Johnson jednostavno i dalje posrće

Paul Mason
Autor 20.6.2022. u 10:16

Izdvajamo

  • Velika Britanija stvorila je najliberalnije narodno gospodarstvo industrijskog svijeta i povećala bruto domaći proizvod kroz dodatnu radnu snagu – slično kako je to onda uradila vlada Sovjetskog saveza kada je bila upućena na povećanje proizvodnje. Pod Margaret Thatcher zemlja je 1980. svojevoljno razorila svoje industrijske temelje, a finansijski sektor je još i danas tako jak da može privući talentovane apsolvente informatike, matematike i inžinjerskih nauka.

Povezani članci

Johnson jednostavno i dalje posrće

Foto: DPA

Britanski premijer jedva da je koje od svojih mnogih obećanja ispunio. Da bi to uradio trebale bi mu institucije kao one koje su sa Brexitom napuštene.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Boris Johnson je preživio ali poprilično tijesno.

Oko 148 konzervativnih članova parlamenta, koji su premijeru 6. juna uskratili povjerenje, predstavljaju 41 posto partije u parlamentu i 58 posto britanskog stanovništva, kako pokazuje anketa YouGov. Torijevci su glasali da bi sebi uštedili natjecanje za vodstvo – ne samo jer ne postoji jasno alternativno partijsko vodstvo, nego zato što politički znatno odstupa jedno od drugog ono što reprezentuju potencijalni predsjednici rivalizirajućih frakcija.

Na prvom mjestu stoje „tvrde“ pristalice Brexita, koji otkazuju protokol o Sjevernoj Irskoj, počinju trgovinski rat sa Evropom i žele pogurati radikalnu deregulaciju britanskog gospodarstva. Njihova najprominentnija predstavnica je nekadašnja ministrica odbrane Penny Mordaunt.

Onda su tu tradicionalni socijalkonzervativci, koji stoje u staroj „One Nation“ – tradiciji vođstva 19. stoljeća, koja je bila pod utjecajem premijera Benjamina Disraelija. Njihova tačka gledišta odslikava se u običnom parlamentarcu Jesse Normanu, koji je Johnsonu saopštio da je njegova tvrdnja da će ga zvanični izvještaj o prekršajima zakona u okviru ponovljenih soirées u Downing Street No. 10 osloboditi, „groteskna“. Norman je kritikovao i to da mjere i akcije Johnsonove vlade stoje u proturječnosti sa „pristojnim, pravim konzervatizmom: sa efikasnim timskim radom, razboritim reformama, osjećaju za integritet, poštovanju za pravnu državu kao i dugoročnim težištem na javnom dobru“.

Treća frakcija sastoji se od preostalih zagovornika „mekog“ Brexita. Jedan njihov prominentni član izjasnio se kratko pred glasanje otvoreno za povratak na zajedničko evropsko tržište – što je vjerovatno neke pobunjenike otjeralo nazad u Johnsonove ruke.

Johnson ostaje u službi jer nijedna od rivalizirajućih torijevskih frakcija nema većinu.

Pošto niti jedna od ovih grupa nema iza sebe većinu ili ne može pokazati neku vrstu zajedničke agende Johnson sada ostaje u službi. Ali Normanovo pismo dobro objedinjava primjedbe: „Vladi nedostaje misija. Ona ima veliku većinu ali ne i dugoročni plan. Umjesto toga ona jednostavno provodi izbornu kampanju, mijenja svoje teme i podstiče uglavnom u vlastitom interesu političku i kulturalnu podjelu – u vremenu kada gospodarstvo pati, inflacija raste i rast u najboljem slučaju stagnira.“

Na dan glasanja Organizacija za gospodarsku saradnju i razvoj potvrdila je svoju prognozu da će britansko gospodarstvo iduće godine stagnirati.

Sve to je Johnsonov problem. Britansko gospodarstvo pati pod kumuliranim posljedicama Brexita – prekidi trgovanja, nedostatak radne snage i sirovina kao i 9-postotna inflacija sa tendencijom rasta.

Umjesto da rješava probleme, koje je trebao riješiti Brexit, on ih je još zaoštrio.

Vidljivi simbol ove slabosti postali su dugi redovi putnika na evropskim aerodromima koji hoće da se vrate u Veliku Britaniju. A sam haos na aerodromima u zemlji, izazvan nedostatkom istočnoevropske i druge migrantske radne snage, priča istoriju koji niko u konzervativnoj partiji ne želi da čuje: Brexit nije uspio. Umjesto da rješava probleme, koje je trebao riješiti Brexit – slabi rast, niske plate, niske kvalifikacije – on ih je još zaoštrio ili što se tiče kvalifikacija otkrio postojeće strukturne slabosti.

Velika Britanija stvorila je najliberalnije narodno gospodarstvo industrijskog svijeta i povećala bruto domaći proizvod kroz dodatnu radnu snagu – slično kako je to onda uradila vlada Sovjetskog saveza kada je bila upućena na povećanje proizvodnje. Pod Margaret Thatcher zemlja je 1980. svojevoljno razorila svoje industrijske temelje, a finansijski sektor je još i danas tako jak da može privući talentovane apsolvente informatike, matematike i inžinjerskih nauka.

U sistemu transporta i kod infrastrukture vlada još uvijek znatna potreba za modernizacijom. I čak kad bi javni sektor dovoljno investirao bilo bi još uvijek premalo kvalifikovane radne snage da obavi te zadatke – posljedica razgradnje zakonom propisanog sektorskog sistema obrazovanja na osnovu socijalnog partnerstva koje je uradila Thatcherova.

Kratko rečeno, uprkos Johnsonovoj buci događa se malo toga. Njegove prve dvije i pol godine su označene obećanjima i parolama.

On je obećao opuštene nekadašnje industrijske gradove u sjevernoj Engleskoj „pokrenuti prema gore“. Ali šta se od toga može vidjeti su uglavnom novi, visoki stambeni blokovi u velikim gradovima, koji su izgrađeni u svrhu špekulacije. On je obećao da će Veliku Britaniju učiniti naučnom i tehnološkom supersilom – ali morao je čak u posljednjem momentu uskočiti da bi spriječio prodaju posljednjeg britanskog proizvođača silicijuma za mikročipove kineskom preduzeću. Iako su Johnson i njegovi ministri uvijek spremni da se predstave kao spasioci Ukrajine, u okviru pragrama Ajax – važnog plana da se sposobnost armije za izviđanje prilagodi 21. stoljeću – u toku od 12 godina potrošeno je 5 milijardi funti, bez da je i jedno jedino vozilo sposobno za akciju, jer su tehnički kvarovi dovodili do zdravstvenih problema kod vojnika.

Modernom konzervatizmu nedostaje politička filozofija.

Osnovni razlog za ovakav razvoj je da modernom konzervatizmu nedostaje politička filozofija. Ustvari, konzervativci bi rado imali vitku državu kao i polagane, pažljive i smislene promjene. Ustvari oni bi napredak rado prepustili tržištu i „organskom društvu” i ustručavali bi se da slijede nekakve „utopijske“ ciljeve. Međutim, u praksi oni su sve krize i probleme zatrpali novcem da bi ih riješili. Tako je državni budžet iskrvavio i nakupilo se 2 biliona dolara duga.

U martu je ministar finansija Rishi Sunak reagovao na rastuće životne troškove sa poreskim poklonom u visini od 10 milijardi funti, a u maju je dodao još jednom 15 milijardi. To je tako kao da bi ste pokvareni auto napunili sa gorivom da bi ste mogli pokrenuti motor. U jednom momentu je rezervoar pun, ali dok se motor dimi kola se ne kreću. Tačno na toj tački stoji britansko gospodarstvo dvije godine nakon Brexita.

U međuvremenu počinju finansijska tržišta da kvantificiraju loše gospodarenje: funta sterlinga izgubila je u toku posljednjih dvanaest mjeseci 13 posto na vrijednosti u odnosu na američki dolar. Iako su sve centralne banke prisiljene da uprkos sporom rastu povećavaju kamate Kamal Sharma, strateg Bank of America piše:

„Jedinstven izazov za BoE (Bank of England, britanska centralna banka) sastoji se u dinamici ponude o čijim uzrocima i dalje niko u zemlji ne želi diskutovati: Brexit. To je dovelo do zbunjujuće komunikacijske dinamike: Rastuće kamate sa pozadinom jako usporavajućeg gospodarstva nisu dobar znak ni za jednu valutu.“

Velika Britanija odbija se suočiti sa problemima koje je Brexit stvorio za trgovinu i valutu.

Da se Velika Britanija odbija suočiti sa problemima koje je Brexit stvorio za trgovinu i valutu – i da zemlja i dalje nastoji da probleme kratkoročno guši preko sredstava budžeta – navelo je Sharmu na upozorenje da se funta sve više shvata kao valuta sa „svojstvima zemlje u razvoju“.

Sa gledišta pandemije, energetske krize i sve jačeg saznanja da stojimo pred klimatskim haosom, vlade u cijelom svijetu postavile su nove javne ciljeve. Iako sve forme konzervatizma imaju muke da se prilagode, britanski konzervativci su mogli preuzeti vodstvo.

Johnson je po svome instinktu veliki državnik. Međutim, on ne može državnu mašineriju i usporeno tržišno gospodarstvo pokrenuti da ostvari uspjeh – dijelom i zbog toga što on odbija upravo one institucije koje to u uspješnim narodnim gospodarstvima EU omogućuju: institucije, koje su nadležene za socijalno partnerstvo, regionalno i nacionalno industrijsko planiranje kao i državne investicione podsticaje.

Čak i u području elektro vozila, gdje se Johnson razmetao „giga fabrikama“ za proizvodnju baterija, Velika Britanija se ne može porediti sa kontinentalnom Evropom koja planira 6 milijardi eura subvencija za pokretanje sektora.

Biti veliki upravljač državom a ne upravljati nije dobra stvar.

Biti veliki upravljač državom a ne upravljati nije dobra stvar. Još gore je u velikom kontinentalnom gospodarskom sektoru, koji je upućen na upravljanje, na takav način stajati sa strane. I onda se i bez smislenog plana odvojiti od kontinenta, utrostručuje problem.

Ovaj problem će Johnsona na koncu koštati pozicije. Birači sve više spoznaju da su iza njegove galame i njegovogpozerstvasakriveni samo prazna priča i nedostajuća kompetencija.

Paul Mason je autor i TV novinar. Njegova knjiga Postkapitalizam: Osnove dolazeće ekonomije objavljena je 2016., a Jasna, svjetla budućnost – radikalna odbrana humanizma objavljena je 2019. godine.

ipg-journal.de

Paul Mason
Autor 20.6.2022. u 10:16