Iran: Veliki zaokret naftnih koncerna

Povezani članci

• New Delhi, utočište trgovaca djecom
• Referendum protiv nulte emisije?
• Obilježena godišnjica smrti Georgea Floyda
• Juncker Turskoj: Ne potcjenjujte upozorenja EU oko pregovora o članstvu
• Njemačka kancelarka pred najvećim izazovima u svojih 10 godina na toj dužnosti
• Latinoamerička ljevica osudila ‘udar’ u Boliviji

Naftna sila Iran može se radovati mogućem povratku na tržište energije. To daje nove šanse za velike koncerne kao Shell, Total ili ExxonMobil.

By: Peter Gewalt
Preveo: Ešref Zaimbegović

I sama nada na nešto više može puno toga donijeti. Tako naprimjer prošle sedmice kada je došla informacija da Iran, nakon privremenog dogovora u atomskom sporu, može opet izvoziti više nafte. Nakon toga cijena sredstva za podmazivanje svjetskog gospodarstva pala je za nekoliko dolara.

Uostalom ova zemlja je bila do 2002. drugi najveći izvoznik energije na svijetu, prije nego što mu je međunarodna zajednica, zbog njegovog atomskog programa, nametnula ograničenje izvoza. Prije embarga u Iranu je ispumpavano iz zemlje 3,5 miliona barela (po 159 litara) dnevno, dvije trećine od toga išlo je u izvoz. Danas proizvodnja leži oko jednog miliona barela dnevno. Ukoliko bi Iran povećeo svoje izvoze moglo bi to poremetiti krhki balans između ponude i potražnje.

Jer nafte ima dovoljno. Otkako je Saudijska Arabija proširila proizvodnju a USA postala jedna od najvažnijih zemalja za proizvodnju nafte pune se lageri sa zalihama nafte. Momentalno leže cijene za američku sortu WTI, uprkos predstojećoj zimi na sjevernoj polukugli, sa 93 dolara na najnižem nivou u poslednjih šest mjeseci.

Strah od rata nestaje

Istovremeno pobrinuo se, za početak na pola godine potpisani sporazum između Iran i USA sa saveznicima, za to da su premije za rizik za sirovinu niže i nafta time postaje jeftinija. Jer ratni sukob između Irana i USA – još prije kratkog vremena zamisliva opcija – i sa time povezana kriza u snabdjevanju izgleda da su zasada otklonjeni. Međutim eksperti također ne računaju sa dramatičnim porastom izvoza u kratkom vremenu jer će u prvom koraku biti ukinut samo dio sankcija.

Stručnjaci za sirovine DZ banke procjenjuju da će dogovor iz Ženeve u slijedećim mjesecima donijeti maksimalno dodatnih 300.000 barela izvoza nafte. Pošto se u svijetu  dnevno proizvede 90 miliona barela efekat Irana može se kratkoročno zanemariti.

Međutim, ukoliko se ukinu sve sankcije dugoročne posljedice bi bile ogromne. Danas Iran raspolaže sa rezervama nafte od otprilike 150 milijardi barela – samo susjed Saudijska Arabija raspolaže u regionu sa većim količinama. Uz to radovi na ekspolataciji i razvoju su većinom zaustavljeni otkako su zapadne firme napustile zemlju. Samo nekoliko ruskih i kineskih preduzeće je još aktivno u Iranu.

Osim toga mnoga nalazišta su pod upravom firmi iranske armije. Ipak ministar nafte Irana, Bijan Namdar Zanganeh, ispružio je svoje “pipke” u pravcu zapada da bi dobio važan tehnički know-how i podstakao domaću proizvodnju nafte.

Zanganeh hoće da privuče u zemlju oko 100 milijardi dolara inostranog kapitala za razvoj naftnih polja u naredne tri godine. Prema izvještajima medija trenutno je više šefova evropskih naftnih kompanija na licu mjesta. Zanganeh ima već iskustva sa Evropejcima. Kao ministar za naftu on je doveo u Iran, između 1997. i 2005. francuski koncern Total, britansko – nizozemski kolos Royal Dutch Shell i norveški Statoil. Međutim tada su nastale napetosti između Teherana i Zapada zbog kontroverznog atomskog programa i došle su nove sankcije i zamrzavanje odnosa.

Interesi iz inostranstva

Šanse da veliki iz branše, uprkos lošim iskustvima iz prošlosti, ponovo zagrizu nisu loše. Na pitanje da li ima interesa za iranske naftne izvore odgovorio je nedavno šef uprave Totala Christophe de Margerie kratko i jasno sa jednim “naravno”.

Zanganeh je otvorio i razgovore sa konkurencijom iz USA. U šefovskim etažama Amerikanaca interes za Iran je također veliki. Doduše USA koncerni imaju prednost pred evropskim konkurentima jer sa frakingom, dobijanjem nafte iz škriljca pomoću vode i hemikalija, imaju alternativu za avanturu u inostranstvu ali ipak naftni giganti ovde ne stoje dobro. Kursevi velikih daleko zaostaju u razvoju vrijednosti iza drugih preduzeća. Tako su akcije USA koncerna Chevron od početka godine narasle samo polovinu toga što je postigao Dow-Jones-Index. I Conoco Philips i ExxonMobil ne nose se dobro sa širokim tržištem.

Dilema velikih kompanija

Razlog je što veliki stoje pred dilemom: oni moraju stalno otvarati nova nalazišta nafte, ali ova leže najčešće u politički i geografski problematičnim oblastima. Bušenja na moru i nekonvencionalna eksploatacija su mogući ali su izuzetno skupi. Skoro polovina investicija naftnih giganata otpada momentalno na takva nalazišta. Rezultat ove strategije: milijarde teški projekti ne uspjevaju, troškovi crpljenja i ekspolatacije eksplodiraju, rast se zaustavlja, dobitak se smanjuje. Nije ni čudo da su profiti USA naftne industrije u trećem kvartalu opali za četvrtinu.

Utoliko atraktivnije izgleda američkim firmama u ovom svjetlu iranski naftni “eldorado” sa rezervama koje se mogu povoljno crpiti. Mnoge oči su uprte na ExxonMobil – i to ne samo zato što je investitorska legenda Warren Buffett nedavno preko svoga investicionog holdinga Berkshire Hathaway kupio udio u najjačem igraču  u branši u vrijednosti od 3,7 milijardi dolara. Pritom nije tajna da je naftni gigant, kao svjetski broj 1 među nedržavnim koncernima, bacio oko na velike zalihe na području zaliva. Teksaški gigant je momentalno angažovan kod susjeda u Iraku i osim toga ima duboke istorijske poslovne odnose sa Iranom. Koncern pripada poznatoj i ozloglašenoj skupini “Sedam sestara” – sedam zapadnih naftnih koncerna, koji su do u osamdesete godine 20. stoljeća iskorištavali naftne zalihe Irana prije nego što je Teheran naftnu indistriju nacionalizirao.

ExxonMobil raspolaže sa dovoljno novca za ekspanziju. Oko 38 milijardi dolara stoje spremni za iznalaženje, kupovinu i razvoj novih nalazišta. Za razliku od mnogih konkurenata ExxonMobil uspjeva u kontinuitetu da povećava proizvodnju. Taksašani su 2003. proizveli preračunato 4,6 miliona barela a ove godine će to biti 5,2 miliona barela. Ovaj stalni rast je pored relativno povoljnog vrednovanja koncerna  bio i razlog zašto Buffet ulaže u ExxonMobil.

OPEC sa samopouzdanjem

Osim toga Buffet je u prošlosti više puta izjavio da vjeruje u dugoročni rast potražnje za naftom. Time je on na istoj talasnoj dužini sa generalnim sekretarom OPEC Salemom El-Badri, koji još dugo ne vidi kraj naftne ere. “U World Oil Outlook 2013. računamo da će 2035. dnevna potreba nafte iznositi 108,5 miliona barela – nasuprot 2012. to je porast od 20 miliona barela na dan”, izjavio je El – Badri časopisu Euro am Sonntag. Istovremeno on očekuje da će boom frakinga u USA splašnjavati.

Ukoliko do toga dođe moraju se u cijelom svijetu iskorištavati svi mogući izvori, da bi se zadovoljila glad za energijom – koja je u porastu prije svega u zemljama u razvoju. Jedna zemlja dolazi u centar pažnje, kaže Peter Voser, šef uprave Royal Dutch Shell. “Za to se moraju dugoročno iskorištavati resursi nafte i gasa u Iranu”. Razumije se, sa prijateljskom potporom Shella.

finanzen.net