John Kerry u Berlinu: Posljednji američki zaljubljenik u Evropu

Povezani članci

• Samit o Ukrajini u Parizu: Učesnici dogovorili primirje u Istočnoj Ukrajini
• Kenija: Izbori u senci nasilja
• Ulagači očekuju oporavak Evrope: U obvezničke fondove ušlo 19 milijardi eura
• Zalet poslije Corona pauze: VW želi za mjesec dana ponovo imati punu proizvodnju
• UN: Odnos Kine prema Ujgurima mogući zločin protiv čovječnosti
• Predsjednik Francuske za formiranje zaštićene zone u Kabulu

Američki ministar inostranih poslova: Obamin izbor iz drugog reda

Novi američki ministar inostranih poslova Kerry dolazi u Berlin – on obećava mnogo, prije svega u odnosima sa Evropom. Međutim on nema puno manevarskog prostora: Stari kontinent zanima u Washingtonu malo koga, a posebno ne predsjednika Obamu.

By: Gregor Peter Schmitz, Washington

Preveo: Ešref Zaimbegović

John Kerry je već 31 godinu političar, međutim mnogo duže je on nostalgičar. Skoro postavljeni ministar inostranih poslova ima slabost za lijepu retoriku i kad govori o Berlinu gdje će u ponedeljak imati nastupnu posjetu. Kerry rado priča reporterima kako je kao jedanaestogodišnjak – njegov otac radio je kao diplomat u poslijeratnoj Njemačkoj – odlazio od kuće i sam vozio bicikl preko Kurfürstendamma ili do Brandenburških vrata.

Zvuči kao da bi se ministar htio vratiti u Berlin svoga djetinjstva, kada su narodi svijeta gledali na ovaj grad a Njemačka je bila najvažniji saveznik Amerike u hladnom ratu. I u svom vođenju ureda želi se Kerry porediti sa istorijskim uzorima iz onog vremena, sa Henry Kissingerom ili George Marshallom, ocem Maršalovog plana, kaže jedan njegov bliski saradnik. Kerry bi htio također razviti vanjskopolitičke vizije i odnosu prema Evropi, kažu njegovi savjetnici.

Neki “transatlantičari” su odmah pali u nostalgiju. Oni ocjenjuju Kerryev izbor cilja posjete – za razliku od svoje predhodnice Hillary Clinton on u svoju prvu inostranu posjetu ide u Evropu – kao pobjedu na bodove u vječnom rvanju sa Azijom o američku naklonost. Međutim takva nadanja nisu samo nostalgična, ona spadaju u domen fantazije. Podjeljeni Berlin iz Kerryeve mladosti postoji još samo u istorijskim knjigama, to je dobra vijest. Sjedinjene države međutim i ne gledaju više na Berlin i na tome će nostalgičar Kerry malo izmjeniti, to je loša vijest.

Obama je u pitanjima diplomatije ultimativni pragmatičar

Jer Kerry ima nadređenog, predsjednika Baracka Obamu. Taj je možda prvi originalni “neevropejac” u Bijeloj kući. Neopterečen sječanjima na hladni rat koristio je Obama 2008. godine Berlin kao kulisu za izbornu kampanju, od tada tamo nije više viđen.

Kada se proše godine radilo o njegovom ponovnom izboru predsjednik se nije ustezao u kritici Evrope. Planirani sporazum o slobodnoj trgovini sa EU podupirao je Obama tako mlako da je jedna rečenica o tome dodana u poslednjem momentu u njegov govor o stanju nacije krajem januara– i to tek nakon spominjana transpacifičkog trgovinskog sporazuma.

Međutiv Kerryev šef, navodni vizionarski nosilac Nobelove nagrade za mir Obama, je krajnji pragmatičar u pitanjima diplomatije. Vali Nasr, uticajni profesor politike iz Washingtona, upravo sada  je u jednoj knjizi napisao oštru ocjenu rekavši da se Obamina vanjska politika ne određuje prema strategijskim razmišljanjima nego samo slijedi  američko javno mnjenje.

Želja građana je jasna: Oni više vole obnavljati USA nego ostatak svijeta. Amerika gleda prema sebi a ne prema vani, ona želi ubuduće radije agirati iz pozadine nego marširati kao prva, što je već sada moguće vidjeti u Maliju i Siriji. Važnije nego transatlanska nostalgija je sada u Washingtonu hladni proračun svake diplomatske transakcije.

Može li Kerry, nostalgičar, na tome nešto promjeniti? Ne, iz dva razloga. Ministar vanjskih poslova u američkom sistemu nema odlučujuću ulogu. Amerika više pažnje pridaje vojnim “marš muzikantima” nego diplomatama. Na dobitku može biti samo onaj ministar koji ima pristup ka “ušima” predsjednika. Međutim jedna mala grupa povjerljivih saradnika utiče na Obaminu vanjsku politiku, a do te grupe nije našla pristup ni superstar Clinton. “Nevjerovatno je koliko malo podrške je ona dobijala iz Bijele kuće,” povjerio je bivši šef generalštaba Mike Mullen “New York Times”. Kerry, međutim, nije bio ni Obamin prvi kandidat, ustvari trebala je ambasadorica u UN Susan Rice voditi Ministarstvo vanjskih poslova dok je nije srušio skandal oko ubijenih američkih diplomata u Libiji.

Drugi razlog je da sa Obaminog stajališta nema alternative za američku novu suzdržljivost. Amerikanci neće više da budu „nezamjenjiva nacija“ kako je to jednom rekla Madeleine Albright. Čak iako bi to ponovo htjeli oni ne gledaju u pravcu Evrope rekao je njemačkim učesnicima jedne konferencije Wesley Clark, nekadašnji vrhovni zapovjednik NATO. Ili bi to uradili ako se to finansijski isplati kao u planiranog sporazuma o slobodnoj trgovini.

U cjelini to odgovara sadašnjem stanju u Sjedinjenim državama tako da će se najžešče transatlanske debate  u Obaminom drugom mandatu voditi oko propisa za uzgajanje peradi ili standarda za lijekove a ne oko budućnosti Zapada. Američki ministar vanjskih poslova mora zasada biti više trgovački zastupnik nego globalni strateg a la Kissinger ili Marshall.

Samo to neko mora još objasniti John Kerryu.

spiegel.de