Fašizam imućnih

Povezani članci

• Početak kraja eurozone?
• Teške posledice pandemije po mentalno zdravlje
• Latvija i Estonija napustile Inicijativu 16+1
• Vučić se sastaje sa Angelom Merkel
• MALOKU: KOSOVO DEMOKRATIJA U RAZVOJU
• Ceremonija dodjele Nobelove nagrade bez dobitnika

Rast nacionalizma je bio prisutan i prije izbjegličke krize, a imućne zemlje nemaju opravdanja za takav trend.

Piše: Joschka Fischer- The Fascism of the Affluent

S obje strane Antlantika je primjetan alarmantni politički pomak udesno, povezan sa rastućom snagom otvoreno šovinističkih političkih partija i osoba: Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama, Marine Le Pen u Francuskoj. I druga imena bi se mogla dodati na listu: mađarski premijer Victor Orban, koji se zalaže za “neliberalnu demokratiju” ili Jaroslaw Kaczynski i njegov kvaziautoritarna Partija zakona i pravde, koja sada vlada Poljskom.

Nacionalističke, ksenofobne političke stranke su bile u porastu u brojnim zemljama članicama Evropske unije davno prije nego što su sirijske izbjeglice stigle u znatnom broju.

Tako je bio prisutan Geert Wilders u Holandiji, Vlaams Blok (kojeg je naslijedio današnji Vlaams Belang) u Belgiji, Slobodarska partija u Austriji, Švedski demokrati, Finska partija, te Danska narodna stranka, da navedemo samo nekoliko.

Razlozi za rast takvih partija i njihov uspjeh se uveliko razliku na nivou država. Ali njihovi osnovni stavovi su slični. Sve one bjesne protiv “sistema”, “političkog establišmenta” i Evropske unije. Što je gore, one nisu samo ksenofobične (i posebno islamofobične); već i manje ili više bez srama prihvataju etničku definiciju nacije.

Politička zajednica nije proizvod posvećenosti njenih građana zajedničkom ustavnom i pravnom poretku; umjesto toga, kao i tokom tridesetih godina prošlog stoljeća, pripadanje naciji proizlazi iz zajedničkog porijekla i religije.

Politika identiteta

Kao i svaki ekstremni nacionalizam, sadašnji se uveliko oslanja na politiku identiteta – što je carstvo fundamentalizma, a ne obrazložene rasprave. Posljedica toga je da njegov diskurs poprimi opsesivni zaokret – uglavnom prije nego kasnije – u pravcu etnonacionalizma, rasizma i vjerskog rata.

Rast ekstremnog nacionalizma i fašizma tokom tridesetih godina prošlog stoljeća je uglavnom objašnjen u smislu ishoda Prvog svjetskog rata, u kojem su ubijeni milioni ljudi i koji je napunio milione glava militantnim stavovima. Rat je također uništio evropsku ekonomiju, što je dovelo do globalne ekonomske krize i masovne nezaposlenosti.

Oskudica, siromaštvo i bijeda su doveli do toga da je javnost bila podložna prihvatanju otrovne politike.

Ali, današnji uvjeti za Zapadu, podjednako i u SAD-u i u Evropi, blago rečeno, znatno su drugačiji. S obzirom na imućnost ovih zemalja, šta objašnjava činjenicu da njihove stanovnike privlači politika frustracije?

Prije svega, tu je strah – i čini se da ga ima u znatnim količinama. To je strah zasnovan na instinktivnoj spoznaji da je “svijet bijelog čovjeka” – realnost u kojoj se živi i za koju se pretpostavlja da je činjenica – u konačnom padu, kako globalno tako i u društvima na Zapadu.

Migracija je problem koji potvrđuje tu prognozu i vraća je poput bumeranga nacionalistima koji se hrane tjeskobom koja danas vlada.

Donedavno je globalizacija uglavnom išla u prilog Zapadu. Ali sada, u razdoblju nakon finansijske krize iz 2008. godine i rasta Kine (koja se pred našim očima pretvara u vodeću silu ovog stoljeća)  – postalo je kristalno jasno da je globalizacija dvosmjerna ulica, gdje Zapad gubi dosta svoje moći i bogatstva u korist Istoka. Isto tako, svjetski problemi ne mogu više biti potisnuti i zanemareni, bar ne u Evropi, gdje sada bukvalno kucaju na vrata.

U međuvremenu, na domaćem terenu je “svijet bijelog čovjeka” ugrožen imigracijom, globalizacijom tržišta rada, ravnopravnosti polova te pravnom i društvenom emancipacijom polnih manjina. Ukratko, ova društva su izložena temeljnom udaru na tradicionalne uloge i obrasce ponašanja.

Jednostavna rješenja

Iz svih ovih dubokih promjena je nastala čežnja za jednostavnim rješenjima – da se izgrade ograde i zidovi, primjera radi, bez obzira da li to bilo na američkom Jugu ili na južnom dijelu Mađarske – i za snažnim vođama. Nije slučajnost što novi evropski nacionalisti gledaju na ruskog predsjednika Vladimira Putina kao na svjetionik nade.

Naravno, Putin nije privlačan u SAD-u (najveća svjetska sila se neće okrenuti protiv sebe) ili u Poljskoj te Baltičkim državama (gdje Rusiju smatraju prijetnjom državnoj nezavisnosti). Drugdje u Evropi, međutim, novi nacionalisti su preuzeli Putinov antizapadnjački stav i težnju ka Velikoj Rusiji.

Kako novi nacionalizam prijeti procesu evropskih integracija, u Francuskoj leži ključ rješenja. Bez Francuske Evropa je nezamisliva i nemoguća, a predsjednica Le Pen bi zasigurno proglasila smrtnu kaznu Evropskoj uniji (kao što bi donijela propast kako svojoj zemlji, tako i cijelom kontinentu).

Evropa bi se onda povukla iz svjetske politike 21. stoljeća. Ovo bi nezaustavljivo vodilo kraju Zapada u geopolitičkom smislu: SAD bi se morao zauvijek preorijentirati (ka Pacifiku), dok bi Evropa postala slijepo crijevo Euroazije.

Istina, male su šanse za izumiranje Zapada, ali nismo još do toga došli. Ono što je jasno jeste da puno više toga ovisi o budućnosti Evrope nego što su i najglasniji zagovornici evropskog ujedinjenja ranije vjerovali.