Izbjeglička drama pred Lampedusom: Evropa je zakazala

tačno.net
Autor 4.10.2013. u 16:25

Izbjeglička drama pred Lampedusom: Evropa je zakazala

Više od stotinu izbjeglica izgubili su život u blizini mediteranskog ostrva Lampedusa kada je potonuo njihov brod. Tragedija još jednom, na stravičan način, pokazuje neuspjeh evropske izbjegličke politike.

Piše: Hans-Jürgen Schlamp

Preveo: Ešref Zaimbegović

To su morale biti apokaliptičke scene: 500 ljudi skače sa zapaljenog broda u more, mnogi od njih ne znaju plivati. To što se u četvrtak desilo pred italijanskim ostrvom Lampadusa potreslo je cijelu Evropu.

Više od sto ljudi izgubilo je život u ovoj izbjegličkoj drami, među njima i djeca. Za stotinama se još traga. Ovo je druga drama u poslednjih nekoliko dana: još u ponedjeljak utopilo se 13 izbjeglica pred obalom Sicilije kada su pokušali doplivati do obale.

Leševi leže sada u Lampadusi, južnoj predstraži Evrope u Sredozemnom moru. “Dođite ovamo”, poziva očajna gradonačelnica Lampaduse italijanskog premijera Enrica Letta, “pomozite nam da izbrojimo leševe”.

Malo ostrvo, koje je bliže Tunisu nego vlastitoj državi Italiji, osjeća se prepušteno samo sebi – i to ne po prvi puta. Od 1999. došlo je tamo preko 200 000 ljudi iz Afrike i Azije bježeći od građanskog rata, gladi i bijede. Procjenjuje se da je deset do dvadeset hiljada ljudi prilikom preplovljavanja izgubilo život.

Ove godine dolaze više nego ikada: iz Somalije, gdje kriminalne bande svaki dan šire teror i smrt, iz Eritreje, gdje nema budućnosti, iz Egipta, Libije, Tunisa, gdje se u početku slavljeno “arapsko proljeće” za mnoge već dugo pretvorilo u noćnu moru. Od januara je 22 000 izbjeglica stiglo na Lampedusu.

Ostrvo je jedan simbol. Simbol neuspjeha cjelokupne evropske izbjegličke politike.

 “Prostor slobode i sigurnosti”

Pokušaj da se populističke teze (“Brod je pun!”) povežu sa koliko toliko čistom migracionom politikom pokazao se već odavno kao slijepa ulica. To neće niko da prizna jer nema drugog rješenja. Zato, na takve dane strave kakav je današnji četvrtak, putuju političari iz glavnih gradova na mjesto užasa, izjavljuju saučešće i obećevaju političke konsekvence.

Tako je nadležna EU komesarka Cecilia Malmström najavila da se treba poboljšati identifikacija i spašavanje izbjegličkih brodova u slučaju nevolje na moru. Osim toga mora se produbiti dijalog sa zemljama iz kojih izbjeglice potiču i kroz koje prolaze. Ona je, osim toga, apelovala na zemlje članice EU da više urade za tražioce azila.

To zvuči dobro. Međutim gospođa Malmström zna, isto kao i svi političari koji se time bave, da se problemi tako ne mogu riješiti. To pokazuje istorija. Zajednička azilantska i izbjeglička politika, utvrđena amsterdamskim ugovorom iz 1999. godine, nije nikada funkcionisala.

Evropa nikad nije postala tada nazvani “prostor slobode, sigurnosti i prava”, koji svakoj izbjeglici garantuje isti korektan postupak oko azila i neravnomjerno opterećenje zemalja primaoca azilanata solidarno raspodjeljuje. A kako bi trebalo? U praksi se radi uvijek samo o tome kako primiti što je moguće manje ljudi sa juga i istoka. Moto je: svako za sebe i svi zajedno protiv onih koji nam žele doći.

Fikcija o tvrđavi “Evropa

Južne zemlje – Italija, Španija, Grčka – osjećaju se, kao prva stanica transkontinentalne migracije, posebno pogođene i rade brzo na vlastitu ruku. Teatralno su putovali političari, prije svih Silvio Berlusconi za vrijeme svoja četiri mandata u Rimu, kroz sjevernu Afriku, hvalili predsjednike i diktatore, grlili libijske pukovnike i zaključivali bezbrojne ugovore: Daćemo vam novac, poklonićemo vam torpedne čamce i drugo oružje a vi držite izbjeglice daleko od nas. Kako ćete to uraditi to nam je relativno svejedno.

Oni koji su, uprkos tome, uspjeli proći i na nekom brodu u raspadanju pokušali vožnju preko mora vrlo često su uhvaćeni već na moru i vraćeni nazad. Evropsko propisano pravo da se podnese zahtjev za azil jednostavno je zaboravljeno. Kao posljedica toga smanjio se broj zahtjeva za azil između 1992. i 2007. sa 460.000 na samo još 220.000.

Uprkos svim lijepim najavama gradili su EU – partneri “tvrđavu Evropa”. I kad je ponakad bilo nešto suviše tvrdo izgovarali su se riječi suosjećanja ili se prikrivao sam postupak.

 “Sramota”

To je mogao žestoko kritikovati komesar za izbjeglice UN isto kao i Amnesty International ili Caritas: zemlje EU to nije uzbuđivalo. Njemačka je držala izbjeglice daleko od sebe preko odredbi iz Dublina prema kojima tražioci azila svoj zahtjev za azil moraju podnijeti u zemlji u koju prvo stupe. Ko dakle via Italija ili Grčka dođe u Njemačku i – možda opravdano – zatraži azil biće u pravilu jednostavno vraćen.

Međutim i najnepropusnije mreže – uključujući radarske i satelitske kontrole Sredozemnog mora – nisu spriječile da milioni ljudi iz siromašnih i zemalja u ratu bježe, žrtvuju uštede svojih porodica i stavljaju na kocku vlastiti život. Dok god oni kod kuće nemaju nikakvu budućnost pa čak ne mogu biti sigurni da će preživjeti sljedeći dan ovi ljudi će bježati. Tamo gdje je bolje – ili u najmanju ruku bi moglo biti bolje.

Najviše njih ostaje u logorima preoptrećenih susjednih zemalja. Međutim ostali idu dalje u pravcu Evrope. Zbog  anti – izbjegličkih ugovora sjevernoafričkih zemalja sa zemljama evropskog juga porasle su cijene plovidbe jer se moraju podmititi dodatni činovnici u tim zemljama. I rizik raste jer prevoznici ne dovoze ljude na kopno nego samo u blizini obale. Za mnoge neplivače među izbjeglicama to je fatalno.

To vodi neizbježno ka katastrofama kao danas u Lampedusi. “ Sramota”, ogorčen je papa Francisko. Ima pravo.

spiegel.de

tačno.net
Autor 4.10.2013. u 16:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija