Europski put prema smrti

Autor 3.10.2011. u 10:12

Europski put prema smrti

Je li moguće da vam je dosadno i da ste u isto vrijeme prestravljeni? Upravo se tako ja osjećam u vezi pregovora koji se odvijaju vezano uz to kako reagirati na europsku gospodarsku krizu, a pretpostavljam da se i drugi promatrači osjećaju kao ja. S jedne strane, situacija u kojoj se Europa našla je doista zastrašujuća.

Zemlje koje čine jednu trećinu privrede eurozone sada su pod napadom špekulanata, a upitan je i sam opstanak zajedničke valute, a krah eura nanio bi goleme štete diljem svijeta. S druge strane, europski politički vođe neprestano nam serviraju isto. Vjerojatno će iznaći neki način kako zemljama u nevolji omogućiti dodatne zajmove, koji možda uspiju, a možda i ne uspiju odgoditi neminovnu katastrofu. No, čini se da nisu spremni priznati ključnu činjenicu, a to je da će bez dalekosežnije fiskalne i monetarne politike u snažnijim europskim gospodarstvima svi njihovi pokušaji spasenja biti uzaludni i neslavno propasti. Priča dosad ide ovako: uvođenje eura 1999. godine dovelo je do velikog procvata zajmova u perifernim europskim gospodarstvima jer su investitori neutemeljeno vjerovali da je zbog iste valute grčko ili španjolsko dugovanje jednako sigurno koliko i njemačko. Unatoč onomu što često čujemo, ovaj procvat zajmova nije financirao rastrošnu javnu potrošnju – Španjolska i Irska uoči krize imale su proračunski višak i vrlo malo dugova. Priljev novca zapravo je poslužio kao pokretač privatne potrošnje, osobito na nekretnine. Međutim, kad se procvat zaduživanja naglo okončao, posljedice su bile ekonomska i fiskalna kriza. Zbog pobješnjele recesije snizio se prihod od poreza, te su proračuni ušli u minus, a u međuvremenu je trošak spašavanja banaka od bankrota prouzročio naglo povećanje javnog duga. Posljedica toga bio je gubitak povjerenja ulagača u obveznice perifernih europskih država. I što sad?

Europski odgovor bio je zahtjev za strogom fiskalnom štednjom, posebice oštrim rezovima javne potrošnje problematičnih dužnika, istodobno s prestankom financiranja do povratka povjerenja privatnih investitora. Hoće li se ova strategija pokazati uspješnom? Ne za Grčku, koja je tijekom dobrih godina zapravo i bila rastrošna, pa duguje više nego što može vratiti. Vjerojatno ne ni u slučaju Irske i Portugala, koji su također prilično zaduženi iz nekih drugih razloga. No, kad bi se ostvarili povoljni vanjski uvjeti, točnije snažna opća europska ekonomija uz umjerenu inflaciju, Španjolska, koja čak i danas ima razmjerno malo dugovanja, te Italija, koja ima dosta dugova, ali iznenađujuće mali deficit, možda bi se i mogle izvući. Nažalost, čini se kako su europski vođe odlučni uskratiti dužnicima okolinu i uvjete kakvi im trebaju. Sagledajte to na ovaj način: privatna potrošnja u zaduženim zemljama pala je na kraju procvata potaknutog zaduživanjem. U isto vrijeme, potrošnja u javnom sektoru također je naglo smanjena zbog programa štednje. Dakle, otkud bi trebala doći nova radna mjesta i gospodarski rast? Jedini odgovor je izvoz, i to uglavnom u druge europske zemlje. No, izvoz ne može doživjeti procvat ukoliko zemlje zajmodavci također provode mjere štednje, čime najvjerojatnije guraju Europu u cjelini u novu recesiju.Također, zadužene države moraju srezati cijene i troškove u odnosu na zemlje zajmodavce poput Njemačke, što ne bi predstavljalo izazov da Njemačka bilježi inflaciju od 3 ili 4 posto, čime bi dužnici mogli ostvariti prednost već niskom stopom inflacije. Međutim, Europska središnja banka ima deflacijske predrasude.

Užasno je pogriješila kad je povisila kamatne stope 2008. godine, kad je financijska kriza jačala, te pokazala kako ništa nije naučila kad je istu pogrešku ponovila i ove godine. Kao rezultat svegatoga, tržište sada od Njemačke očekuje nisku stopu inflacije, okojedan posto u sljedećih pet godina, što uvjetuje znatnu deflaciju kod zaduženih zemalja. Ovo će i produbiti krizu i povećati teret dugovanja, čime će se manjeviše osigurati neuspjeh svih pokušaja spasa. A ne vidim nikakvog znaka da je europska politička elita spremna ponovno uzeti urazmatranje svoju dogmu o štednji i teškom odvajanju od novca.Dio problema možda počiva u činjenici da ta elita ima selektivno povijesno pamćenje. Vole pričatio njemačkoj inflaciji početkom1920ih, što nema nikakve vezes našom trenutnom situacijom. Dok gotovo nikada ne spominju puno relevantniji primjer: mjere Heinricha Brüninga, njemačkog kancelara od 1930. do 1932., zbog čijeg je inzistiranja na balansiranju proračuna i očuvanju zlatnog standarda Velika depresija u Njemačkoj postala još gora nego u ostatku Europe, čime je pripremila pozornicu za znate već što.U redu, ne očekujem da se nešto tako loše dogodi u Europi 21.stoljeća. No, postoji veliki jaz između onoga što euru treba da biopstao i onoga što su europski vođe spremni učiniti, ili o čemu suvoljni razgovarati. A s obzirom na takav jaz, teško je pronaći razloga za optimizam.

The New York Times

Autor 3.10.2011. u 10:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija