Kako smo se usedmičili

David Henkin
Autor/ica 12.2.2022. u 08:58

Kako smo se usedmičili

Među mnogim kolektivnim otkrićima tokom zatvaranja u kuće zbog pandemije 2020, Amerikanci su naučili i to u kojoj su meri privrženi danima u nedelji. Tog aprila sve više ljudi se žalilo na dezorijentisanost u vremenu, ali uglavnom nisu govorili o satu – klasičnom metonimu za moć i doživljaj vremena – već o kalendaru, posebno onom nedeljnom. Jedna klivlendska stanica vesti, povezana s mrežom Fox Media, zabavljala je gledaoce svakodnevnim prilogom pod nazivom „Koji je dan? S Todom Meanyjem“ – a odgovor na to pitanje uvek je bio ime nekog dana u sedmici, a ne datum iz gregorijanskog kalendara.

Možda su bili zamagljeni i sati, meseci, godišnja doba i druge vremenske jedinice, ali u razgovorima je preovladavalo nesnalaženje u nedeljnom ciklusu. Od zapažanja Toma Hanksa u monologu u programu Saturday Night Live da „više nema subote. Nekako… svaki dan je danas“, do sveprisutnih mima koji su sve dane nazvali „maglovdan“ ili preimenovali sedmični ciklus u „ovajdan, onajdan, drugidan, nekidan, juče, danas i sutra“, urušavanje nedelje brzo je postalo komični kliše.

Zahvaljujući iskustvu poremećaja sedmice za vreme kovida 19, misterija života organizovanog u nedelje isplivala je na površinu naše svesti, zajedno s pitanjem zašto boravak u kući tako deluje na ljude. Komentatori uglavnom navode činjenicu da su tokom pandemije mnogi radili od kuće i zato bili lišeni mnogih važnih znakova u okruženju koji razdvajaju posao od ostatka života. Radni dani i slobodni dani počeli su da liče jedni na druge, pa smo izgubili predstavu o tome koliko smo udaljeni od kraja nedelje. Čini se, međutim, da to objašnjenje nije dovoljno. Rad od kuće postao je uobičajen dugo pre pandemije, a nije proizvodio tako masovno osećanje vremenske dezorijentacije. Štaviše, rad od kuće dramatičnije je ugrožavao podelu na sate, dakle podelu u okviru dana, nego nedeljni ciklus, a tu zbrku nisu pratili memi i vicevi. Kao što ni jadanja na vremensku dezorijentisanost nisu obraćala jednaku pažnju na brkanje dana gregorijanskog kalendara uprkos činjenici da su najsuroviji napadi pandemije na naše životne rituale – preskočene božićne večere, otkazane sezone bejzbola i rođendanske proslave – više remetili godišnji nego nedeljni kalendar. I na kraju, magla nije obavijala samo vikend, već se proširila na ceo sedmodnevni ciklus. Lamenti zbog nesnalaženja u vremenu nisu odražavali samo direktne posledice rada, kupovine i druženja preko interneta. Oni su, zapravo, ukazivali na opštije odvajanje od navika i rutine, a brkanje dana bilo je samo dramatičan kolektivni simptom tog stanja (bar za one srećnike koji su mogli da rade od kuće), baš kao što individualno zaboravljanje dana u nedelji smatramo važnim simptomom demencije i kognitivne dezorijentacije.

Nedelje nam služe kao moćna mnemonička sidra zato što su u suštini veštačke. Za razliku od dana, meseca i godine, koji približno prate ili podražavaju neki prirodni proces, ili bar na njega aludiraju (sati, minute i sekunde su delovi tih širih jedinica), nedelja je potpuno utemeljena u istoriji. Reći „danas je utorak“ znači reći nešto o prošlosti, a ne o zvezdama, plimama ili aktuelnim meteorološkim uslovima. Mi, zapravo, kažemo da izvestan broj dana, organizovanih u sedmični ciklus, deli današnji dan od nekog ranijeg trenutka. Pošto naše brojanje neće potvrditi astronomija, nedelja u stvari počiva na brižljivom istorijskom beleženju vremena. Praktično gledano, grupisanje dana u sedmice učvršćeno je navikama i ritualima drugih ljudi. Kad su se te navike i rituali radikalno poremetili ili promenili u 2020, kao da se rasparala sama nedelja.

***

Nestanak sedmice je teže objasniti ako pretpostavimo da je jedina funkcija sedmodnevnog grupisanja da razdvoji radno vreme od slobodnog ili sveto od profanog. Rez između radnih dana i vikenda je, naravno, najizraženija crta tog čudnog sistema beleženja vremena. On je možda najvažnija posledica širenja sedmice po celom svetu tokom nekoliko vekova. Ali sedmica je za nas radila i druge stvari: razdvajala je, spajala i obeležavala dane za različite svrhe i s različitim rezultatima. Štaviše, ona deli dane i na sedam suštinski heterogenih jedinica – više poput skale do-re-mi-fa-so-la-si-do. Kao što svi znamo, grupisanje u sedmice svrstava dane u dve kategorije tako što stvara vremenski ritam sačinjen od niza „tikova“ koji prati jedan „tak“ (ili dva), što je ključni doprinos jevrejskog svetkovanja sabata istoriji sedmičnog računanja dana od njenih drevnih početaka. To je ritam astrološkog računanja vremena, važan u starom Rimu, u kom su dani poistovećeni sa sedam nebeskih tela vidljivih sa Zemlje; mnogi indoevropski jezici do danas čuvaju tu vezu u nazivima dana u sedmici.

U još jednoj poznatoj upotrebi sedmice, sedam dana datog ciklusa nisu podeljeni ni na dva, ni na sedam delova, već zajedno čine koherentan komad vremena, koji obično služi za razlikovanje celog jednog ciklusa od drugog – ove nedelje od one, prošle nedelje od sledeće. Iz te perspektive, nedelja služi kao interval popisa robe. Bila je posebno omiljena među puritancima Nove Engleske.

Konačno, nedeljne cikluse koristimo i za planiranje i koordiniranje grupnih aktivnosti. Nedeljne pijace, na primer, obezbeđuju sedmodnevne intervale trgovcima i potrošačima hrane ili drugih proizvoda i na taj način im pomažu da se okupe u predviđenom vremenu na dogovorenom mestu. Kao i ciklus popisivanja robe, takva nedelja ne mora imati sedam dana (nigerijski narod Tiv donedavno je imao petodnevnu nedelju zvanu kasóa, što znači pijaca), ali u društvima koja su prihvatila tradicionalnu sedmicu, vezivanje vremena javnih okupljanja za dane u nedelji dalje učvršćuje taj kalendar.

Sve četiri upotrebe takvog računanja oblikovale su istoriju orijentisanja u vremenu pomoću sedmice, koja je stara samo oko 2.000 godina. Iako su tabui i kosmologije u nekoliko različitih kultura mnogo ranije pridavali značaj sedmodnevnim ciklusima, nema jasnog dokaza o tome da ih je ijedno društvo pre kraja 1. veka nove ere koristilo za kalendarsko obeležavanje vremena. Kao što su akademski istraživači Ilaria Bultrighini i Sacha Stern nedavno dokumentovali, standardizovani nedeljni kalendar nastao je u Rimskom carstvu kombinovanjem i spajanjem jevrejskog sabata i rimskih planetarnih ciklusa. Od tog trenutka nedeljni kalendar je odražavao jedinstvo dva vrlo različita načina brojanja dana. Sama ta činjenica dovoljna je da nas odvrati od pretpostavke da sedmica ima samo jednu očiglednu tehnološku primenu.

***

Kao većina sedmičnih modela računanja vremena, moderna nedelja u Sjedinjenim Državama nosi istorijske tragove sve četiri upotrebe sedmičnog računanja, koje su na američke obale doneli Evropljani i Afrikanci, a zatim vekovima učvršćivali talasi migracija. Ali ključna formacija našeg modernog doživljaja sedmičnog vremena pojavila se u prvoj polovini 19. veka, kad je u prvi plan počela da izbija četvrta vrsta sedmice: diferencirani nedeljni raspored.

Ostala tri modusa nedeljnog računanja vremena bila su uveliko uvrežena u Sjedinjenim Državama početkom 19. veka. Predratno američko društvo bilo je na rđavom glasu među evropskim posetiocima zbog stepena i rigidnosti poštovanja sabata, a nedeljni odmor je bio neobično rasprostranjen čak i među robovima. Štaviše, praznična i sveta priroda nedelje upadljivo je označavana u kalendaru koji je inače oskudevao u godišnjim komemoracijama i praznicima. Astrološke veze sa sedmičnim ciklusom bile su uobičajene i u tom periodu, pa čak i oni koji su odbacivali narodna sujeverja o povoljnim i zlokobnim danima u nedelji prihvatali su pretpostavku da je nedeljni kalendar povezan sa silama kosmosa i da je deo prirodnog poretka. A iz puritanske prakse nedeljnog popisa robe proizašao je sve rašireniji običaj vođenja dnevnika, koji je za mnoge pismene muškarce i žene u Sjedinjenim Državama bio moćno sredstvo ocenjivanja, planiranja i zamišljanja sopstvenog vremena i poslova.

Neki od tih starijih sedmičnih ritmova pojačani su tokom 19. veka. S porastom radne snage na severu i zapadu Sjedinjenih Država, na primer, subotnje veče postalo je nešto više od završetka radne nedelje; bio je to i dan isplate nadnica, što je pak stvaralo obrasce potrošnje, komercijalne dokolice i materijalne sigurnosti koji su davali poseban ton svakom danu u ciklusu. Tokom tog veka subota je postala mali praznik u Sjedinjenim Državama. Nastavnici i učenici, kao i mnogi zaposleni u kancelarijama, često su imali slobodnu subotu. Mnogi Amerikanci, i slobodni i robovi, često su subotom imali kraće radno vreme nego drugim danima u nedelji. Danas nalepnice na branicima pripisuju dvodnevni vikend radničkim sindikatima, ali preciznije bi bilo reći da su sindikati, početkom 20. veka, zahtevali da svi radnici dobiju privilegiju koju su već uživali ili tražili različiti sektori američke radne snage u prethodnom veku. Udvostručavanje vikenda verovatno je izoštrilo tik-tak ritam posebnih i običnih dana, naročito otkad je formalno širenje vikenda na subotu zamenilo neformalno prelivanje nedelje na ponedeljak, koje je bilo karakteristično za mnoge preindustrijske radne kulture.

I veza između vođenja dnevnika i nedeljnog popisa robe postala je uočljivija u prvoj polovini 19. veka zahvaljujući širenju masovnog tržišta i štampanju namenskih svezaka za vođenje dnevnika, u kojima su obično bili razdvojeni periodi od približno nedelju dana, za razliku od ranijih almanaha. Novi formati kalendara učvrstili su naviku ocenjivanja zadataka, rezultata i nedostataka u nedeljnim dozama.

Uporedo s uvreženim upotrebama nedeljnog kalendara događalo se nešto još značajnije. Sve više Amerikanaca je sve češće primenjivalo tehnologiju sedmičnog računanja na pravljenje rasporeda. Neki od tih rasporeda su se pojavili u radnim sredinama, posebno u školi i domaćinstvu. Početkom 19. veka, kad je svakodnevno pohađanje škole postalo američka norma (osim u južnim državama), školska deca su rano naučila da očekuju neke redovne aktivnosti (ispitivanje, manji broj časova, posebnu nastavu) u određene dane sedmice. A kako su se u domaćinstvima srednje klase ukorenjivale nove norme higijene i ugleda, priručnici o održavanju kuće počeli su da propisuju nedeljni raspored za osnovne kućne poslove: ponedeljkom pranje, utorkom peglanje, sredom mešenje i pečenje peciva i kolača.

Mnoge vrlo važne primene nedeljnog rasporeda događale su se van radnog mesta, u kulturi komercijalne zabave, druženja i štampe. Tokom prve polovine 19. veka gomile Amerikanaca u severnim i zapadnim delovima zemlje hrlile su u pozorišta, učlanjivale se u bratske lože i reformske organizacije, pohađale predavanja i koncerte i pretplaćivale se na dnevne listove.

Sve češće su mnogi podržavali banke (koje su obično otkupljivale obveznice samo određenih dana u nedelji) i slali i primali pisma (koja su u manje naseljene krajeve stizala jednom nedeljno). Sve to je zahtevalo od učesnika da znaju koji je dan u nedelji. Bilo da se nešto događalo jednom ili dvaput nedeljno, ili čak jednom mesečno, sve dok su sastanci, komercijalne ponude, publikacije i poštanske pošiljke bili dosledno vezani za određeni dan u nedelji, sedmični kalendar je bio neophodan.

Za članove bratskih loža, koji su se sastajali svakog drugog utorka, na primer, ili za učenike koji su imali časove klavira ponedeljkom i sredom, ili za direktore pozorišta koji su sredom organizovali prepodnevne predstave, ili za krug prijatelja koji se okupljao svakog četvrtka, izbor i karakter određenog dana u nedelji često su bili proizvoljni, barem u početku. Ali čim bi se formirala navika, veza između određene aktivnosti i određenog dana u nedelji bi se učvrstila i davala posebnu boju individualnom opažaju nedeljnog ciklusa. Štaviše, nedeljni raspored se prirodno reprodukovao. Kako je broj sastanaka, susreta i navika rastao, bilo je sve zgodnije da se i druga okupljanja ljudi koji se međusobno ne poznaju vežu za nedeljni kalendar. Čak i prijatelji i rođaci očekivali su jedni od drugih mnoge sedmične navike i smatrali da ima smisla odrediti za susrete određeni dan u nedelji. Vezivanje neke aktivnosti za dan u sedmici omogućavalo je Amerikancima iz 19. veka da koordiniraju i pamte tu aktivnost u širem okviru nedeljnih obaveza.

***

Upotreba sedmice kao sredstva za organizovanje vremena koje omogućuje ljudima da koordiniraju redovne aktivnosti s drugima, čak i s onima koje ne poznaju, odražavala je (i učvršćivala) bezličnu prirodu urbanog života. Istorijski razvoj moderne američke nedelje kao složenog skupa društvenih rutina zapravo se najbolje može objasniti masovnom migracijom slobodnih muškaraca i žena, kako migranata tako i onih rođenih u zemlji, u gradove počev od 20-ih godina 19. veka. Za stanovnike malih gradova i farmere nije bilo mnogo aktivnosti po kojima su se razlikovali dani u nedelji. Ali čak i oni su iščekivali dolazak pošte i novina i pratili red vožnje vozova ili kočija koji su prolazili kroz njihovo mesto određenih dana u nedelji. Tako su se generacije Amerikanaca pokoravale nedeljnim ritmovima, koji su jedva uticali na život njihovih predaka. Bujanje nedeljnih rasporeda stvaralo je u svesti mase ljudi brojne veze sa svakim danom u nedelji i nove razloge da imaju na umu da li je dati dan, recimo, utorak ili sreda. Važna posledica tih novih navika i asocijacija bila je pomeranje mentalnih mapa početkom 19. veka s drugih mernih jedinica vremena na sedmicu. Taj pomak je vidljiv u ličnim dnevnicima: na vrhu beleške sve češće je ispisivan dan u sedmici. U dnevnicima iz tog vremena češće nailazimo na pogrešan datum nego na pogrešan dan u nedelji. Nove mentalne mape možemo da uočimo i u tome što su se svedoci jasnije sećali dana u nedelji nego datuma u mesecu kad se odigrao neki događaj – i često navodili neku redovnu nedeljnu naviku ili aktivnost kao potvrdu svojih sećanja – ili u sklonosti da se u pismima koristi nedeljni kalendar za opisivanje onog što se dogodilo u periodu između dva pisma.

Uticaj nedelje na ljudsko pamćenje možemo videti i u odluci ožalošćenih roditelja da obeležavaju gubitak deteta na dan, a ne na tačan datum njegove smrti. Malo indirektniji pokazatelj je i to što je u 19. veku bilo uobičajeno pominjanje sedmice (a ne prirodnih jedinica kao što su dan i godina) kad se lamentiralo zbog toga što „vreme leti“ (ta veza je, doduše, već nagoveštena starijom upotrebom nedelje kao jedinice inventarisanja robe). Amerikancima iz 19. veka nedelja je postala i mnemoničko sredstvo i okvir za razmišljanje o prolaznosti.

Zbog toga se pojačao uticaj nedelje na svest o vremenu. Čak i oni kojima nije bilo naročita blisko verovanje da nedeljni kalendar predstavlja zaokruženi ciklus koji vuče poreklo iz božjeg stvaranja sveta shvatali su nedelju kao nešto više od proizvoljnog i zamenljivog sredstva za merenje vremena. Bilo je teško zamisliti svet bez sedmodnevnih ciklusa. Utopijska i distopijska literatura s kraja 19. veka, na primer, obično je u svojim vizijama radikalno različitih budućih društava ostavljala nedelju netaknutom. A snažni pokreti za promenu nedeljnog kalendara nailazili su na oštar otpor.

Američka preduzeća koja su nastala krajem 19. veka zalagala su se za reformu kalendara koja bi ublažila neefikasnost knjigovodstva izazvanu neodgovarajućim sedmodnevnim ciklusom (jedinom jedinicom vremena koja se ne može precizno uklopiti u neku veću). Ubrzo posle toga, sovjetski ekonomski planeri, koji su smatrali da koordinirani vikendi onemogućuju kontinuiranu fabričku proizvodnju, uveli su kraću radnu nedelju i različitim segmentima stanovništva dodelili različite nedeljne rasporede. Svi ti planovi su propali.

Zahvaljujući modernoj nedelji, postajemo svesni povezanosti s drugim ljudima i njihovim navikama. Oduprevši se racionalnim zahtevima kapitalizma i komunizma, koordinirani nedeljni kalendar nastavio je da osvaja svet u 20. veku i uređivao je ljudski život čak i u onim društvima i regionima koji nikad nisu računali vreme pomoću sedmodnevnog kalendara. Velikim delom svoje duge istorije, sedmica je napredovala putevima osvajanja, trgovine i prozelitizacije koju su sprovodili islam i (pogotovo) hrišćanstvo. Muslimansko i hrišćansko širenje počev od istočnog Mediterana donelo je sedmodnevni ciklus kakav danas imamo u veliki deo sveta (u Afriku, Skandinaviju, Amerike, Okeaniju, Srednju Aziju, Indoneziju i na Južni Pacifik) tokom drugog milenijuma nove ere. Ali tek krajem tog milenijuma nedelja je ostvarila svoje pretenzije na opšte važenje. Mnogi činioci su doprineli njenom relativno nedavnom širenju na mesta koja nikad nisu bila sklona takvom računanju vremena (na primer, u Istočnu Aziju). U suštini, globalno usvajanje nedelje odražava sve veću povezanost svetske ruralne većine s kapitalističkim ekonomskim tokovima, kao i konsolidovane kolonijalne države i široke saobraćajne mreže. Sve je to izložilo nove populacije ranije nevažnim kalendarskim ritmovima.

Neprikosnovenoj vladavini nedelje doprinela je i industrijalizacija, kako u Sjedinjenim Državama tako i širom sveta. Obezbedivši jasne granice između radnog i slobodnog vremena, industrijska proizvodnja istakla je u prvi plan kalendarsku jedinicu koja se najbolje uklapala u njenu mapu. Ali industrijska logika nedelje zamaglila je razlike između dana u nedelji koje su se pokazale kao ključne za njenu moć vremenskog orijentira. Modernim ljudima je neophodno da precizno znaju u kojoj tački nedeljnog ciklusa se nalaze ne zbog poštovanja sabata ili zbog očekivanja vikenda, već zbog diferenciranog nedeljnog rasporeda dogovorenih aktivnosti – časova, sastanaka, sportskih događaja, televizijskog programa i staranja o deci.

Moderna nedelja je nametnula staroj nedelji društveni ritam koji uzima u obzir potrebe i ograničenja drugih ljudi. A ipak, i moderna nedelja je donekle individualizovana jer njene ritmove oblikuju razne vrste naših ličnih odluka, posebno onih koje donosimo kao potrošači. Dok sabat i astrologija svakog podređuju istom rasporedu, moderna nedelja nas čini svesnim odnosa prema našim društvenim mrežama i navikama drugih, ali istovremeno pokazuje raznovrsnost tih mreža i kontingentnost tih navika. Početkom 21. veka mnogi kulturni komentatori su izražavali žaljenje zbog raspadanja nedelje usled neusaglašenosti radnog vremena, koja je pak posledica agresivnosti non-stop prodaje i stalne dostupnosti, što opisujemo tehnički redundantnom frazom „24/7“. Drugi kritičari su pozdravljali izumiranje nedelje i podsećali nas da je sedmodnevni ciklus veštačka tvorevina koja se relativno nedavno proširila. „Samo se prisetite“, rekao je pronicljivo Eric Jarosinski na Twitteru 2018, „da je utorak uvek bio veliki, ali ‘promašen’ društveni eksperiment. I da će to uvek biti.“

Moderni utorak je zaista, u izvesnom dubokom smislu, društveni eksperiment. Manje je izvesno da je „promašen“ i da će to uvek biti. Jadanja na vremensku dezorijentisanost tokom pandemije kovida 19 istovremeno pokazuju i to da je nedelja krhki konstrukt i da je oslobađanje od mentalnih navika povezanih s njenim veštačkim ritmovima teško i bolno. Čak i posle više decenija izlaganja zahtevima kapitalizma 24/7 i njegovih medijskih pomagača, bili smo pomalo ošamućeni kad su naši utorci izgubili jasan obris. Iz slabljenja našeg vladanja nedeljom – i njenog vladanja nama – tokom zatvaranja u kuće uzdigla se sablast izgubljenog pamćenja i izgubljenog vremena. Ta sablast, kao i društvene navike koje je drže na odstojanju, deo su modernog iskustva.

Autor je profesor istorije na Berkliju.

David Henkin, Aeon, 30.11.2021.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net

David Henkin
Autor/ica 12.2.2022. u 08:58