Jesu li dividende mira prošlost?

Povezani članci

• Nastavljeni neredi u Fergusonu
• Turska ukida vanredno stanje
• U Britaniji se održavaju parlamentarni izbori
• Podaci Svjetske banke više nisu tajna
• Papa Franjo: “Slavljenje Božića je obična šarada, cijeli svijet je u ratu
• Kvarovi oružja i propuštene godine za modernizaciju njemačke vojske

Foto: Alexander Koerner/Getty Images

Piše: Kenneth Rogoff  – project-syndicate.org  02.03.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ruska brutalna invazija u Ukrajinu trebala bi biti alarm za zapadne političare, rukovodioce preduzeća i ekonomiste, koji se zalažu za zelenu i pravičnu budućnost, ali nemaju praktični ili strategijski osjećaj za put do toga. Bez obzira na to koje kratkoročne taktike će Evropa i SAD primjeniti da bi reagovali na aktuelnu krizu, njihova dugoročna strategija mora staviti energetsku sigurnost na isti stepen sa ekološkom održivošću a finansiranje temeljnog vojnog odvraćanja na isti stepen sa finansiranjem socijalnih prioriteta.

Sovjetski savez se 1991. urušio i zbog toga jer je rusko vođstvo, prije svega predsjednik Boris Jelcin i njegovi ekonomski savjetnici, shvatilo da  sovjetski komunistički vojnoindustrijski kompleks ne može držati korak sa nadmoćnom gospodarskom i tehnološkom silom Zapada. Danas, pošto rusko gospodarstvo čini manje od dvadesetine veličine SAD i EU, trebala bi ista strategija, da se Rusija znatno prevaziđe u izdacima za odbranu, biti znatno jednostavnija za provođenje. Nažalost mnoga zapadna društva, posebno ljevičari, ustežu se priznati da su izdaci za odbranu ponekad neophodnost a ne luksuz.

Mnoge decenije zapadnjački životni standard podizan je velikom „dividendom mira“. Tako su se naprimjer izdaci za odbranu SAD smanjili od 11,1% BDP u 1967. godini (za vrijeme rata u Vijetnamu) na 6,9% BDP u 1989. godini (godina pada berlinskog zida) na današnjih oko 3,5% BDP. Kada bi udio izdataka za odbranu SAD u BDP još uvijek bio na nivou iz vijetnamske ere bili bi izdaci za odbranu u 2021. godini za 1,5 biliona dolara viši. To je više nego što je vlada prošle godine izdala za socijalno osiguranje i skoro tri puta više nego državni izdaci za potrošnju i investicije van sektora odbrane. Čak i na nivou kasnih 1980-ih godina bili bi izdaci za odbranu za više od 600 milijardi dolara viši nego danas. Dodatni troškovi morali bi se finansirati višim porezima, uzimanjem više kredita ili manjim državnim izdacima u drugim područjima.

Izdaci za odbranu u Evropi bili su dugo vremena znatno niži nego u SAD. Danas daju Velika Britanija i Francuska nešto više od 2% njihovog narodnog dohotka za odbranu a Njemačka i Italija samo oko 1,5%. Osim toga nacionalni interesi i lobiranje u zemlji vode tome da su evropski izdaci za odbranu veoma neefikasni i da je cjelina znatno manja nego zbir njenih dijelova. Ja sam začuđen koliko mnogo mojih inače dobro informisanih prijatelja pitaju zašto Evropa ne reaguje jače vojno na ruski napad na Ukrajinu i prijeteću opasnost za baltičke države. Dio odgovora naravno leži u ovisnosti Evrope od ruskog gasa ali glavni razlog je ogroman nedostatak spremnosti.

Zahvaljujući ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu sve ovo bi se moglo promijeniti. Najava njemačkog kancelara Olafa Scholza od 27. februara da će Njemačka svoje izdatke za odbranu povećati na više od 2% BDP ukazuje na to da bi Evropa konačno mogla napraviti zaokret. Ali takve obaveze imaće značajno fiskalno dejstvo – i nakon sveobuhvatni fiskalnih podsticaja u vremenu pandemije ovo bi moglo biti teško za probaviti. Dok Evropa premišlja o svojim fiskalnim pravilima donosioci političkih odluka moraju razmisliti kako mogu stvoriti dovoljno prostora za djelovanje da bi se nosili sa neočekivano velikim vojnim opremanjem.

Izgleda da su mnogi zaboravili da su povećani izdaci uslovljeni ratom nekada bili glavni razlog za volatilitet državnih izdataka. U ratu ne rastu u pravilu jako samo državni izdaci i deficit budžeta nego ponekad i kamatne stope. Danas su donosioci političkih odluka (kao i mnogi dobronamjerni ekonomisti) ubjeđeni u to da veliki globalni gospodarski šokovi kao pandemija ili finansijske krize kamatne stope neizbježno guraju na dole i olakšavaju finansiranje velikih dugova. Međutim, u vremenu rata može nužnost, da ogromni privremeni izdaci dobiju prednost, lako povećati troškove kredita.

Tačno je da je današnji kompleksni svijet dronova, sajber rata i automatizovanih bojnih polja od velikog značaja kako će vlade trošiti svoj budžet odbrane. Međutim, teško je prihvatiti da vojni planeri svaki puta kada se budžet odbrane smanji razliku pokriju povećanom efikasnošću. Bilo bi od pomoći kada bi Zapad strategijske energetsko političke greške, koje su nas dovele na ovu tačku, u budućnosti mogao izbjeći. Posebno Njemačka, koja više od polovine svoji potreba za gasom povlači iz Rusije, izgleda da je uradila istorijsku grešku kada je nakon katastrofe u Fukushimi 2011. odlučila da zaustavi rad svih atomskih centrala. Nasuprot tomu  Francuska koja 75% svojih energetskih potreba pokriva iz atomskih centrala, je puno manje osjetljiva na rusku prijetnju.

Otkazivanje planiranog naftovoda Keystone XL u SAD možda počiva na razumnoj ekološkoj logici. Međutim, trenutno je tajming nepovoljan. Mjere za zaštitu okoline služe malo ako dovode do strategijske slabosti koja povećava mogućnost konvencionalnih ratova u Evropi – ne uzimajući u obzir radioaktivnu kontaminaciju velik razmjera koja bi nastala upotrebom neutronskih bombi ili taktičkog atomskog oružja. Tvrdokorni ukrajinski otpor, brze i snažne gospodarske i finansijske sankcije i unutrašnjopolitičke razlike u mišljenjima mogle bi Putina dovesti do zaključka da je njegova odluka da umaršira u Ukrajinu bila eklatantno pogrešna kalkulacija. Međutim, čak i kad se ova kriza smiri trebao bi ovaj strašni napad i najangažovanije zagovornike mira potsjećati na to da svijet može biti brutalan i neuračunljiv.

Svi se nadaju trajnom miru. Trezvena analiza, kako zemlje mogu ostvariti trajni i pravičan rast, ipak zahtijeva da je na raspolaganju jedan fiskalni manevarski prostor – uključujući sposobnost uzimanja nužnih kredita – za troškove odbrane od eksterne agresije.

Kenneth Rogoff, profesor ekonomije i javne politike na univerzitetu Harvard i dobitnik 2011. nagrade Deutsche bank za finansijsku ekonomiku, bio je glavni ekonomista međunarodnog monetarnog fonda od 2001. do 2003. On je koautor This Time is Different: Eight Centuries of Financial Folly i autor  The Curse of Cash.

project-syndicate.org