Imigracija
Pitanje „Odakle dolaziš?“ nije nepristojno

Jagoda Marinić
Autor 3.7.2019. u 15:02

Imigracija <br>Pitanje „Odakle dolaziš?“ nije nepristojno

Foto: Ben White / Unsplash

Nakon jednog skupa prišao mi je nedavno jedan slušalac i priznao da je bio iritiran time što sam ja govorila o svome hrvatskom porijeklu. U posljednje vrijeme često je slušao da ne treba pitati „Odakle si ti“. Ja sam mu odgovorila: „Da, neki to smatraju diskriminirajućim. Međutim drugi ne.“

Tim drugima pripadam ja. Više ne razumijem, koliko bi još trebalo napornog ponavljanja takozvanog integracionog diskursa. Sada iznenada znači da ja na pitanje „Odakle dolaziš?“ trebam odgovoriti: iz švapske provincije. Iz bilo kojeg njemačkog grada. Pritom svako zna da pitanje iza ovog pitanja glasi, kako se moje ime doselilo u ovu zemlju. Kakva je istorija ovoga imena u Njemačkoj. Naravno da se neko nervira ako je njegova vanjština za nekoga znak koji izdaje: Ti ne pripadaš tu. Međutim moglo bi se razumjeti i tako da se ovdje neko pita: „Ispričaj mi više, jer ti sada tu pripadaš.“ Pripovjedač ove istorije je dokaz kako se njemački veoma promijenio. Više nije dovoljno kao odgovor reći Bottrop. To više nisu samo Hugoneti, tu su i Turci, Jugoslaveni, Grci, Sirijci i Afganistanci.

Zemlja doseljavanja kakva je Njemačka skriva u sebi mnoštvo istorija. Iza svake istorije stoje snovi, nadanja, razočarenja, također ljudi. Kakva bi to bila kolektivna šutnja, kakvo prikrivanje doseljeničkog društva, kakvo Njemačka jeste, kada bi sve istorije dolazile iz Bottropa.

Decenijama je postojao nedostatak u ovim raspravama: Nedostajali su glasovi doseljenika. Oni su nedostajali u literaturi, u medijima, muzici. Sada, kada su konačno djeca doseljenika dovoljno obrazovana, kada su dio društva, mnogi se okreću i misle da ako bi bili zapitani na vlastito porijeklo bio bi to dokaz za to da tu više ne pripadaju. Bilo bi diskriminirajuće morati govoriti o drugim kulturama, koje su na nekoga uticale, o drugim regionima svijeta. Trebalo bi sada tako raditi kao da nema nikakvih razlika. Pritom mnogi istovremeno zahtijevaju politiku identiteta, politiku koja prihvata razlike i ako je potrebno preduzima djelotvorne mjere protiv diskriminacije.

Tvrdnja o jednakosti negira realnost

Ova želja mnogih ljudi sa hibridnim biografijama da budu pušteni na miru sa pitanjima odakle dolaze je neželjeno odbacivanje raznovrsnosti u samom sebi a time i raznovrsnosti ovoga doseljeničkog društva. Čudno je na jednu stranu zahtijevati raznovrsnost a na drugu stranu ipak ne htjeti više govoriti o raznovrsnosti u vlastitom životu. Ako mnogi sada misle da ne bi htjeli o tome više govoriti onda konačno zato jer je pobijedio aspekt društva većine: Oni ne žele da govore o tome što je za druge „strano“. Oni se sami preužurbano asimiliraju. Ja nisam više ili manje njemačka samo zato što moje ime, moja koža ili moj akcent govore da se neko iz moje porodice doselio u Njemačku. Što više identiteta povezivanja budemo imali u svakodnevnici utoliko prirodnijet će se doseljeničko društvo samo ostvariti.

U američkoj literaturi o rasizmu postoji koncept daltonizma: “color blind”. Posebno predstavnici ljevice prihvataju to i ne žele priznati ili vidjeti razlike. Mi smo jednaki – to bi htio dokazati ovaj pristup. Međutim dokazivati jednakost tamo gdje postoje razlike briše iskustva manjina. Čudnovato je kad sada u Njemačkoj mnoge manjine zahtijevaju upravo ovaj daltonizam da se ne bi osjećali diskriminiranim.

Priznajem otvoreno da nakon 20 godina debata o integraciji ima osjećaj umora. Kada ćemo se zasititi te napetosti u međusobnom ophođenju? Naravno, moglo bi biti jedno jednostavno pravilo za doseljeničko društvo: „Ponašaj se molim te tako kao da roditelji tvoga susjeda nisu useljenici!“ Takav imperativ može međuljudsko ophođenje samo opteretiti. Negacija i nesigurnost. Ne radi se o tome sebe čvrsto vezati za svoje porijeklo nego se radi o tome da se samo kroz svijest o istoriji potomaka doseljenika i vlastitim biografijama Njemačka može naučiti kako je već dugo useljenička zemlja.

Kada sad  iznosim ovaj stav to sigurno nije zbog toga da bih napala one koje ne žele biti pitani o svome porijeklu nego samo da bih dala na razmišljanje činjenicu da mi ovaj zahtjev postavljamo u zemlji koja svoju kulturu sjećanja veoma malo proširila na doseljavanje. Nema čak ni dugo zahtijevanog muzeja doseljavanja u Njemačku. Model doseljeničkog društva politički nije poželjan a nezamislivo je da bi se tokom proslave 70 godina postojanja ustava glasno zahtijevalo da se doda nova rečenica: Njemačka je doseljenička zemlja. Strah od normalnosti doseljavanja je tako veliki da bi bilo važnije konfrontirati debate sa raznolikošću doseljavanja umjesto ljude poštediti ove istorije i tako ih držati u području egzotičnog.

„Istorija je važna. Ako ne znaš ništa o istoriji to je kao da si se rodio tek jučer.“ To je veličanstvena rečenica istoričara Howarda Zinna. Ovom rečenicom on naznačava da samo onaj ko je svjestan istorije zna se suprotstaviti moćnima. Mnogo toga treba uraditi u ovoj doseljeničkoj zemlji. Ako djeca potomaka ne započnu raznolikost više umjesto manje naznačavati pomoći će neželjeno onima koji se izjašnjavaju protiv raznolikosti. Ove istorije moraju se iznijeti na svijetlo dana. One nisu odstupanje od normi. One sve više postaju pravilo. Ljudi imaju više nego jedno porijeklo. Oni imaju više od jednog mjesta u kome su domaći.

sueddeutsche.de

Jagoda Marinić
Autor 3.7.2019. u 15:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija