Francesco Saverio Leopardi: Asimetrija između Izraela i Palestinaca sve se teže negira

Tena Erceg
Autor 27.5.2021. u 08:23

Francesco Saverio Leopardi: Asimetrija između Izraela i Palestinaca sve se teže negira

Hamasova odluka da započne s raketiranjem meta u Izraelu odvratila je pozornost medija od glasova nove generacije aktivista. Istovremeno je pruženo opravdanje izraelskoj vladi da promovira retoriku “sukoba dvije strane” i pokrene disproporcionalnu vojnu operaciju. Temeljno pitanje Palestine je uskraćivanje jednakosti i prava na samoodređenje Palestincima u Izraelu i onima u Palestini i dijaspori

Francesco Saverio Leopardi istraživač je i profesor na Odsjeku azijskih i sjevernoafričkih studija na Sveučilištu Ca’ Foscari u Veneciji. Bavi se, između ostalog, poviješću suvremene Palestine i arapskim ljevičarskim pokretima, a doktorirao je na temi Narodne fronte za oslobođenje Palestine (“The Popular Front for the Liberation of Palestine in Decline /1982-2007/. Political Agency and Marginalisation”). S njim razgovaramo o trenutnim sukobima u Palestini i Izraelu te o prošlosti i sadašnjosti palestinske ljevice.

Mobiliziranje narodne i elektoralne podrške vojnim putem dugotrajna je praksa izraelske vlade koja ima korijene u kolonijalnoj prošlosti izraelskog političkog establišmenta

Sukob koji se sada događa započeo je u kontekstu izbora i u Izraelu i u Palestini. Izraelski premijer Benjamnin Netanjahu, kojemu se sudi zbog korupcije, nije uspio sastaviti vladu nakon izbora krajem ožujka, dok je Palestinska samouprava 30. travnja odgodila parlamentarne izbore, pri čemu su zadnji održani prije gotovo 15 godina. Može li se reći da, u tom kontekstu, ovi sukobi idu na ruku svim akterima?

Jedan od glavnih razloga zašto je predsjednik Palestinske samouprave (PA) Mahmud Abbas odlučio otkazati izbore bio je strah od unutarstranačkih borbi u njegovom Fatahu, naročito u svjetlu popularnosti Marvana Bargutija, jednog od vođa prve i druge intifade iz Fatahovog oružanog krila koji je sada u izraelskom zatvoru. Hamas je, sa svoje strane, započeo raketiranje Izraela kako bi naglasio svoj imidž otpora, ali je isto tako vrlo brzo predložio primirje. Netanjahu je bio pod pritiskom nakon što je izraelski predsjednik vođi opozicije Yairu Lapidu dao mandat za sastavljanje vlade pošto Netanjahu to nije uspio. Rat u Gazi vjerojatno je zbio redove iza njegovog vodstva i potencijalnog novog premijerskog mandata, koji mu je važno zadržati zbog sudskog procesa koji se protiv njega vodi. Ipak, ne treba zanemariti da je mobiliziranje narodne i elektoralne podrške vojnim putem dugotrajna praksa izraelske vlade. A ta praksa ima korijene u kolonijalnoj prošlosti izraelskog političkog establišmenta, onoj koja koristi rasizam za mobiliziranje političke podrške i kolektivno kažnjava stanovništvo Gaze.

U slijepoj ulici

U izvještajima o izraelsko-palestinskom sukobu najčešća su dva narativa: jedan koji koriste mainstream mediji i koji odgovornost podjednako raspoređuje na obje strane i drugi koji često zanemaruje ulogu Hamasa u eskalacijama nasilja, iako se radi o organizaciji koja jest proizvod okupacije, ali je isto tako i neovisan faktor zainteresiran za ostanak na vlasti. Kako biste vi definirali ulogu Hamasa?

Uvijek je teško govoriti o nekom problemu u okviru koji nudi suprotstavljene opcije, a tako je i kada govorimo o povijesti i sadašnjosti palestinskog nacionalnog pokreta, čiji je Hamas značajan dio. Hamas nije monolitan entitet, a njegovo vodstvo i članstvo često pokazuje unutrašnje razlike; vodstvo u egzilu može imati različita mišljenja od vodstva u Gazi, jednako tako može doći do razlika u mišljenjima između političkog biroa i vojnog krila ili između visoko i srednje rangiranih kadrova. Imajući to na umu, sveukupni interes Hamasovih vođa za ostankom na vlasti doista je problematičan jer njihove autoritarne politike u Gazi, slično onima Palestinske samouprave na Zapadnoj obali, sprječavaju obnovu palestinskog nacionalnog pokreta. Pogledajmo, primjerice, što se događa zadnjih dana. Hamasova odluka da započne s raketiranjem meta u Izraelu odvratila je pozornost medija od onoga što se događa u jeruzalemskoj četvrti Šeik Džara i glasova nove generacije aktivista. Time je istovremeno pruženo opravdanje izraelskoj vladi da promovira retoriku “sukoba dvije strane” i da pokrene disproporcionalnu vojnu operaciju. U svjetlu neuspjeha i Hamasa i PA da ostvare ciljeve nacionalnog pokreta, njihovo držanje za vlast predstavlja prepreku ostvarenju prava palestinskog naroda na samoodređenje i jednakost. Budući da je temeljno pitanje Palestine uskraćivanje jednakosti i prava na samoodređenje i Palestincima u Izraelu i onima u Palestini i dijaspori, mir se ne može ostvariti bez političkog pokreta koji se istinski bori za taj cilj.

Napisali ste knjigu o Narodnoj fronti za oslobođenje Palestine (PFLP), drugoj najvećoj članici Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), nakon Fataha. Što je, povijesno gledano, palestinska ljevica?

PFLP i druge ljevičarske frakcije povijesno predstavljaju radikalnu alternativu dominantnom Fatahu. Dok je Fatah zastupao generalni palestinski nacionalizam, PFLP je bio marksističko-lenjinistička organizacija koja je težila ostvarenju socijalističke revolucije u cijelom arapskom svijetu, ne samo oslobođenju Palestine. To se, naravno, značajno promijenilo, iako njihovi strateški stavovi nikada nisu revidirani. PFLP je također bio i tvrda struja unutar PLO-a, ona koja se protivila kompromisima oko temeljnih principa nacionalnog pokreta i koja je bila manje voljna činiti ustupke u kontekstu pregovora. No ti su stavovi tijekom vremena evoluirali pa PFLP već duže vrijeme prihvaća ideju kompromisnog rješenja. Njegov doprinos vidljiv je u debatama oko dugoročnih ciljeva nacionalnog pokreta, primjerice kakva će biti država koju će PLO izgraditi nakon oslobođenja, koja će klasa voditi nacionalni pokret, kako se pitanje Palestine uklapa u kontekst globalne politike i slično. Na okupiranim područjima lijeve frakcije predvodile su političko organiziranje osnivanjem sindikata i ženskih i studentskih organizacija, čime su doprinijele stvaranju političke infrastrukture koja je, primjerice, omogućila prvu intifadu. Od ranih 1980-ih PFLP je postupno prestao utjelovljavati takvu radikalnu alternativu iz nekoliko razloga, prije svega birokratizacije članstva, odsustva ideološke evolucije i zanemarivanja temeljnih socijalnih pitanja. Tu su ulogu sve više preuzimale islamističke frakcije, posebno Hamas, koji se prometnuo u protuhegemonijsku alternativu Fatahu i PLO-u. Palestinska politika već je dugo vremena u slijepoj ulici, polarizirana između dvije konzervativne opcije, jedne islamističke i jedne sekularne, a odsustvo treće, progresivne opcije uslijed nesposobnosti ljevice da je utjelovi, doprinosi takvom stanju.

Jedan od povijesno najvećih problema palestinske ljevice je činjenica da je djelovala u nacionalnom pokretu koji je hegemoniziran, u gramšijevskom smislu, Fatahovim nacionalizmom

Trenutno su u palestinskom zakonodavnom vijeću, sa samo nekolicinom zastupnika sveukupno, prisutne tri stranke ljevice, PFLP, Demokratska promjena (DFLP) i Palestinska narodna stranka (PPP). Kakvi su stavovi ovih stranaka po pitanjima Izraela, palestinske države i sekularizma?

Ove su stranke imale velike međusobne razlike koje su se, međutim, smanjivale kako su one bivale marginalizirane. PPP, koja je sljednica Komunističke partije, oduvijek prihvaća rješenje o dvije države i podržava mirovni proces iz Osla iz ranih 1990-ih, kojemu je cilj bio stvaranje palestinske države. DFLP je bio taj koji je formulirao prve korake prema rješenju s dvije države kada je PLO 1974. prihvatio ideju stvaranja “nacionalne samouprave nad bilo kojim dijelom oslobođene zemlje”. PFLP ni danas ne priznaje legitimitet Izraela kao političkog entiteta, ali je de facto odavno prihvatio njegovo postojanje. Iako sudjeluje u palestinskim institucijama, današnja ljevica sve je kritičnija prema onome što je ostalo od establišmenta koji podržava proces iz Osla pa tako, primjerice, PFLP poziva na ukidanje sigurnosne koordinacije s Izraelom, koja je jedan od kamena temeljaca Sporazuma iz Osla. Međutim, tradicionalne lijeve stranke nisu ponudile novu analizu i stavove unatoč evidentnoj propasti mirovnog procesa. Rješenje s dvije države više nije realna mogućnost zbog višedesetljetne izraelske kolonizacije okupiranih područja. Što se tiče sekularizma, ljevica naravno odbacuje Hamasov islamistički pristup palestinskom oslobođenju, no jednako tako sve lijeve stranke priznaju islamističke frakcije kao legitimne članice nacionalnog pokreta.

Nova generacija aktivista

Postoji li danas istinska ljevičarska organizacija koja je sekularna i koja nije nacionalistička?

PFLP i DFLP nastali su kao dio Arapskog nacionalističkog pokreta, panarapske organizacije koja je djelovala diljem arapskog svijeta 1950-ih i 1960-ih godina. To znači da te organizacije imaju nacionalistički DNK i da uvijek daju prioritet nacionalnom nad društvenim i socijalnim pitanjima. Uzmimo za primjer žensku emancipaciju. Službena pozicija bila je da prvo treba osloboditi naciju, pa se tek onda može razmišljati o oslobođenju žena. Komunistička partija, kasnije PPP, nije prihvaćala ovakvu vrstu nacionalizma pa se tek kasnije, 1982., pridružila PLO-u. Ipak, prihvatila je ideju da se nacionalna emancipacija može ostvariti samo u okviru odvojene palestinske države. Te frakcije i dalje imaju isti stav, međutim pojavljuje se i određeni senzibilitet među mlađim generacijama koje se više fokusiraju na izraelski doseljenički kolonijalizam i koji palestinsko oslobođenje prije svega vidi kao završetak kolonijalističkih odnosa moći. To je palestinskim aktivistima omogućilo i da se povežu s različitim borbama diljem svijeta, primjerice s pokretom Black Lives Matter u SAD-u. Ta je veza, naravno, rasna dimenzija obje borbe. Ti senzibiliteti još nemaju pravu političku reprezentaciju zato što su sve palestinske frakcije delegitimirane zbog svojih autoritarnih praksi, korupcije i nemogućnosti da postignu ikakve smislene rezultate.

Haidar Eid sa Sveučilišta Al Aksa u Gazi nedavno je napisao da su sve ove stranke, jer su marksističko-lenjinističke, nedemokratske organizacije koje su prihvatile rješenje s dvije države temeljeno na etno-religijskom principu, što po njemu predstavlja “antitezu ljevičarskih i sekularnih politika”. On kaže i da je zbog toga Palestincima potreban alternativni program emancipacije i oslobođenja, ali da isto tako postojeća politička struktura onemogućava pojavu takvog programa. Slažete li se s time?

Slažem se s Eidovom analizom. Jedan od povijesno najvećih problema palestinske ljevice upravo je činjenica da je djelovala u nacionalnom pokretu koji je hegemoniziran, u gramšijevskom smislu, Fatahovim nacionalizmom. Ljevica nije sposobna stvoriti alternativni prijedlog u kojemu nacionalna emancipacija ne bi bila definirana okvirom etničkih identiteta. Naravno, lako je to reći sada gledajući unazad, a i trebamo uvijek imati na umu da su različite vrste nacionalizama bile referentni okvir za dekolonizaciju diljem arapskog svijeta pa i drugdje. No isto tako je istina da bi ljevičarski pokreti trebali stavljati prioritet na internacionalistički pristup. Sjetimo se, primjerice, kako Radnička partija Kurdistana uspijeva održati široku međunarodnu podršku upravo zahvaljujući internacionalističkom modelu “demokratskog konfederalizma”.

Sada sve više čujemo o novoj generaciji aktivista u Jeruzalemu koji nisu pod kontrolom ni PA ni Hamasa, a neki eksplicitno odbacuju uplitanje postojećih političkih elita. Je li na pomolu neka nova politička snaga?

Protesti protiv deložacija palestinskih obitelji iz Šeik Džare u istočnom Jeruzalemu zaista su otkrili pojavu nove generacije palestinskih aktivista. Oni djeluju pod drugačijim uvjetima u usporedbi s tradicionalnim političkim establišmentom. Isto tako, izraelski Palestinci pozivaju na jednakost u Izraelu/Palestini, iako je njihov politički status različit u odnosu na onaj Palestinaca na okupiranim područjima. Pojava nove političke snage još uvijek je daleko, no recentni protesti ne samo da su uspjeli oživjeti osjećaj zajedničke borbe, već i ogoliti postojeću asimetriju između Izraela i Palestinaca, o čemu svjedoči činjenica da sve više međunarodnih javnih figura sve teže uspijeva negirati postojanje te asimetrije.

Portalnovosti.com

Tena Erceg
Autor 27.5.2021. u 08:23