Iran – mogući novi partner Turske

tačno.net
Autor 11.4.2015. u 09:56

Iran – mogući novi partner Turske

Nuklearni sporazum bi konačno mogao omogućiti Turskoj da ostvari nade za iranski doprinos plinovodu TANAP.

Piše: Akin Unver- Al Jazeera

Ako Iran dobije nuklearno oružje, bit će samo pitanje vremena kada će i Turska zaželjeti isto.

Ovaj aksiom je ranije predstavljao glavnu prizmu kroz koju su i Washington i Brisel interpretirali način na koji će nuklearno naoružani Iran utjecati na Tursku.

Ankara službeno nikada nije dala komentar na tu tvrdnju, citirajući činjenicu da u potpunosti poštuje propise Međunarodne agencije za atomsku energiju – zajedno s podsjetnikom da konvencionalna vojna nadmoć, pruža mogućnost najboljeg dugoročnog zastrašivanja bez diplomatskih i političkih glavobolja posjedovanja nuklearnog oružja.

Nadalje, Ankara se nikada nije protivila iranskom nuklearnom programu, mijenjajući stavove o ovoj politici: da iranski nuklearni program ne predstavlja nikakvu prijetnju za Tursku, zatim zagovarajući činjenicu da je širenje nuklearnog oružja regionalno pitanje, kojim se treba pozabaviti na regionalnom nivou, bez izdvajanja Irana, i konačno, da bi konstruktivniji diplomatski pristup Zapada mogao kreirati uslove da Iran reducira svoj nuklearni program.

Ankara je, također, samoinicijativno preuzela ulogu diplomatskog mosta između Irana i Zapada, a ta inicijativa je kulminirala trilateralnim sporazumom iz maja 2010. godine – s Brazilom – da se koriste usluge vanjskih saradnika za iransko obogaćivanje urana.

Promjena politike

Politika Turske prema Iranu promijenila se s promjenom sektaške dinamike kao popratne pojave Arapskog proljeća, i s Fazom jedan, raketnog štita NATO-a u septembru 2011. godine, što je rezultiralo postavljanjem radara za rano upozorenje na rakete u zračnoj bazi Kurecik.

Međutim, u sjeni iranskog nuklearnog programa odigravala se turska strategija osiguravanja mogućeg iranskog doprinosa Južnom plinskom koridoru Evropske unije – prvo u obliku plinovoda Nabucco, a nakon što je on odbačen, u obliku projekta TANAP (Transanadolski plinovod).

S obzirom da su nesuglasice u vezi plina koje su izbile između Rusije i Ukrajine 2009. godine ubrzale pokušaje Evrope da pronađe alternativne izvore plina, Turska je pokušala djelovati na visini zadatka povezujući iračka, iranska i azerbejdžanska plinska polja s Evropom da se nametne kao energetski centar u regiji.

Međutim, iskrslo je nekoliko logističkih problema. Prvo, iako su irački Kurdi i Turci u geografskom pogledu prirodni partneri za saradnju u vezi plina, u kurdska polja je potrebno uložiti više novca da bi bila moguća proizvodnja koja bi nadmašila domaće potrebe – barem do 2017. godine.

Prema procjenama, irački Kurdi bi trebali zadovoljiti potražnju od 10 milijardi kubnih metara godišnje, a trenutna proizvodnja je četiri milijarde kubnih metara. Stoga, spajanje kurdskog prirodnog plina na Južni plinski koridor nije se činilo mogućim u srednjem roku.

Drugi problem su bile sankcije nametnute Iranu. Ove su restrikcije spriječile neophodne investicije u plinsko polje Južni Pars, što je spriječilo Iran da razvije ovo polje za domaću upotrebu, kao i za svoje obaveze izvoza. Ovo je potom značilo da evropski Južni plinski koridor neće moći profitirati na dokazano drugoj najvećoj rezervi zemnog plina.

Uloga Azerbejdžana

S obzirom da su iz kratkoročnih kalkulacija otpale i iranska i iračka opcija, Južni plinski koridor može značiti samo Azerbejdžan. Međutim, i to je bilo problematično za Evropsku uniju; 16 milijardi kubnih metara zemnog plina iz polja Shah Deniz II – od čega bi šest milijardi kubika koristila Turska, dok bi se 10 milijardi kubika slalo na evropska tržišta, prema obavezama projekta TANAP – nije bilo dovoljno da se polje Shah Deniz pozicionira kao kratkoročna alternativa zaliha za hitne slučajeve, a kamoli kao prava strateška alternativa ovisnosti o ruskom plinu.

Iako je i Turkmenistan potpisao nacrt dogovora sa Turskom 7. novembra 2014. za prodaju svog plina koji će se dostavljati kroz projekat TANAP, činjenica da nijedna strana nije otkrila uslove sporazuma nije zadovoljila Evropsku uniju.

U decembru 2014, povjerenik Evropske unije za energetiku Marosh Shefchovich, formalno je zatražio od TANAP-a da poveća kapacitet svojih pošiljki u Evropu na 20 milijardi kubnih metara, dodavši da „postoje tehnički preduslovi za povećanje energije“.

Da bi TANAP dostigao svoj puni potencijal i da bi stoga Južni plinski koridor poslužio svojoj svrsi u potpunosti, osjetno više plina moralo bi biti ubrizgano u projekat.

Turska možda jeste iznevjerena zbog činjenice da je grupa P5+1 uspjela postići sporazum sa Iranom bez značajne diplomatske uključenosti Ankare – što je bila važna samoproglašena uloga za turske vanjskopolitičke krugove. Pa ipak, to ne znači da Turska neće profitirati od ovog sporazuma.

Najznačajnija korist uistinu je činjenica da povezivanje Irana na Južni plinski koridor sada jeste mogućnost – iako komplikovana.

Rovnah Abdullayev, predsjednik SOCAR-a, azerbejdžanske državne naftne kompanije, 4. aprila je javno rekao da je Iran zainteresovan za kupovinu udjela u TANAP-u. U pogledu energetske politike, ovo su dobre vijesti za sve uključene strane.

Prepreke za iranski plin

Međutim, postoje dvije neposredne prepreke dospijeću iranskog plina u TANAP. Prva je politika iranske Revolucionarne garde. Njihovi poslovni interesi u posljednjoj deceniji su obuhvatili i naftni i plinski sektor i oni će biti prvi koji će se protiviti izvozu plina u Evropu kroz Tursku.

Iranska revolucionarna garda želi zaštiti svoj dominantni status kao najutjecajniji poslovni interes kontrolisanja iranskih rezervi nafte i plina.

Otvaranje iranske plinske infrastrukture stranim kompanijama znači da bi se iranska Revolucionarna garda suočila sa sve većom konkurencijom i da bi se vjerovatno protivila učešću stranih kompanija u razvoju plinske infrastrukture, navodeći sigurnost i nezavisnost kao razloge.

Ključno je pitanje da li se Iran može uključiti u TANAP, a da ne izvozi finansijske interese iranske Revolucionarne garde u međuvremenu – ili da li će Revolucionarna garda prihvatiti uključivanje Irana u TANAP, u sporazumu koji ne vodi računa o tim interesima.

Revolucionarna garda će tražiti načine da upotrijebi TANAP za proširenje svojih poslovnih interesa u ovaj projekat.

Postojanje elitne paravojne organizacije sa poslovnim interesima u TANAP-u problematično je sa finansijskog stanovišta.

Da bi se spriječila situacija u kojoj strane kompanije dominiraju iranskim plinskim tržištem i marginalizuju iransku Revolucionarnu gardu, ova organizacija će radije pokušati dominirati TANAP-om i upotrijebiti ovaj projekat za svoje finansijske interese.

Ovo će biti problematično za potpisnike TANAP-a, jer će se morati nositi sa spremnom administracijom i nenaklonjenom vojnom branšom sa značajnim finansijskim utjecajem po pitanju iranskog plina.

Druga prepreka je pitanje da li iranska infrastruktura za zemni plin može dovoljno brzo dostići potrebni nivo prije nego EU počne tražiti druge energetske alternative za TANAP.

Ukoliko TANAP dopremi nedovoljnu količinu plina po visokoj cijeni, EU bi mogla više profitirati od traženja sporazuma sa Rusijom, nego od novih alternativa.

Ovo znači da Rusija može više profitirati ako se novouspostavljeno povjerenje između Irana i Zapada naruši – ako iranski zemni plin počne teći na evropska tržišta kroz TANAP, Moskva će imati glavnog rivala kojeg može lako marginalizovati ili suzbiti.

 

tačno.net
Autor 11.4.2015. u 09:56