Jačanje antiestablišmentskih stranaka: Zaustavljen je uspon evropskih populista

tačno.net
Autor 22.4.2015. u 09:20

Jačanje antiestablišmentskih stranaka: Zaustavljen je uspon evropskih populista

Iako je euroskeptična Stranka Finaca osvojila drugo mjesto na nedjeljnim parlamentarnim izborima, jačanje antiestablišmentskih stranaka u Europi možda je doseglo svoj vrhunac, piše Reuters.

Osim Grčke, gdje je petogodišnja depresija u siječnju dovela na vlast krajnje lijevu stranku Sirizu, radikali, sudeći po anketama, nemaju izgleda sami osvojiti vlast ni u jednoj drugoj članici EU-a ove godine.

Prvi znakovi gospodarskog oporavka, smanjenje nezaposlenosti u mnogim zemljama, jeftinije gorivo i niže kamatne stope trebali bi pomoći mainstream strankama desnog i lijevog centra da se oporave do nacionalnih izbora.

U Velikoj Britaniji, protueuropski populisti koji su dobro isprašili mainstream stranke na prošlogodišnjim izborima za Europski parlament (osvojivši prvo mjesto s 26,6 posto glasova i 24 mandata) teško se nose s izazovom pravih nacionalnih izbora.

UKIP bi na parlamentarnim izborima 7. svibnja mogao dobiti 14 posto glasova, ali to će mu donijeti samo desetak zastupničkih mjesta. Na prethodnim izborima 2010. nisu dobili niti jednog zastupnika, nego tek kasnije, na dopunskim izborima 2014., dvojicu.

U drugim državama poput Francuske, populističke stranke postigle su čini se svoj maksimum, osim ako se ne dogodi neka neočekivana kriza.

“Glasači su skloniji dati si oduška i glasovati u znak prosvjeda na drugorazrednim izborima koji nisu toliko odlučujući”, rekao je Christian Lequesne iz pariškog instituta Sciences Po.

Pomicanje terena

Marginalne skupine već su postigle svojevrsnu pobjedu navukavši mainstream stranke na svoj teren, posebice kad je riječ o imigraciji, europskoj integraciji i spašavanju prezaduženih članica eurozone od bankrota.

Jačanje desnih protestnih stranaka u Njemačkoj, Nizozemskoj i Finskoj već je potaknulo njihove vlade da postrože svoja stajališta u pogledu nove financijske pomoći Grčkoj.

Njemački dužnosnici kažu da je jedan od razloga zašto je ministar financija Wolfgang Schaeuble toliko nepopustljiv prema Ateni to što želi ublažiti prijetnju euroskeptične stranke Alternativa za Njemačku, koja je osvojila 7 mandata u Europskom parlamentu i 44 u pokrajinskim skupštinama, no još ne i u Berlinu.

U Velikoj Britaniji i Francuskoj, mainstream konzervativci podržavaju borbu protiv ilegalne imigracije, tzv. socijalnog turizma i radikalnog islama, dijelom kako bi izbili te teme iz ruku UKIP-a Nigela Faragea i Nacionalne fronte Marine Le Pen.

No s obzirom na to da, osim u Grčkoj, takvi radikali nemaju izgleda sami osvojiti vlast, mogu birati između ulaska u koalicijske vlade i ublažavanja svojih stajališta, što ih može stajati potpore javnosti, ili ostanka po strani i kritiziranja izvana.

“Takvim strankama je vjerojatno bolje da ostanu po strani i tako nastoje utjecati” na politiku, rekao je Tim Haughton, stručnjak za europsku politiku Sveučilišta u Birminghamu.

“Neistražene vode”

Janis Emmandouilidis, direktor istraživanja Centra za europsku politiku u Bruxellesu, nije toliko uvjeren da je populistički val dosegnuo svoj vrhunac, smatrajući da bi mu neočekivani događaji mogli dati novi zamah. “Bankrot Grčke, ako se dogodi, sigurno bi promijenio situaciju u nizu zemalja. Populisti bi kazali ‘Rekli smo vam'”, rekao je.

Drugi tvrde da će, ako Grčka krahira, europski glasači dva puta promisliti prije nego glasuju za stranku kao što je Siriza.

Masovna stradavanja ilegalnih migranata koji žele stići u Europu preko Sredozemnog mora mogla bi također ići u prilog desnim populistima polarizirajući raspravu o migraciji, u prvom redu podjeli tereta naseljavanja migranata u EU.

Osnažili bi ih i novi napadi islamističkih militanata u Europi poput napada na Charlie Hebdo u siječnju u Parizu.

Čak i prije financijske krize 2008., mainstream stranke desnog i lijevog centra gubile su glasače i članove jer se jačanjem individualizma gube tradicionalne klasne veze, što otvara put novopridošlicama koji se uspinju na krilima društvenih medija.

Zbog fragmentacije političkog spektra sve je teže postići stabilne parlamentarne većine.

U Velikoj Britaniji, gdje je koalicija desnog centra formirana 2010. prekinula tradiciju naizmjenične vladavine jedne stranke koja je postojala od Drugog svjetskog rata, ni konzervativci premijera Davida Camerona ni oporbeni laburisti Eda Milibanda na predstojećim izborima neće dobiti apsolutnu većinu. Regionalne stranke poput škotskih nacionalista i sjevernoirskih demokratskih unionista mogle bi biti ključne za formiranje vlade i neki analitičari predviđaju nestabilnu manjinsku vladu, što bi uskoro moglo dovesti do novih izbora.

Tipičan primjer

Finski izbori tipičan su primjer sudbine protestnih stranaka, koje se nađu u dilemi kada moraju birati hoće li se nagoditi s mainstream političarima.

Euroskeptična stranka Finaca dobila je priliku ući u vladu prvi put u svojoj 20-godišnjoj povijesti, iako je zadnjih tjedana ublažila svoju protueuropsku retoriku kojom se probila prije četiri godine.

Populistička stranka 52-godišnjeg nacionalista Timoa Soinija osvojila je 38 mjesta u parlamentu postavši druga politička snaga u zemlji, iza pobjedničke Stranke centra Juhe Sipile, koja je osvojila 49 zastupničkih mjesta. Dosadašnja vladajuća desno-lijeva Nacionalna koalicija Alexandera Stubba osvojila je 37 mjesta, a njezin koalicijski partner socijaldemokrati 34 mjesta od ukupno 200.

“Stranka Finaca može sudjelovati u vladi (…) imam osobno povjerenje u Soinija, ovo je realna opcija”, kazao je Sipila novinarima, dodajući da će koalicijske pregovore započeti idući tjedan.

Finci su zapravo izgubili 1,4 posto glasova i dobili jedno zastupničko mjesto manje nego 2011. Soini je tada odbio ući u koaliciju jer se protivio spašavanju članica eurozone od bankrota, ostavivši radije stranku još naredne četiri godine u oporbi.

Balansiranje dužnosti u vladi s protivljenjem pomoći Grčkoj, posebice ako Atena bude trebala treći paket pomoći, bit će za njega velik izazov.

Sit političke izolacije, Soini sada smatra da je prije četiri godine pogriješio odbivši mjesto u vladi. “Važno je da stranka prijeđe u drugu fazu”, rekao je za Reuters. “Vlast je u vladi.”

Pad potpore Podemosu

Drugi test protestne stranke očekuje u Španjolskoj kasnije ove godine kada će vladajuća Narodna stranka (desni centar) i oporbeni socijalisti, i jedni i drugi kompromitirani velikom nezaposlenošču, štednjom i korupcijom, odmjeriti snage s lijevom strankom Podemos (Mi možemo) i centrističkom strankom Ciudadanos (Građani).

Podemos, koji vodi politolog Pablo Iglesias, blizak je grčkoj Sirizi, a potekao je iz uličnih prosvjeda mladih nezaposlenih “indignadosa”. Ove je godine čak neko vrijeme vodio u anketama, no na ključnim regionalnim izborima u Andaluziji prošli mjesec završio je na trećem mjestu i potpora mu se i dalje smanjuje. Ciudadanos, koju vodi 35-godišnji Albert Rivera, polako jača zauzimajući se za umjerenost i čistu vladu.

“Detoksikacija” Nacionalne fronte

U Francuskoj, Marine Le Pen, čija je Nacionalna fronta bila prva na izborima za Europski parlament (25 posto glasova, 24 zastupnika), ulaže velike napore kako bi “detoksificirala” krajnje desni imidž stranke. Nedavno je uspjela natjerati svojeg oca, osnivača stranke Jean-Marie Le Pena, da odustane od regionalnih izbora u prosincu zbog kontroverznih izjava o holokaustu.

No Lequesne smatra da ona vjerojatno neće uspjeti skupiti kritičnu masu na predsjedničkim izborima 2017. dok god se bude zauzimala za napuštanje eura i EU-a i zatvaranje francuskih granica uvozu, plašeći srednju klasu koja strepi nad svojom ušteđevinom i nekretninama.

Nacionalna fronta postigla je na nedavnim lokalnim izborima svoj najbolji rezultat do sada, ali nije osvojila kontrolu niti nad jednim departmanom. U Nacionalnoj skupštini ima samo dvoje zastupnika, kao i u Senatu.

Recentna povijest pokazuje da neiskusni populisti mogu brzo izgorjeti ako prebrzo uđu u vladu kao mlađi partneri koji ne mogu mijenjati politiku.

Krajnje desne protuuseljeničke stranke koje su osnovali pokojni Joerg Haider u Austriji i Pim Fortuyn u Nizozemskoj raspale su se i izvukle kraći kraj nakon što su ušle u vladajuće koalicije 1999. odnosno 2002. No u obje zemlje u međuvremenu su se pojavile nove stranke sa sličnim protuuseljeničkim, protuislamskim i euroskeptičnim programima, prisiljavajući etablirane stranke da promijene svoju retoriku u tim pitanjima.

index.hr

tačno.net
Autor 22.4.2015. u 09:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija