Hoće li Kina pokleknuti?

Autor 27.12.2011. u 11:00

Hoće li Kina pokleknuti?

Zamislite sljedeću situaciju: rast ostvaren u posljednje vrijeme oslanjao se na procvat građevinarskog sektora koji je poticao jak rast cijena nekretnina i pokazivao sve standardne simptome mjehura koji se sprema prsnuti.

Najprije je raslo kreditiranje, a većina se nije odvijala putem tradicionalnog bankarstva, već putem nereguliranog “bankarstva iz sjene” koje nije podložno nadzoru vlade i ne odvija se pod vladinim jamstvom. Mjehur samo što nije prsnuo, a postoje opravdani strahovi od financijske i gospodarske krize. Opisujem li vam Japan s kraja osamdesetih? Ili Sjedinjene Američke Države 2007.? Možda. No trenutno mislim na Kinu, koja se sve više čini kao nova crna točka koja svjetskome gospodarstvu trenutno stvarno ne treba. Nisam bio siguran hoću li pisati o situaciji u Kini, dijelom i zbog toga što zapravo ne možemo znati što se točno događa. Sve ekonomske statistike u najbolju su ruku neki dosadan oblik znanstvene fantastike, a među kineskim podacima krije se ponajviše fikcije. Obratio bih se pravim kineskim stručnjacima za pomoć, ali kad su se dva stručnjaka uspjela složiti? Kako god bilo, čak su i službeni podaci zabrinjavajući, a nove vijesti dovoljno su dramatične da se oglase svi alarmi. Najdojmljivija činjenica vezana za kinesko gospodarstvo u posljednjih deset godina jest ta da je potrošnja po kućanstvima rasla, ali kaskala za ukupnim rastom. U ovome trenutku domaća potrošnja iznosi oko 35 posto bruto domaćeg proizvoda, što je otprilike upola manje od razine ostvarene u SAD-u. Tko to, onda, kupuje kineske proizvode i usluge? Pa, dio njih kupuje SAD. Kako je potrošački dio gospodarstva opadao, Kina se sve više oslanjala na trgovinski suficit u očuvanju proizvodnje. No najveća je priča iz kineske perspektive stavka ulaganja, koja je skočila do čak polovice BDPa. S obzirom na nisku potražnju, nameće se pitanje što je motiviralo ulaganja? Odgovor je taj da su samo produbila mjehur na tržištu nekretnina koji se i dalje napuhivao. Ulaganje u sektor nekretnina kao udio u BDP-u od 2000. godine do danas gotovo se udvostručilo te je izravno odgovorno za više od polovice ukupnog rasta sektora nekretnina.

Za ostatak su zasigurno zaslužne tvrtke koje su širile poslovanje kako bi usluge i proizvode prodavale rastućoj građevinskoj industriji. Znamo li zapravo je li na tržištu nekretnina mjehur uopće puknuo? Svi su znakovi bili prisutni. Porast cijena te špekulativna groznica koja nam je itekako poznata od prije nekoliko godina. Postoji i još jedna sličnost s američkim iskustvom. Kako je kreditiranje raslo, za većinu je bio zaslužan nenadzirani i nezaštićeni bankovni sustav iz sjene. U Kini, baš kao i u Americi prije nekoliko godina, financijski je sustav ranjiviji nego što se može zaključiti prema podacima standardnog bankarstva. No mjehur danas naočigled puca. Koliko će štete nanijeti kineskome gospodarstvu i svijetu? Neki komentatori kažu da nema razloga za zabrinutost, da je Kina snažna, da ima pametno vodstvo koje će učiniti sve što je potrebno da se gospodarski pad sanira. Često se implicira da Kina može učiniti ono što je nužno zato što ne mora brinuti oko demokratskog cjepidlačenja. Meni, pak, to zvuči poput nekih slavnih posljednjih riječi. Dobro se sjećam sličnih uvjeravanja o Japanu krajem osamdesetih. A kasnije i uvjeravanja da Amerika nikad, ama baš nikad ne bi ponovila greške koje su dovele do japanskog izgubljenog desetljeća, a danas nam je gore nego što je Japanu bilo. Izjave kineskih dužnosnika o gospodarskoj politici ne čine mi se previše jasnima, naročito kako se Kina otresa na strance – između ostalog kaznenim tarifama na uvoz automobila A klase koje ni na koji način neće pomoći gospodarstvu, a zatrovat će trgovinske odnose – a to mi ne zvuči kao zrela vlada koja zna što radi. Kineska priča previše nalikuje na krize kakve smo već doživjeli, a svjetskom gospodarstvu, koje već iznimno trpi zbog nevolja u Europi, stvarno ne treba novo žarište krize.

The New York Times

Autor 27.12.2011. u 11:00