno nisu ti koji će biti ugušeni na ulici. Kada je guverner Minesote mobilisao nacionalnu gardu, predsjednik je mislio da bi se oni koji demonstriraju protiv brutalnosti policije mogli ustrijeliti. Iako mnogi političari tvrde da simpatišu sa bijesom na ulici policija je demonstrante u Mineapolisu tretirala gumenim mecima i suzavcem. Ovaj dvostruki moral je jedan od razloga zašto je grad i cijela zemlja u pobuni.

Umjesto da ovu monumentalnu krizu koriste za to da otklone uzroke visoke smrtnosti crnog stanovništva, naoružani potrčka države nastavljaju sa svojim sitničavim, nepromišljenim ugnjetavanjem.

Gnjev, koji ekspolodira na ulicama, seže daleko dublje nego očigledna licemjernost sa kojom se sa bijelim, konzervativnim demonstrantima postupa drugačije nego sa  višerasnom masom ljudi koji protestvuju protiv brutalnosti policije.

Samo u posljednjih par tjedana dogodilo se, na videu snimljeno, ubistvo Ahmauda Arbery u Džordžiji, podmuklo ubistvo Breonna Taylora od strane policije u Luisvilu i ubistvo Tony McDade, crnog transrodnog čovjeka od strane policije u Talahase na Floridi.

Ovi slučajevi su ignorisani sve dok nacija, kroz javni krik, nije bila prisiljena da gleda – iako su ljudi zbog zabrane izlaska bili upućeni na vijesti. U međuvremenu jedna bjelkinja poziva u Central parku policiju, jer je bila zamoljena od jednog crnca da svoga psa drži na uzici. Koje posljedice može imati takvo pozivanje policije vidimo na ubistvu George Floyda.

Ono šta također pojašnjava gnjevne proteste u Mineapolisu i cijeloj zemlji je osjećaj da je država ili sa svim saglasna ili je nesposobna da nešto temeljito promjeni. Dok očekivani predsjednički kandidat demokrata pravi viceve i kaže da Afroamerikanci koji nisu za njega glasali nisu crnci, izgleda da se kriza u crnačkom društvu usložnjava – istovremeno sa skoro dnevnim policijskim nasiljem ili drugim represivnim ispadima državne sile. Joe Biden je vjerovatno mislio da bi sa svojim vicom mogao naglasiti svoj „status insajdera“ kod crnačkih birača. Umjesto toga njegova pretpostavka da među mladim crncima ili Afroamerikancima iz radničke klase ima veliku potporu, izgleda kao arogantna. On zvuči kao svaki drugi dobrostojeći političar koji još nije prepoznao enormne probleme.

Ovaj istovremeni slom politike i vlade prisilio je ljude da izađu na ulice – na štetu svoga zdravlja i zdravlja drugih – da bi zahtijevali osnovne životne potrebe, uključujući pravo da budu slobodni od pritisaka ili ubistava od strane policije.

Šta su alternative protestu ako država ne može ispuniti svoje temeljne zadatke i kad policajci koji ne poštuju zakon zbog zločina, za koji bi normalni građani bili osuđeni na višegodišnju zatvorsku kaznu, rijetko dobiju i samo opomenu? Ako se u okviru sistema ne može ostvariti pravičnost moraju se tražiti druga sredstva da bi se to promjenilo. To nije želja ali jeste predosjećaj.

Svuda, gdje su Afroamerikanci pogledali država ne samo da je bila neosjetljiva na njihove patnje nego je bila i dio zločina.

Spoj ovih tragičnih događaja – pandemije, pri kojoj su crnci nadproporcionalno umirali, neučinkovitost države da zaštiti crne ljude i progon crnaca od strane policije – potvrdio je ono šta većina od nas već zna: Ako mi i oni koji stoje na našoj strani ne ustanemo u svoju vlastitu zaštitu onda zvanična strane to neće nikada uraditi. Mladi crnci moraju podnijeti muke i bolove koji su prouzrokovani gumenim mecima ili paljenjem od suzavca jer nas je vlada ostavila na cjedilu. „Black Lives Matter“ biće realnost jer ćemo mi to iznuditi.

To nije novo u našoj istoriji. Nakon Drugog svjetskog rata Afroamerikanci u gradovima su vidjeli proturječnosti društva koje šalje čovjeka na mjesec dok pacovi noću maltretiraju crnu djecu u njihovim posteljama. Savezna vlada je podsticala gradnju manje vrijednih stanova u koje su bili preseljeni Afroamerikanci na osnovu stambene segregacije. Svuda, gdje su Afroamerikanci pogledali država ne samo da je bila neosjetljiva na njihove patnje nego je bila i dio zločina.

To je bio izvor crnačkih pobuna koje su 1960-ih godina obuhvatili gradove u cijeloj zemlji kao i pokreta za građanska prava na jugu. Propust države da uradi samo djelić onoga šta su zahtijevali Afroamerikanci dopustio je da stotine hiljada uzmu sami stvar u svoje ruke. Tada je bilo, kao što je i danas, svejedno da li bijelo društvo to odobrava ili odbija. Šta se računalo bilo je da formalni mehanizmi za socijalne promjene nisu funkcionisali i time prisilili Afroamerikance da sami djeluju.

Prije šest godina protesti u Fergusonu, Misuri, su stvorili pretpostavku za uspon pokreta Black Lives Matter koji počiva na sličnim socijalnim nesrazmjerama. Paradoksalno je da je ovaj pokret nastao u sjenci prvog afroameričkog predsjednika zemlje i prisustvo više Afroamerikanaca u Kongresu nego ikada u istoriji. A ipak jačanje ove crne političke moći nije moglo zaustaviti svakodnevnu brutalnost policije. Isto kao što nije moglo zaustaviti slom crnačkog vlasništva nad stanovima, širenje nejednakosti u imovini ili lavinu dugova za studentske kredite kojih su bile pune  provjere boniteta crnačke milenijumske generacije.

Svejedno je da li su bila suviše velika očekivanja  o tome šta bi mogao postići crni predsjednik. Ono što je važno bilo je to da su Afroamerikanci protestovali i uzeli stvar u svoje ruke, kada vlada nije uspjela značajno da promjeni život ljudi. Black lives matter (Crni život vrijedi prim.prev.).

Keeanga-Yamahtta Taylor je docentica za afroamerikanistiku na univerzitetu Princeton i autorica From #BlackLivesMatter to Black Liberation.

ipg-journal.de