ISIL i iluzija sukoba civilizacija

tačno.net
Autor 20.11.2015. u 10:37

ISIL i iluzija sukoba civilizacija

Prepoznavanjem prožimanja kultura, možemo se boriti protiv ideologija koje nas dijele, a koje propagiraju fanatici oko nas.

Piše: Khaled Diab-Al Jazeera

Kada je grupa ISIL navodno preuzela odgovornost za zločine u Parizu, njihova poruka je sadržavala aluzije na “vjernu grupu vojnika halifata” koji su napali “križare” u Parizu, gradu koji je opisan kao “nosilac zastave križa”.

Ovo je pojačalo utisak da je u toku monumentalna bitka između islamizma, ili čak islama i Zapada.

“Islamistički fundamentalizam mora biti uništen,” kazala je Marine Le Pen, čelnica Nacionalnog fronta, stranke ekstremne desnice, koja je ranije navodno poredila muslimane koji se mole na ulici sa nacističkom okupacijom Francuske.

Gotovo neizbježno, uz preciznost švicarskog sata, neki su se prisjetili pokojnog Samuela P. Huntingtona.

“Ovo nije sukob zasnovan na nanošenju uvreda,” kazao je senator Marco Rubio, mogući republikanski predsjednički kandidat. “Ovo je sukob civilizacija, jer nas oni ne mrze zato što imamo vojna sredstva na Bliskom istoku.”

Sukobi interesa

Iako ISIL bez sumnje strastveno mrzi kršćane i druge nemuslimane i vjeruje u baš takav sukob, ispod njihove džihadističke retorike o borbi protiv “nevjernika” krije se jasna indikacija da je Pariz izabran kao meta većim dijelom zbog francuskih “vojnih sredstava” u Siriji.

“Osjećat će miris smrti u nosnicama sve dok budu predvodili konvoj krstaške kampanje…i dok budu ponosni što se bore protiv islama u Francuskoj i dok budu napadali muslimane u zemlji halifata svojim avionima,” jasno je rečeno u gore spomenutoj ISIL-ovoj izjavi.

Ovo otkriva kako sukobi interesa, u daleko većoj mjeri nego ideologija, određuju “vanjsku politiku”, čak i u slučaju fanatične grupe kao što je ISIL koju pokreće ideologija.

Od samog nastanka, ISIL-ov džihad se ticao teritorije u pogledu politike, resursa u pogledu ekonomije, a u ideološkom smislu, njihovi najveći neprijatelji su osobe koje oni smatraju grešnim muslimanima i koji su za njih gori od “nevjernika”, jer tvrde da pripadaju islamu, a kreću se putem “kafira” ili “nevjernika”.

Uprkos ISIL-ovom užasnom i nemilosrdnom progonu i etničkom čišćenju manjina, kao što su jezidi i kršćani, kada se pogledaju cifre, njihove glavne žrtve, kao što je slučaj sa većinom džihadista i nasilnih islamističkih grupa, su braća muslimani.

Zapravo, u toku je jedna vrsta globalnog rata, u Siriji i drugdje, između ISIL-a, Al-Kaide i drugih džihadističkih grupa, koje se međusobno smatraju bezbožničkim i neislamskim, dok je njihova stvarna motivacija pohlepa za moći i utjecajem i zavist zbog “uspjeha” onog drugog.

To se jasno vidi na primjeru ubistva Abu Alija al-Baridija, zapovjednika Brigade mučenika Yarmouka, grupe povezane sa ISIL-om. Ubili su ga pripadnici grupe Front Al-Nusra, povezane sa Al-Kaidom. U izjavi o ubistvu, iz grupe Nusra su jasno dali do znanja da Baridija smatraju otpadnikom iz vjere.

Rivalstvo Al-Kaide i ISIL-a

Na sličan način su i najnoviji napadi u Parizu možda djelimično podstaknuti rivalstvom između dvije trenutno vodeće džihadističke grupe u svijetu. Budući da je Al-Kaida preuzela odgovornost za napade na redakciju lista Charlie Hebdo u januaru, ISIL je možda tražio način da izjednači svirepi rekord svog gorkog rivala.

Po mom mišljenju, ovo ukazuje na često previđeni sukob unutar civilizacija, koji daleko nadmašuje, u pogledu žestine, intenziteta, strasti i pokolja, sukob između islama i kršćanskog svijeta. Ovo je evidentno na primjeru trenutnih sukoba na Bliskom istoku, kao i na primjeru tradicionalnog raskola između sunita i šiita.

U Evropi se ovo ogleda u činjenici da su se, uprkos strahovima da će ovo ili ono društvo ili kultura uništiti Zapad (ili kršćanski svijet prije tog), dva slučaja kada je evropska civilizacija bila na korak od uništenja – Prvi i Drugi svjetski rat – dogodila su se zbog unutrašnjih sukoba i rivalstava.

U pogledu ideologije, to se jasno vidi na primjeru mnogobrojnih raskola unutar kršćanstva, između zapadnih i istočnih crkava ili između katolika i protestanata. Ovi raskoli su omogućili prvim islamskim osvajačima da lako pobijede Bizantijce koji su bili omraženi u, npr. Egiptu, jer su Kopti smatrani “hereticima”. Tokom ustanka u Holandiji, protestanti su upotrebljavali slogan “Liever Turksch dan Paus” (Radije Turčin nego papist).

Uprkos naslovima o ideološkom sukobu između islama i kršćanskog svijeta, praktični, pa čak i prijateljski savezi su stoljećima osnivani između ove dvije grupe. To se vidi na primjeru dugotrajnih saveza koje su Osmanlije sklapale sa Francuskom, a kasnije i sa Njemačkom. To se moglo vidjeti posvuda, od Andaluzije do krstaških kraljevstava pa do arapskog saveza sa Britancima protiv Turaka.

‘Civilizacijska kaša’

Možda najznačajnije od svega, a sasvim se zanemaruje u ovim polariziranim vremenima, je ono što ja volim nazivati “civilizacijskom kašom”. Judaizam, kršćanstvo i islam su kao religije u toj mjeri utjecale jedna na drugu tokom stoljeća, i bile su pod utjecajem istih tradicija, uključujući grčko-rimsku i mezopotamijsku, da je nemoguće govoriti o njima kao o zasebnim civilizacijama.

To su podgrupe jedne civilizacije, i raznolikost unutar svake od njih veći je od razlika između njih. Prepoznavanjem i naglašavanjem ovog prožimanja kultura možemo se boriti protiv ideologija koje nas dijele, a koje propagiraju fanatici oko nas.

Zapad i Bliski istok pripadaju istoj judeo-kršćansko-islamskoj tradiciji, koja je tek ogranak ljudske civilizacije.

tačno.net
Autor 20.11.2015. u 10:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija