Je li tu nešto bilo?

Katerina Smejkalova
Autor 25.11.2021. u 10:04

Je li tu nešto bilo?

Foto: DPA – „Mora se govoriti o tome da postoje gubitnici promjena i da su sa pravom ljuti.“

I 30 godina nakon transformacije češko društvo je podijeljeno. Dobitnici promjena moraju konačno pristupiti gubitnicima promjena.

Piše: Katerina Smejkalova 17.11.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Parlamentarni izbori u Češkoj u oktobru imali su na prvi pogled ishod koji raduje: Dosadašnji premijer, medijski mogul i veliki preduzetnik Andrej Babiš, čiji politički angažman je služio prije svega širenju imperija njegovih firmi, je izgubio.

Međutim, pogledaju li se rezultati detaljnije slika ne izgleda više sasvim optimistički: Rezultat je bio izuzetno tijesan i on ne počiva na tome da je dio Babiševog biračkog tijela promijenio stranu nego na mobilizaciji relativno malo dodatnih glasova za opozicioni lager. Jer: Broje li se glasovi svih pet partija koje su pobijedile Babiša i poredi li se to sa glasovima za Babiša, za desničarsko populistički SPD i više daljih nacionalističkih protestnih partija, koje nisu prešle prag od 5 posto, tada dostižu snage formalno poraženog lagera jasnu većinu. Sudbonosna je bila samo njihova razjedinjenost.

Za Babiša je sudbonosna bila razjedinjenost njegovog lagera.

Još jednom češki izbori pokazuju da je češko društvo razdijeljeno u dva lagera. Na površini oni mogu izgledati kao Pro-Babiš-lager i Anti-Babiš-lager; izbori su prema tome tumačeni kao referendum o njegovoj osobi. Međutim, podjela je puno temeljnija i Andrej Babiš je samo njen simbol ali ne i uzrok, kaže studija Jedno društvo – različiti svjetovi života. Sa ishodom izbora frontovi bi sada mogli stvarno očvrsnuti. I ako se ne uspije zakopati rovove mogle bi pobijeđene strane uskoro opet ojačati i ujedinjene se vratiti.

Kako su linije konflikata u češkom društvu nastale? Najvažnije je pitanje je li se zadovoljno ili nezadovoljno razvojem zemlje poslije 1989. godine. Pozitivni kao razloge za pozitivno vrednovanje navode posebno dobitke u privatnom kao što su građanske slobode, dok oni u velikoj mjeri previđaju mnogobrojne socijalne probleme zemlje. Kod Kritičara je to upravo obrnuto – pošto su oni socijalna previranja od 1989. osjetili veoma tvrdo, kod ukupnog vrednovanja situacije sve, u poređenju sa tim manje pristupačne slobode odlaze u pozadinu. A to i zbog toga jer mnogobrojna dostignuća kao što su sloboda putovanja ili preduzetništva za te slojeve na osnovu njihove ekonomske situacije nemaju direktan značaj.

Dovoljno je loše da je politički uopšte dozvoljeno nastajanje takvih nejednakosti. Ali još lošije je da ova linija konflikata sa jedne strane doduše jako utiče na politiku – jer u rezultatima izbora izražena podjela zemlje je u osnovi upravo ova: u gubitnike promjena i dobitnike promjena – a sa druge strane do sada ipak nije niti otkrivena niti konzekventno obrađena. I tako oba lagera kontinuirano ne slušaju šta drugi govori: Sada pobjedničke snage zastupaju Pozitivne i obećavaju im „povratak na normalnost“. Znači na vrijeme neposredno nakon promjena. Tada se njihovoj slici društva, zlokobnoj kombinaciji iz gospodarskog neoliberalizma i u određenoj mjeri i kulturalnog liberalizma zapadnjačkih oznaka, još niko nije glasno suprotstavljao.

Pobjednici izbora ne mogu jednostavno shvatiti da je pozicija gubitnika promjena pod uticajem sasvim drugačijeg iskustva iz vremena transformacije.

Značajno je da učesnici u gore navedenoj studiji, koji se mogu pripisati ovome lageru, veliku vrijednost stavljaju na Informisanost ako se radi o tome kako bi se moglo suprotstaviti polarizaciji društva. To jasno pokazuje da oni jednostavno ne mogu shvatiti da je pozicija gubitnika u promjenama može biti  pod uticajem sasvim drugačijeg iskustva iz vremena transformacije i da se ne radi jednostavno o tome da im se naprimjer nisu dovoljno dobro objasnile prednosti članstva u EU, jednoj od konkretnih tema sporova između lagera.

Kritičari nasuprot tomu doživljavaju vrijeme nakon promjena kao jedinstven gubitak kontrole – kroz propadanje dostignuća jedne do 1989. jake socijalne države, ali i u dubljem smislu kao velike promjene zahtjeva na njihov mentalitet i identitet, kao ubrzanje i razgraničenje. U njihovim izjavama pokazuje se time suprotnost slobodi koju drugi slave. U krajnjoj  konzekvenci mnoge pozicije Kritičara su problematične ali one sadrže dobru porciju opravdane socijalne kritike. Pošto ona međutim nije od politike prihvaćena i za to nisu ponuđena adekvatna rješenja oni iz toga izvlače vlastite zaključke i završavaju kod svih tih lažnih profeta – kod Babišove apsurdne anti establišment retorike ili kod nacionalista koji potpiruju protiv izbjeglica.

Ne izgleda na to da se sada pobjedničke političke snage spremaju da riješe ovaj temeljni konflikt – nasuprot tome čini se da to nisu razumjele. Već u predizbornoj kampanji protiv Babiša bilo je malo znakova za to da bi im bilo jasno kako bi se njegovi birači stvarno mogli privući; njegov dobar rezultat potvrđuje ovj nalaz. Nacionalističke snage se nisu ni ozbiljno borile, njihovi birači bili su napušteni. A sada pobjednici izbora počinju svoj rad u vladi sa istom agendom koju su Babiš i druge protestne partije prvi iznjedrili – politike štednje, koja će vjerovatno gubitnike promjena, već svakako socijalno i ekonomski u nepovoljnom položaju, najtvrđe pogoditi isto kao u vrijeme nakon promjena.

Kakvo nezadovoljstvo i dalju radikalizaciju bi ovo moglo izazvati u ovom spektru sljedećih godina bolje je ne zamišljati. Poljski ili mađarski odnosi, u smislu sličnih dominantnih političkih linija konflikta, nisu u Češkoj ni u kom slučaju izbjegnuti kako se nakon izbora u mnogim mjestima sa olakšanjem govori. Upravo suprotno, oni se potpuno učvršćuju u novim konstelacijama možda upravo sada: ovdje (neo) liberalni dobitnici promjena a tamo sve prkosnije protestirajući gubitnici promjena. A mogućnost kompromisa nije na vidiku jer lagerima nedostaje osnova za komunikaciju i razumijevanje.

Jednu takvu osnovu mora u nadolazećim mjesecima i godinama stvoriti ljevica, nema drugog izlaza. Ona je decimirana, kao i u mnogim drugim postkomunističkim zemljama i trenutno nije uopšte zstupljena u češkom parlamentu. Nije slučajno da ljevica u opisanom konfliktu ne igra nikakvu ulogu. Ona sama je bila suviše potisnuta u neoliberalnom pravcu. To važi u Zapadnoj Evropi, ali u postkomunističkim zemljama utoliko više jer joj je tamo komunizam od prije 1989. jako sužio akcioni radijus za radikalniju ljevičarsku politiku. Osim toga su skoro sve elite koje utiču na javno mnijenje, uključujući medijalne, su desničarsko liberalne. One kod najbezazlenijih socijalnih mjera gledaju povratak u državno socijalističku totalitarnost.

Ljevica mora izričito postati glas gubitnika promjena i prihvatiti konflikt sa neoliberalima.

Šta se sada mora mijenjati? Ljevica mora izričito postati glas gubitnika promjena i prihvatiti konflikt sa neoliberalima. Prvi korak je trivijalan ali u češkoj realnosti istovremeno izuzetno težak jer dobitnici promjena koji daju ton do sada nisu dopuštali nikakvu diferenciranu debatu o vremenu nakon promjena: Naime mora se otvoreno govoriti o tome da uopšte postoje gubitnici promjena i da su sa pravom ljutiti. Ne samo jer su trpjeli kroz preokrete. Osim toga oni su dugo ignorisani, neshvaćani ili čak prezirani.

Ljevica mora postati zastupnik reparacije od opipljive kao i osjećane nepravednosti i razviti pozitivnu priču o budućnosti koja bi ovim slojevima u današnjim prelomnim vremenima oduzela opravdani strah od daljeg preokreta. Inače će i dalje bodovati autoritarne, populističke i nacionalističke snage koje su da sada zadovoljile potrebu za utočištem i respektom. To će biti sve drugo osim jednostavno ali najnoviji uspjesi SPD u istočnoj Njemačkoj ipak pokazuju da je to konačno jedini put koji obećava uspjeh. Jer tamo je situacija konačno vrlo slična kao u drugim postkomunističkim zemljama.

ipg-journal.de

Katerina Smejkalova
Autor 25.11.2021. u 10:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija