700 godina zdravstvenih atista

Iznenađujuće duga istorija potvrda o zdravlju

Frank Patalong
Autor 27.8.2021. u 10:10

Iznenađujuće duga istorija potvrda o zdravlju

Karantina, lockdown, zatvorene granice – instrumenti za suzbijanje smrtonosne pandemije, stari su 700 godina. Ko hoće da se kreće kada se svijet zatvara, mora imati pasoš koji označava njegovo zdravlje.

Piše: Frank Patalong- Spiegel.de  

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović   

Kada je Marcantonio Zezza 1611. napustio Veneciju, jedan komadić papira u njegovom džepu mogao je spadati u njegovu najvredniju imovinu. Mala potvrda, sa njegovim imenom i važnim podacima, potpisana od jednog zvaničnika, označavala je da je on „sa milošću božjom“ napustio grad „slobodan od svog zaraznog zla“.

Moguće je da bi mu bez takvog dokumenta bio zabranjen ulaz na cilj putovanja ili čak i jednostavan prolaz – iz čistog straha da bi mogao imati smrt u prtljagu. Jer ono što je bilo na ceduljici koja je mjerila samo 16 x 11 centimetara, napisana za gospodina Zezzu, moglo bi se kratko formulisati: Ovaj čovjek nema kugu.

U vremenu Covida to nas podsjeća na tri aktuelne oznake: vakcinisan, ozdravio ili testiran. Tada vakcinisanih nije bilo, ozdravljenih jeste. A putovati bez takvog certifikata bilo je 1611. možda povezano sa sličnim, vjerovatno i većim problemima nego 2021. godine.

Jer italijanski gradovi Milano i Venecija su već od 1347., da bi suzbijali „crnu smrt“, počeli da stvaraju efektivne mjere prekidanjem lanaca kontakata. To je stajalo u otvorenom sukobu sa učenjem crkve koja epidemiju nije tumačila kao zaraznu bolest nego kao božiju kaznu – svejedno zašto. Zato su propisi o kugi iz sredine 16. stoljeća podrazumijevali uvijek kao najvažniju i prvu mjeru protiv bolesti više puta dnevno moliti se na koljenima kao i žarljivo pokajanje.

Mijazma i sjemenke kuge: Ideja o „izazivaču“

Međutim, Milano i Venecija su dokazali da se može aktivno uticati na suzbijanje zaraze koja je redovito ubijala trećinu stanovništva pogođenih gradova ili područja. „Izolacija bolesnih, karantina za osobe sumnjive na bolest, čišćenje (purga) sumnjive robe, apsolutna zabrana prolaska (bando) za trgovce iz inficiranih mjesta, sve ove mjere su u osnovi razvijene u Gornjoj Italiji u toku 15. stoljeća“, pisala je ljekarka i istoričarka medicine Vera Waldis u jednom prilogu.

Već 1546. uspostavio je Girolamo Fracastoro, ljekar, pjesnik, filozof i predavač na univerzitetu, prvi put naučnu tezu kako se širenje takvih bolesti može fizički objasniti: Pored stihova o sifilisu on je napisao traktat o „sjemenkama kuge“ koje bi mogle širiti zarazu i bez neposrednog kontakta sa oboljelima.

Crkva i establišment su tada u najboljem slučaju priznavali „mijazmu“, smrtonosni dah kuge iz vazduha ili tla, kao mogući uzrok. Medicinskim praktičarima i nadležnim za zarazu u gradovima dao je međutim Fracastoro konkretnu predstavu kako i protiv čega bi se moglo nastupiti da bi se zaustavilo širenje bolesti: Izolirati bolesne, ograničiti promet, javni život u pogođenim regionima „lockdownom“ zatvoriti, leševe spaliti i uz njih sve što je sa njima došlo u dodir.

Mi danas znamo da je ova borba protiv zaraze trajala stoljećima i nije mogla spriječiti bezbrojne mrtve. Međutim, ne znamo koliko gore se sve to još moglo odigrati. Jer postupak je bio u redu – i to mi znamo već više stoljeća.

Slobodan od bolesti, slobodan za putovanje

U cijeloj Evropi od 18. stoljeća proširili su se atesti o ozdravljenju ili zdravstvenom stanju koji su trebali putnicima i u doba epidemijskih bolesti garantovati slobodu putovanja. Iz ranog 18. stoljeća potiču i najraniji izvještaji o vakcinaciji protiv boginja: razmrvljena krasta sa živim virusima stavljala se u otvorenu ranu. Ukoliko bi vakcinisani preživio, bio je nakon toga imun – a pošto je 90 posto pacijenata to uspijevalo, sve više je bilo onih koji su prihvatali vakcinaciju jer su boginje ubijale do 50 posto oboljelih normalnim putem.

Engleski seoski ljekar Edward Jenner bio je taj koji je razvio metodu koja kao princip naposljetku leži u osnovi i današnjeg vakcinisanja: On je od 1796. inficirao svoje pacijente izazivačima kravljih boginja. Ubijene krave izazivale su kod ljudi samo nuspojave – a davale su imunom sistemu signal koji spašava život, a to je i da se brani od svega što bilo kako podsjeća na ušpricani izazivač bolesti. To je djelovalo i zato je nekoliko godina nakon toga nastala nova vrsta zvaničnog atesta: pasoš vakcinisanih.

Kao i 1611. u Veneciji, počelo je i regionalno, često na podsticaj pojedinih ljekara ili činovnika. Kada je Johann Wetzler 1802. objavio „Pouku seoskom svijetu o boginjama“ učinio je to u formi savjetodavne brošure za ojađene roditelje: „Koliko često ste Vi, dragi roditelji, u Vašim nadanjima i radosti za Vašu djecu bili prevareni boginjama?“ Mladi ljekar Joseph Servatius D’Outrepont pretvorio je ovaj koncept naredne godine u knjigu pod istim naslovom – a ona je postala bestseler sa tri izdanja već u prvoj godini.

Strah je bio veliki jer su boginje ubijale na hiljade djece. Koliko je bilo bolje mališane inficirati „boginjama“, a time ih srednjoročno odbraniti od gorega? Odgovarajuće brzo vakcinacija se proširila. U 1820.-im godinama uredi u današnjoj Njemačkoj su već odavno imali „Ateste vakcinacije“ na zvaničnim formularima – tako je pronađen nadregionalno važeći „pasoš vakcinacije“.

Pandemije globalno napadaju

Da je jednoipogodišnja Anna Christine Harmsen 25. augusta „godine 1831. vakcinisana i prave boginje uredno preživjela“ potvrdio joj je na zvaničnom formularu od kralja ovlašteni službeni ljekar. Formalno je dokument važio za Schleswig-Holstein, ali mogao se prihvatiti i u ostatku njemačkog govornog područja. Kod boginja, prve smrtonosne bolesti protiv koje se moglo vakcinisati, vakcinacija kako mladih tako i starih bila je standard od sredine 19. stoljeća.

Na međunarodnu standardizaciju mjera za zaštitu zdravlja svijet je međutim još čekao. Dok su boginje u Evropi kroz kampanje vakcinacije osjetno izgubile na snazi, na sve više mjesta bjesnila je kolera – posljedica urbanizacije kroz industrijsku revoluciju. Katastrofalni higijenski uslovi bili su u radničkim četvrtima normalno stanje i da su se upravo tamo najgore bolesti najbrže širile doprinijelo je razumijevanju uzroka i puteva širenja.

To je sve više postajalo transkontinentalno. 1826. došlo je u Indiji do izbijanja kolere i bolest se do 1837. proširila preko Kine na Japan, preko Rusije kroz srednju Evropu i od Velike Britanije u Sjevernu Ameriku. Ova prva, kao globalno označena, pandemija usmrtila je stotine hiljada, ako ne milione ljudi – o broju žrtava nema ni ozbiljnih procjena. Sama Rusija je broj svojih žrtava procijenila na najmanje 1,1 milion. To je šokiralo svijet i skoro svuda su sada nastajali uredi i ministarstva čiji zadatak je bio sačuvati zdravlje cijele nacije.

Brže reakcije na nove prijetnje

Sredinom 19. stoljeća se desilo: Istovremeno sa prvom industrijskom svjetskom izložbom u Londonu, na kojoj se slavilo gospodarstvo prepoznato kao globalizovano, sastali su se 1851. delegati Prve međunarodne sanitetske konferencije protiv globalizacije oboljenja. Njen cilj: međunarodna koordinacija karantinskih i drugih mjera suzbijanja da bi se otežalo „širenje zaraznih i egzotičnih bolesti“.

Vlada Francuske prepoznala je ovu neophodnost već 1834. Oni su smatrali prije svega ubrzanje putovanja željeznicom kao najveću opasnost za pandemiju. Dvanaest zemalja slijedilo je prvi poziv i poslali su po jednog diplomatu i jednog medicinara. Već prva konferencija okončana je zajedničkim katalogom mjera koji je obuhvatao 137 članova.

Sanitarne konferencije pokazale su se kao efektivne, iako iz njih na početku nije izrasla nikakva formalna međunarodna organizacija. 14 puta konferisao je sve veći broj zemalja sve do 1938. i reagovao sa novim mjerama na nove prijetnje – naprimjer, 1866. na epidemiju kolere, 1933. na ponovno ubrzanje putovanja širom svijeta kroz vazdušni saobraćaj.

Ova konferencija dovela je uvođenja prvog, širom svijeta važećeg, jedinstveno dizajniranog pasoša vakcinacije koji je 1944. jednim zdravstvenim dogovorom proširen i na putovanja morem. Ovaj pasoš preuzela je tada 1948. osnovana Svjetska zdravstvena organizacija WHO, koja je nasljednik međunarodnih sanitarnih konferencija.

To je do danas tako. 1611. garantovala je venecijanska potvrda o nemanju kuge sinjoru Marcantonio Zezzi slobodno putovanje u sjevernoj Italiji i na području današnje Švajcarske – to je bilo puno u doba kada se najčešće od A do B išlo pješke. Međutim, naš aktuelni pasoš vakcinacije koji nam u doba Covida-19 i dalje omogućava putovanja širom svijeta nije više dokument male regionalne države, nije izdat od Savezne Republike Njemačke ili EU, nego od WHO. Makar u stvarima bolesti i zdravlja danas smo građani svijeta.

Frank Patalong
Autor 27.8.2021. u 10:10