Japan: tuča u zemlji romantike i poezije

tačno.net
Autor 27.9.2015. u 12:07

Japan: tuča u zemlji romantike i poezije

Kada stari poredak umire

 Piše: Fuad Didić

Od neki dan Japan je izabrao međutim, da bude drugačija zemlja

Ovu kratku novinsku vijest  primio  sam prilično zatečen 18. 9. 2015. godine.Tuča u japanskom Parlamentu. Nasilje u zemlji savršene ljubaznosti i čarobne romantike. Bijes…Neprihvatanje…Šta li…!? Dovoljno da se zapitamo što se to dešava; šta se krije iza ovakvih istupa onih koji su  nacionalnu simboliku i stabilnost zemlje snažno poistovijetili  sa čistinom vječitih sniježnih visina uspavanog vulkana planine Fuji!?

Da li je to možda, jasno podsjećanje da i u tom dijelu svijeta, puca stari poredak, i, kao na drugim udaljenim mjestima, poput  Bliskog Istoka ili Evrope,  i gdje slijedi  “više – manje” dramatična i bolna tranzicija.

Brutalnu erupciju emocija u instituciji kroz koju se u proteklih 70 godina mukotrpno rađala i obnavljala ova moderna i sjajna zemlja, izazvalo je postavljanje na dnevni red serije zakona kojima se mijenja dosadašnja historijska putanja Japana kao pacifističke zemlje koja je američki nametnutim Ustavom utvrdila da se nikada više vojno ne uključuje u bilo koji oružani sukob izvan svojih granica.

Od neki dan Japan je izabrao međutim, da bude drugačija zemlja.

Unatoč protestima miliona i ogorčenom bijesu opozicije, ali, i dijela pozicije, jednu, od nekoliko svojih mukotrpnih aporija, Japan  razriješava tako da svoj poznati pacifizam odmjenjuje sa budućim vojnim angažovanjem zajedno sa američkim saveznicima svugdje tamo gdje budu u svijetu izbijali konflikti, ratovi, nemiri….

Moj boravak  u Japanu od 2009. pa do 2013. godine kao diplomate, podudario se se lavovskom borbom ove nacije neopisive kreativnosti, za novi Japan. Bile su to godine kada su se otvorile nade i očekivanja miliona da se poslije 20 godina dekadencije, zemlja nanovo povrati svoju staru slavu i moć. Oslobađanje japanskog genija za nove izazove i grandiozne reforme i prekomponovanja.

Zemlja je već tada počela  ekonomski i demografski da se strovaljuje. Drugo mjesto ekonomske sile svijeta, kojeg su dugo držali, prepustili su tih dana susjednoj Kini, svom prvom susjedu i starom protivniku i rivalu. Drugi susjed, nekadašnja kolonija Južna Koreja, strpljivo se penjala na ljestvici ka devetoj najrazvijenijoj ekonomiji svijeta.

Velikoj viziji pomirenja sa prvim susjedima, i povratka u krilo azijskog svijeta, kome izvorno geopolitički pripadaju, a koja se polagano  topila i poprimala karakter puke imaginacije, bio je potreban novi poticaj.

Brojna istraživanja o fenomenu demografskog nestajanja Japanaca, objavljenih tih godina, najavljivali su sumorna predviđanja da će zemlja do 2050. godine, sa tadašnjih 120 miliona, pasti na jedva 85 miliona stanovnika.

I po nekom nepisanom pravilu upravo, kada osjetimo da  tonemo, kada osjetimo nesigurnost i ugroženost, tada najčešće oživljavaju i prožimaju nas velika, možda, i nerealna očekivanja, nade ili vizije.

Možda bi se u aporijama tih godina mogao potražiti izgubljeni ključ za razumijevanje onoga što se ovih dana desilo u Japanu, a što će posve sigurno, imati dalekosežne posljedice u preoblikovanju cijele regionalne arhitekture istočno-azijskog regiona, i, posvjedočiti našu percepciju planetarnog umiranja starog poretka koji se ubrzano deševa pred našim očima.

Nekako s početka jeseni 2009. godine, na vlast je došla Demokratska partija (DPJ); partija koja je nadmoćno, i, bukvalno preko noći, zbrisala vladajuću elitu Liberalno demokratske stranke (LDP).

To se desilo poslije pola stoljeća njihove neprekidne dominacije.

Demokrati, neopterećeni aferama i skandalima iza sebe su, u trenutku dolaska na vlast, imali tek deset godina postojanja. Baštinili su brojna  pregnuća i vizije mnogih političkih slobodoumnika, pobunjenika, intelektualaca, aktivista, lokalnih političara, raznobojnih  vizionara, ali i nekih neshvaćenih genija, kao i političkih avanturista i lidera malih frakcija… koji su svi zajedno u političkom programu poznatom kao “Manifesto DPJ“, potražili svoju promociju i otjelotvorenje davnih i potisnutih snova.

Demokrati su prvi razbili taj ledeni brijeg i postigli istinski historijski uspjeh tako što se Japan konačno i nepovratno  izborio  za novi politički momentum; ustoličeno je postojanje autentične i ljevice i desnice čime su stvoreni preduvjeti za oblikovanje istinskog htijenja i vizije razvoja zemlje… Ali, na drugoj strani, raširili su tu “utopijsku” svijest brzog povratka blagostanja, slobode  i pomirenja… tako što su diplomatiju realizma zamjenili diplomatijom idealizma. Olako obećana brzina  promjena, nadmenost, ili, odsustvo dodira jedne ostrvske zemlje sa širom svjetskom zajednicom.

Mediji, i tamo, i ovdje,  opisivali su ovu promjenu  kao “revoluciju bez krvi” u zemlji koja je simboliku svog novog uskrsnuća vidjela u blještavilu cvata divlje trešnje, sakure koja nestaje, ali se  opet neumitno vraća.

Njihov politički program bio je prilično jednostavan. Svoj temeljni koncept zasnovali su na dvije riječi “prijateljstvo i ljubav” (  yu – ai ). Obratili su se običnom čovjeku sa obećanjem da su kadar osloboditi ga iz lavirinta i komformizma birokratije, da su spremni  zemlju povratiti  u azijsko društvo kojem stvarno i pripadaju, i, da znaju kako sa Amerikancima  izgraditi odnose “jednakopravnosti izvan naslijeđene puke poslusnosti”, i, da su kadri izvršiti radikalnu reformu birokratski okoštalog japanskog sistema vlasti.

U prvoj godini mandata odabrali su međutim, krenuti sa rješavanjem “najtežih” i “najopasnijih” pitanja.

Nije prošlo niti osam mjeseci a njihov lider Y. Hatoyama, suočen sa mrvljenjem vlastitih vizija pomirenja sa prvim susjedom Kinom, i, neuspjeha u povratku ostrva Okinawe, gdje su, na oko 20% teritorije raspoređene američke vojne baze, pod punu kontrolu Vlade u Tokiju, morao je dati ostavku. Otišao je kao džentlmen i nije bila potrebna ničija intervencija, ili, dramatična smjena vlasti poznata na nekim drugim mjestima u svijetu. Do jučerašnje nade ubrzo su došle da pohode lidere DPJ  kao njihova noćna mora.

Nedugo poslije, u martu 2011. godine, razorni tsunami nije samo razbio elektro napajanje nuklearke Fukushima smještene na obali mora, i, tako doveo zemlju na ivicu njena fizičkog opstanka,  već je  u paramparčad razbio već dobrano načeti  “Manifesto DPJ” od kojeg su sada  ostali samo djelići i krhotine koje je nekad odražavao htijenja miliona birača koji su ih tako bezrezervno podržali.

Igrom slučajnosti, ili, paradoksom sudbine, taj obični čovjek, kojem su se obraćali, najopasniju nuklearnu katastrofu, do tada neviđenih razmjera bilo gdje u svijetu, preživio je zapravo, blagodareći vlastitoj mudrosti opstanka i sposobnosti samoorganizovanja poznatog kao kizuna.

Kasnije ispovijesti sudionika ove katastrofe otkrile su dobru dozu amaterizma i nespremnosti sa kojom su se tadašnji lideri rukovodili ovim događajima. Ostala su zabilježena neka priznanja sudionika vlasti da je samo nekoliko sati dijelilo 20- milionski Tokyo od izdavanja naredbe za evakuacijom i iseljavanjem.

Vrijedno je pomenuti malo poznate činjenice, da je u tim trenucima američka ambasada u Tokiju, na osnovu vlastitih procjena, odbila izdati proglas stotini hiljada svojih građana koji su živjeli i radili u široj regiji Tokya, da se pakuju i pripreme za iseljavanje. I danas se vjeruje da je ova odluka spasila zemlju od neslućene magnitude migracija koja bi posve sigurno, vodila ka mogućem nestanku zemlje kakvu smo do tada poznavali.

U decembru 2012. godine na vlast su se vratili vratili LDP. Oni su stavili tačku na jedan period historije. San grandioznog nacionalnog uskrsnuća  zasnovan na viziji aktivnog liberaliziranja života čovjeka, došao je svom kraju.

Desila se toliko puta ponovljena “bruka velikih ideja” u povijesti – samouvjerenost i arogancija revolucionara   zaslijepila ih je do te mjere da su, zbog amaterizma i odsustva pragmaticnosti, pogubili mnogo od onoga sto su pokusavali da spasu.Sada, kao opozicija zavrsavaju sa rasulom u vlastitim redovima.

Ostaje da se vidi kako će nova politička elita, predvođena vrlo desnim liderom Shinzo Abe-om, suočiti se sa duboko ukorijenjenim pacifizmom Japanaca, i, koju će političku taktiku  izabrati  da promijeni i preoblikuje svijest ljudi da Japan nije zapravo, svjetska vojna sila.

U zemlji izlazećeg sunca tek slijede najveća iskušenja.

U svijetu koji se nalazi na tački temeljnog zaokreta, Japan očigledno, traži svoju novu ulogu.

Dramatična tuča u japanskom parlamentu možda, neće imati svoje granice?

svi stavovi i pogledi odražavaju  vlastiti stav autora.

tačno.net
Autor 27.9.2015. u 12:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija