Herta Müller razljutila srpske nacionaliste

Povezani članci

• Crna Gora: Na putu svile u dužničko ropstvo?
• Trump promijenio priču: Želim plaćati više poreza!
• London povukao obavještajce iz nekih zemalja nakon što su se Rusija i Kina domogle Snowdenovih dokumenata
• Sa autopilotom ne ide
• SAD: Podrška Iraku u borbi protiv islamista
• Kairo: Počelo suđenje liderima Muslimanske braće

Foto: theparisreview.org

Uredio: Ešref Zaimbegović

Srbi nemaju volje da se suoče sa svojom prošlošću. To je dobitnica Nobelove nagrade Herta Müller ustvrdila na beogradskom Sajmu knjige.

Jednom pristojnom sajmu knjige potreban je skandal. To nije propušteno ni na upravo završenom beogradskom sajmu. Povod je dao nastup počasnog gosta, Herte Müller. Upitana od novinara, dobitnica Nobelove nagrade opravdavala je bombardovanje Jugoslavije od strane NATO 1999. godine. Napad je bio opravdan obzirom na ratove koje je Srbija pokrenula po cijelom regionu. „Srbi su sami sebi učinili nažao i moraju sa tim živjeti.“

O ovoj rečenici može se diskutovati. Samo u Srbiji ne. Pokrenula se medijalna lavina napada u kojoj su skoro u potpunosti izostale diferencirane reakcije. Skoro nijedan kritičar nije izostavio činjenicu da je njen otac bio esesovac. Müllerova je na sajmu rekla da ona nije njen otac, ali da uvijek osjeća potrebu da se izvini. Jedna kritičarka je prihvatila ovu izjavu. Napisala je da ni ona nije Milošević i neće da ispašta za njega. Time je dotaknut centralni problem srpskog odnosa prema ratnoj prošlosti: ne pravi se razlika između kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti.

Proigrana šansa

Procesi pred haškim tribunalom bili su šansa da se ova razlika razjasni: postoje individualni počinioci koji „preuzimaju“ krivicu kolektiva – ali ne i odgovornost da se upita kako je došlo do takvih zločina i šta učiniti da se slično ne ponovi u budućnosti. Ovu šansu Srbija nije iskoristila. Kada je nedavno predsjednik tribunala imao oproštajnu posjetu u Beogradu, požalila se premijerka Ana Brnabić da sud nije ništa doprinijeo pomirenju u regionu i da je jednostrano osuđivao Srbe. Sudija je suho odgovorio da za pomirenje nije nadležan sud nego zemlje.

Izvjesno je da se haškom tribunalu može mnogo toga prigovoriti i činjenica je da nijedan visokorangirani Hrvat ili Kosovar nije osuđen. Međutim u Srbiji, omiljenoj priči da su svi bili jednako krivi stoji nasuprot tvrda činjenica broja civilnih žrtava u ratu u Bosni: 33.070 Bošnjaka, 4.075 Srba i 2.263 Hrvata.

Zašto u proteklih dvadest godina ni u jednoj zemlji bivše Jugoslavije nije bilo suočavanja sa ratnim zbivanjima bez tabua? Pobjednici (Hrvatska, Slovenija) ne vide povoda da se preispituju. Oni njeguju dogmu svoga „čistog“ rata. Neugodna  pitanja postavljaju se poslije rata samo gubitnicima. Međutim klasičnih gubitnika nema. To se mora posmatrati u kontekstu intervencije Zapada. Ratovi u Bosni i na Kosovu nisu sami prestali nego su spolja silom zaustavljeni. Konflikt je zamrznut i nakon toga institucionalno riješen stvaranjem nove države.

Svi su žrtve

To posebno važi za Bosnu gdje su etnije postale centralna politička kategorija. U tom kontekstu nacionalistički nabijeni diskurs žrtve se stalno održava. Gledaju se zločini drugih a ne vidi se vlastita strana. I naravno da je govor o prijetnji od susjeda isprobano sredstvo za tehniku vladanja. Političke elite u zemljama nekdašnjeg malog imperija primjenjuju  to sa uspjehom. A pošto skoro svi govore isti jezik potvrđuju i pojačavaju ovakva gledišta obostrano. Samo jako civilno društvo, neomeđeno granicama, moglo bi biti alternativa. Međutim to nije na vidiku.

nzz.ch