Evropske integracije

Kada mišljenje mijenja pravac

Vivien Schmidt
Autor 26.5.2021. u 10:17

Kada mišljenje mijenja pravac

Foto: DPA – Neophodne su nove forme učešća građana

EU je konačno provela jasan raskid sa prošlošću. Međutim da bi osigurala budućnost svome gospodarstvu mora se dogoditi još mnogo više.

Piše: Vivien Schmidt – ipg-journal.de – 20.05.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U deset godina prije pandemije Covid – 19 gospodarskopolitičko djelovanje EU bilo je opterećeno mnogim problemima. Evrozona je uspostavila sistem od politike štednje i strukturnih reformi; ona „je vladala pravilima i regulisala brojevima“, oslanjala se međutim, na pogrešna pravila i pogrešne brojeve. To je izazvalo, kako sam ja to nazvao, „krizu legitimiteta“ EU, jer fokus na pravila postupanja rezultirao je u lošem gospodarskom učinku i jednoj politici sve veće podjele.

Na sreću mjere EU u pandemiji ukazuju na novi početak. Posebno treba istači nužni otkup obveznica Evropske centralne banke (PEPP), Fond obnove Next Generation EU evropske komisije, koji pored investicija u klimatski uslovljene promjene i digitalnu transformaciju predviđa i mjere protiv socijalne nejednakosti kao i plan obnove i otpornosti (RRF) koji treba da stavi na raspolaganje investicije za zemlje koje su u potrebi.

Ovi programi su izuzetno dostignuće, koji ukazuju na jasan raskid sa prošlošću. Međutim da bi se osigurala budućnost evropskog gospodarstvu mora se dogoditi još mnogo više. Sa novim idejama u EU i državama članicama i „državni akteri“ dobijaju na značaju: kao javni preduzetnci, koji podstiču rast i stavljaju na raspolaganje investicije za ekološki prijateljsko gospodarstvo, digitalizaciju društva i veću socijalnu jednakost.

Za potporu mora se sada razviti trajna mogućnost zaduživanja na nivou EU preko koje svim državama članicama bude moguće redovito stavljati na raspolaganje investiciona sredstva.

Sa fondom obnove Next Generation EU i privremenim planom obnove i otpornosti EU čini ogroman korak naprijed. Za potporu mora se sada razviti trajna mogućnost zaduživanja na nivou EU preko koje svim državama članicama bude moguće redovito stavljati na raspolaganje investiciona sredstva. Zamisliv je trajni plan obnove i otpornosti u formi investicionog fonda EU – uporediv sa nacionalnim državnim fondom – koji izdaje obveznice na globalnim tržištima da bi investirao u državama članicama u obrazovanje, školovanje i socijalnu pomoć kao i u ekologizaciju gospodarstva, digitalne komunikacije i velike infrastrukturne projekte.

Sa takvim instrumentom moglo bi se na nivou EU i preraspodjeljivati i investirati u prekogranične mjere. Za to bi se mogli napraviti različiti inovativni fondovi EU, naprimjer jedan za reosiguranje nezaposlenih, jedan za integraciju izbjeglica (u korist zemalja koji primaju posebno mnogo tražilaca azila), jedan za pravednu mobilnost (i protiv odlaska stručnjaka) i čak jedan za ublažavanje siromaštva.

Istovremeno Evropska centralna banka ne bi se trebala starati skoro isključivo za njene primarne ciljeve nego jače uzimati u obzir i sekundarne. Tako bi se moglo uz borbu protiv inflacije postaviti borba za punu zaposlenost. Ona bi mogla okončati „neutralnu“ kupovinu obveznica (naprimjer ne kupovati obveznice ekološki štetne industrije), uspostaviti ekološki prijateljske obveznice i čak stvoriti takozvani „helikopterski novac“ da bi direktno pomogla domaćinstvima u nuždi. Konačno također bi apsolutno pomoglo stvoriti siguran kapital i istovremeno riješiti problem nacionalne prezaduženosti (pošto reprogramiranje duga za pojedine zemlje nije moguće) time što bi Evropski mehanizam stabilnosti kupio dio državnih obveznica koje drži Evropska centralna banka.

Javne investicije, od kojih će naredne generacije imati koristi, ne smiju se kalkulisati gledajući na deficit budžeta i stanje dugova.

Sljedeće pitanje glasi kako se ove nove industrijski i socijalno političke inicijative mogu uspješno realizovati. Idealno sredstvo za nadzor i potporu je Evropski semestar, dakle godišnji ciklus za koordinaciju gospodarske i fiskalne politike. U svakom slučaju pretpostavka bi bila novo ustanovljavanje ciljeva i pravila. “Pravila i brojevi” koji su usmjereni na mjere štednje i reforme trebaju biti trajno ukinute  i zamjenjene kroz nešto kao “fiskalni standard” da bi se potvrdila održivost u tom kontekstu.

Ukoliko to ne uspije mora biti razvijen znatno fleksibilniji skup pravila sa težištem na anticikličnoj gospodarskoj politici. Postojeće stanje pojedinih država članica u poslovnom ciklusu sa aspekta budžetskog deficita i dugova, izgleda rasta i investicionih ciljeva mora biti diferencirano vrednovano.

Osim toga javne investicije, od kojih će naredne generacije imati koristi, ne smiju se kalkulisati gledajući na deficit budžeta i stanje dugova (zlatno pravilo za javne investicije). U aktuelnom okruženju ekstremno niskih kamata i obimnom kvanitativnom labavljenju javni dugovi bi se mogli čak ignorisati ako su održivi (to znači, ako država može uzimati  kredite sa kamatnom stopom koja leži ispod prosjeće stope rasta bruto domaćeg proizvoda)

Čim pandemija prođe i vrati se određena normalnost moguće je da se opet za riječ jave pristalice politike discipline i štedljivosti.

U realizaciji ovih novih ideja EU stoje na putu potencijalno mnoge prepreke i kameni spoticanja. Evropski savjet je i dalje podjeljen; pogotovao takozvani Štedljivi četiri plus insistiraju na vremenskom ograničenju plana obnove i otpora i odbijaju moguće dotacije. Ako ovaj plan ne bude generirao nikakav rast ili ako se dodatne investicije u najvažnije zemlje primaoce (Italija i Španija) ne ulože svrsishodno entuzijazam će osjetno popustiti i šanse za trajni fond će se smanjiti. Čim pandemija prođe i vrati se određena normalnost moguće je da se opet za riječ jave pristalice politike discipline i štedljivosti.

Gledajući na predstojeće izbore i intenzivnu predizbornu kampanju u Njemačkoj i kasnije i u Francuskoj – o drugim zemljama da i ne govorimo – mogla bi buduća politika Evropskog savjeta odlučiti o tome da li će predstavljene ideje biti dalje slijeđene. Već se širi određeni umor od pandemije i povećava se nezadovoljstvo sa aktuelnim vladama zbog stalnih mjera lockdowna i trome kampanje vakcinisanja.

Gospodarske, pravne i političke prepreke i kameni spoticanja zahtijevaju fleksibilno razmišljanje ne samo sa pogledom na buduću gospodarsku politiku evrozone nego i u odnosu na budućnost same EU. Kako je moguće realizovati predstavljene ideje sa aspekta postojećih političkih razlika između država članica i institucionalnih i pravnih prepreka? Ne mogu sebi predstaviti da države članice, kako god stvorenih „Sjedinjenih država Evrope“ smjeruju istim koracima ka jako integrisanoj „pravoj socijalnoj i gospodarskoj uniji“ ili uopšte jednom „tvrdom jezgru“ oko evrozone.

Puno više moramo diferencirano razmišljati o integraciji. Ja sebi rado predstavljam takvo diferenciranje kao Evropu „mekog jezgra“ koja je sastoji od preklapajućih se grupa evropskih zemalja. 

Puno više moramo diferencirano razmišljati o integraciji. Ja sebi rado predstavljam takvo diferenciranje kao Evropu „mekog jezgra“ koja je sastoji od preklapajućih se grupa evropskih zemalja. One učestvuju na različitim političkim zajednicama u okviru EU kojim upravljaju iste institucije EU. Sve države članice mogu u svakoj zajednici izreći svoj stav ali samo tamo gdje aktivno participiraju mogu glasati.

Evrozona je jedna od mnogih zajednica a čak i ona bi se morala dalje diferencirati. Tako bi smo naprimjer mogli sebi predstaviti slučaj da neke države članice članice žele blokirati stvaranje jednog permanentnog fonda a druge ga žele realizovati i posredstvom pojačane suradnje dogovoriti se o uplati novčanih sredstava u budžet EU. Tada samo predstavnici ovih država mogu odlučivati o budžetu i njegovoj primjeni iako sve države mogu diskutovati (ne postoji dakle separatni parlament evrozone, nego separatno glasanje evroparlamentaraca u jednoj produbljenoj budžetskoj uniji).

U osnovnim obavezama EU u stvari vladavine zakona je diferencijacija u svakom slučaju isključena. EU mora u svakom slučaju više učiniti da se poboljša učešće i participacija građana. Posebno u evrozoni moralo bi se to dogoditi u najmanju ruku kroz jače učešće evropskog parlamenta u postupku zajedničkog odlučivanja kao i nacionalnih parlamenata u okviru Evropskog semestra. I Evropska centralna banka bi od toga profitirala kada bi bila potporovana odgovornost i transparentnost i procesi demokratizovani. Poboljšanje odgovornosti prema evropskom parlamentu moguće je između ostalog ostvariti ako bi dialog između centralne banke i parlamenta bio propisan.

Ako bi ugovori za evrozonu bili preneseni u jednostavne zakone mogao bi se okončati zastoj, koji trenutno spriječava promjenu takvih zakona (zbog principa jednoglasnosti). Time bi se zakoni mogli politički diskutovati i potencijalno i promijeniti. Evropski parlament bi u svakom slučaju morao naći sredstva i puteve da i nacionalne parlamente bolje poveže u donošenje odluka na nivou EU. A EU kao cjelina mora na svim nivoima pokrenuti nove forme učešća građana.

Vivien Schmidt je rukovodilac katedre Jean Monnet za evropske integracije i profesorica internacionalnih odnosa na Pardee School of Global Studies u Bostonu. Ona je direktorica Center for the Study of Europe univerziteta Boston i radi na političkoj ekonomiji, teoriji demokratije i novom institucionalizmu.

 

ipg-journal.de

Vivien Schmidt
Autor 26.5.2021. u 10:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija