Epidemije na zapadu

JEAN DELUMEAU
Autor/ica 13.4.2020. u 08:03

Epidemije na zapadu

Veliki istoričar religije Žan Delimo koji nas je napustio početkom ove godine zasigurno bi bio fasciniran pandemijom korona virusa koja predstavlja svojevrsni odjek njegovih radova posvećenih epidemijama kuge i kolere. U svojoj knjizi „Strah na Zapadu“, objavljenoj 1978. godine, posvetio je posebnu pažnju društvenim posledicama različitih epidemija. Naravno, treba se kloniti svake sumnjive istorijske paralele („stare slike u novim ramovima uvek izgledaju lošije“, govorio je Tokvil), pa ipak, u ovom slučaju postoji dovoljno materijala za razmišljanje, što nije promaklo ni nekim učesnicima razgovora na društvenim mrežama. Ovde objavljujemo nekoliko odlomaka iz ove sjajne knjige, uz ljubaznu dozvolu izdavačke kuće Fajar (Fayard). Međunaslovi su redakcijski.

Poricanje od strane vlasti

Kada se pojavi opasnost od zaraze, prvo što nastojimo jeste da je ne vidimo. Brojne hronike iz doba kuge pokazuju čest nemar vlasti u pogledu preduzimanja mera… Istina, takav stav se može sasvim razumno opravdati: želeli smo da sprečimo paniku među stanovništvom… a naročito nismo želeli da prekinemo ekonomske odnose sa spoljnim svetom – budući da je karantin za neki grad sinonim za teškoće u snabdevanju, krah poslovanja, nezaposlenost, moguće nerede na ulicama, itd. Sve dok bi smrtnost izazvana epidemijom ostajala iole niska, postojala je nada da će se povući sama od sebe.

Međutim, pored ovih otvoreno priznatih ili za javnost prihvatljivih razloga, svakako da postoje i daleko manje svesni povodi za to: legitimni strah od kuge činio je da što je moguće duže odlažemo trenutak istinskog suočenja sa njom. Lekari i vlasti su dakle prevashodno nastojali da zavaraju sami sebe. Umirujući stanovništvo, razuveravali su sami sebe.

Maja i juna 1599, dok je kuga harala na severu Španije – naravno, kada se to drugima dogodi, ne libimo se da upotrebimo prave reči – lekari iz Burgosa i Valjadolida postavljali su krajnje umirujuće i bezazlene dijagnoze u slučajevima s kojima bi se susreli u svojim gradovima: „Nije to baš prava kuga“, „ovo je neka uobičajena bolest“, u pitanju je tek „periodična groznica – na dvodnevnoj ili trodnevnoj osnovi, difterija, uporna povišena temperatura, probadanje, teža prehlada, kostobolja i slične pojave… Istina, pojedini jesu imali bubone, ali… i oni bi brzo ozdravili“… Zdravstveni sudovi i porote nastojali su pre svega sami sebe da zaslepe kako ne bi videli rastući talas opasnosti, a široke mase ponašale su se poput njih.

Ležeran stav stanovništva

U vreme epidemije kolere u Parizu 1832. godine, na dan obeležavanja polovine uskršnjeg posta, dnevnik „Le Moniteur” objavio je žalosnu vest o početku nove epidemije, ali su ljudi isprva odbili da poveruju ovom odviše zvaničnom glasilu. H. Hajne pripoveda: „Kako je bio dan polovine uskršnjeg posta i pošto je vreme bilo prijatno i nadasve sunčano, Parižani su u još većem broju izašli i veselo se komešali po bulevarima na kojima su se čak mogle videti i karnevalske maske koje su parodirale bledilo bolesnih lica, podsmevajući se strahu od kolere pa i samoj bolesti. Iste večeri, narodne igranke bile su posećenije no ikada do tada”. Iste godine u Lilu, stanovništvo je odbilo da poveruje u koleru koja je pretila gradu, isprva sumnjajući da se radi o izmišljotini policije.

Panika i egzodus

Ipak, došao bi i trenutak kada više nije bilo moguće izbegavati da zarazu nazovemo njenim užasnim imenom. I dok se panika širila gradom, beg je bio jedino razumno rešenje. Znalo se da je medicina nemoćna i da je „hvatanje džade“ bio najdelotvorniji lek… Naravno, bogati su bili prvi koji bi uhvatili maglu, stvarajući tako opšti metež. Bio je to prizor beskrajnih redova pred biroima koji su izdavali propusnice ili medicinska uverenja, ali i ulica zagušenih krkljancem kočija i drugih zaprega… Primer koji bi dali bogataši, odmah bi sledio i veliki deo ostatka stanovništva…

Jedan lekar iz Malage ovako je pisao o kugi 1650. godine: „Zaraza je bila toliko užasna da su… ljudi bežali na selo kao divlje zveri. A po selima su begunce dočekivali s musketama na gotovs“. Engleske gravire iz tog vremena pokazuju „opštu bežaniju iz Londona“, što vodenim što suvozemnim putem. D. Defo tvrdio je da je 1665. godine, bar 200.000 ljudi (od ukupno manje od 500.000) tada napustilo prestonicu.

Počeci izolacije

A sada je grad pod opsadom bolesti, u karantinu, po potrebi opkoljen i vojskom, suočen sa svakodnevnom zebnjom i primoran na sasvim novi oblik egzistencije u potpunom raskidu s onim uobičajenim. Ukinuti su svi prepoznatljivi okviri. Nebezbednost ne proizlazi samo iz sveprisutne bolesti, već i iz uništenja svih onih elemenata koji su činili svakodnevno okruženje.

Sve je sasvim drugačije. A iznad svega, grad je nenormalno opusteo i utihnuo. U mnogim kućama više niko ne obitava. Osim toga, sa ulica su prvo oterani prosjaci: zabrinjavajuće asocijalni, nisu li upravo oni ti koji okolo seju bolest? Pritom su prljavi i užasno zaudaraju. Najzad, to su samo dodatna usta koja treba nahraniti… Sve hronike kuge posebno naglašavaju i prekid svih zanatskih i trgovačkih aktivnosti, zatvaranje radnji pa čak i crkava, prekid svakog vida razonode, prazne ulice, opustele trgove i tišinu zvonika.

Socijalna distanca

Odsečeni od ostatka sveta, stanovnici se i unutar tih ukletih gradova udaljuju jedni od drugih iz bojazni da će se međusobno zaraziti, izbegavajući čak i prozore da otvore, a kamoli da izađu na ulicu. Trude se da izdrže, zatvoreni u svoje domove, sa zalihama koje su uspeli da naprave. Ukoliko se ipak mora izaći i nabaviti ono najosnovnije, to se čini uz sve moguće mere predostrožnosti. Kupci i prodavci najosnovnijih namirnica pozdravljaju se samo iz daleka, preko široke tezge koja ih razdvaja…

Prinudno zatvaranje jednih i dobrovoljna samoizolacija drugih samo pojačavaju prazninu i tišinu koje su zavladale gradom. Jer su mnogi ostali blokirani u svojim kućama koje su u međuvremenu proglašene sumnjivim i stavljene pod stražu, a neretko zatarabljene ili zakatančene. Na taj način, u gradovima okovanim kugom, više ni prisustvo drugih ne predstavlja utehu. Uobičajena uskomešanost gradskih ulica i buka koja je pratila svakodnevne aktivnosti, susreti sa komšijama – sve je to najednom nestalo… Jedan savremenik ovako opisuje mrtvilo Marseja iz 1720. godine: „Opšti muk crkvenih zvona… sablasni mir… tamo gde se nekada iz daleka znao čuti žamor i neodređena buka koji su prijali našim čulima i unosili radost… više se ne vidi ni dim iz odžaka, kao da tamo više niko ne živi.“

Odbacivanje bolesnih

I kakva razlika u tretmanu bolesnih u odnosu na normalna vremena, kada ih rodbina, lekari i sveštenici obasipaju svom nužnom pažnjom i brigom! Nasuprot tome, u vreme epidemije, bližnji se odmiču, lekari zaražene ne dodiruju – ili to čine što je manje moguće, uglavnom pomoću dugog štapa, hirurzi operišu samo u rukavicama, a bolničari obolelima dostavljaju hranu, lekove i zavoje tako da ovi mogu da ih dohvate samo ispruženih ruku. Svi koji se približe okuženima, posipaju se sirćetom, parfemišu svoju odeću i po potrebi nose maske, a u njihovoj blizini izbegavaju da gutaju i sopstvenu pljuvačku, pa čak i da dišu na usta…

U tom smislu, međuljudski odnosi sasvim bi se preokrenuli: u trenutku kada je potreba za drugima najnužnija – i kada bi obično o vama trebalo da se brinu – oni vas upravo tada napuštaju. Vreme kuge je vreme prisilne samoće.

Bez pogrebnih obreda

Svaku bolest obično čine i obredi koji ujedinjuju bolesne i njihovo okruženje. A povrh svega, sama smrt sledi specifičan ritual gde se smenjuju posmrtna toaleta, bdenje nad pokojnikom, polaganje u kovčeg i sama sahrana. Suze, tiho izgovorene reči, podsećanje na uspomene, uređenje posmrtnih odaja, molitve, pogrebna povorka, prisustvo rodbine i prijatelja – sve su to sastavni delovi prelaznog obreda koji se odvija shodno doličnom redosledu.

U doba kuge, kao i u vreme rata, ljudi skončavaju na najužasniji način, u opštoj anarhiji i uz napuštanje svih običaja najdublje ukorenjenih u kolektivnom nesvesnom. Prvo se ukida personalizovanje smrti. U jeku epidemija, stotine, pa čak i hiljade ljudi umirali su od kuge svakog dana po ulicama Napulja, Londona ili Marseja. Bolnice i priručno sagrađene barake bile su prepune samrtnika. Kako se onda posvetiti svakom od njih ponaosob?…

Prestanak svih uobičajenih aktivnosti, tišina grada, usamljenost u bolesti, anonimnost u smrti, ukidanje kolektivnih obreda radosti i žalosti – sve te brutalne raskide sa svakodnevnim običajima prati i radikalna nemogućnost svakog poimanja budućnosti. Inicijativa je u potpunosti prepuštena kugi.

Heroji i ostali

Da bismo shvatili psihologiju stanovništva pogođenog epidemijom, potrebno je istaći još jedan element od suštinskog značaja: u takvim nevoljama nužno dolazi do disolucije prosečnog čoveka. Čovek je ili kukavica ili heroj. Nešto između više ne postoji. Zlatna sredina i čitav spektar nijansi koje uobičajeno čine naš svet… u potpunosti su ukinuti. Kao da je neko odjednom u ljude uperio snažan reflektor i time ih nemilosrdno razotkrio…

Nasuprot pljačkašima grobova i napuštenih domova i onima – daleko brojnijim – koji bi tek samo podlegli opštoj panici, javljaju se heroji koji, uspevajući da nadvladaju sopstveni strah i koji, što zbog svog načina života (naročito verske zajednice), što zbog svoje profesije ili svoje odgovornosti, u trenucima epidemije istinski zablistaju ne pokušavajući da od nje pobegnu… Žan de Venet ovako 1348. godine piše pohvalu pariskim kaluđericama: „A te svetice iz bolnice Hôtel-Dieu, ne strahujući od smrti, obavljale su svoj posao s najvećom prilježnošću i poniznošću.“

Traženje krivaca

Ma koliko bilo šokirano, stanovništvo pogođeno kugom nastojalo bi da sebi pruži objašnjenje za napad čija je žrtva postalo. Pronalaženje uzroka nesreće predstavlja ponovno stvaranje bezbednih okvira i uspostavljanje koherentnosti iz koje bi logično trebalo da proistekne i recept za pravi lek. Tako su nekada nuđena tri moguća objašnjenja za pojavu kuge: jedno su nudili lekari, drugo anonimna rulja, a treće istovremeno i rulja i Crkva.

Prvo je epidemiju pripisivalo zagađenosti vazduha… Drugo je bilo svojevrsna optužnica: sejači zaraze namerno bi širili bolest. Njih je trebalo pronaći i kazniti. A treće je tvrdilo da je Bog, izazvan gresima čitavog stanovništva odlučio da se osveti.

Priredio Rémy NoyonL’Obs

Preveo Ivan Šepić

Peščanik.net

Tagovi:
JEAN DELUMEAU
Autor/ica 13.4.2020. u 08:03