Klaonica zaposlenih

Vladimir Bogoeski
Autor/ica 8.7.2020. u 09:46

Klaonica zaposlenih

Berlinska klaonica u 19. stoljeću

Foto: DPA

Virus ne šire Istočnoevropljani nego kapitalizam. Izrabljivanje u njemačkim tvornicama za preradu mesa mora prestati.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Dok Saveznu Republiku Njemačku širom svijeta u najvišim tonovima hvale zbog njenog uspješnog suzbijanja pandemije Covid – 19, najnoviji događaji bacaju tamnu sjenu na besprijekorni imidž. Doduše političko vodstvo, drugačije nego u Francuskoj i SAD, nije pandemiju uspoređivalo sa ratom, ali „kolateralne štete“, koje u pandemiji idu zajedno sa njemačkim sistemom kapitalizma, ne smiju se previdjeti.

Istočnoevropski radnici u proizvodnji živežnih namirnica, posebno u poljoprivredi i industriji prerade mesa, važe doduše kao sistemski relevantni, ali padaju u cijeloj zemlji kao žrtve dramatičnog izbijanja Covid – 19 u poljoprivrednim pogonima i klaonicama. Najnoviji od ovih događaja, u kome je 1300 zaposlenih u jednoj klaonici Tönnies grupe u Rheda-Wiedenbrücku testirano pozitivno na virus, ilustruje da se sa zaposlenim u industriji mesa sa velikom brutalnošću postupa kao sa zamjenjivim ljudskim resursima.

Katastrofi, koja se mogla spriječiti, slijedio je prijedlog reforme njemačkog ministra rada Hubertusa Heila. Po tome, od januara 2021. u industriji prerade mesa treba da budu zabranjeni ugovori o iznajmljivanju radnika. Doduše reforma pogađa u metu, time što se ukida iznajmljivanje radnika kroz ugovore firmi u njemačkoj industriji mesa, međutim ostaje pitanje: Zašto je bila potrebna raširena pandemija da bi se ovaj normalni politički reformski prijedlog konačno našao na stolovima donosioca odluka? Konačno, užasni radni i životni uslovi zaposlenih iz inostranstva, koji već decenijama obezbjeđuju da je njemačko jeftino meso uopšte moguće, su odavno poznati.

Doduše Corona virus nije izbio samo u njemačkim tvornicama mesa (u SAD, Brazilu, Holandiji i drugim zemljama bilo je već sličnih slučajeva), ali loši radni uslovi u njemačkoj industriji mesa, koji su krivi za izbijanje, su posljedica jedne stvarno jedinstvene pravne arhitekture, specijalnih poslovnih praktika i podjele Evrope između centralnih zemalja i periferije.

Umjesto neprijateljskih podmetanja prema strancima, prema kojima su istočnoevropski migranti krivi za širenje virusa, trebamo se okrenuti pitanju, kako su sadašnje strukture izrabljivanja uopšte nastale. Jer EU i Njemačka su godinama razvijale posredstvom raznih zakona i pravila, uslove koje su neposredno slabili poziciju zaposlenih u klaonicama.

Iz ogromnih materijalnih razlika između nove istočne periferije i starog jezgra Evrope stvarala se u mnogim branšama „rezervna radna armija“.

Pošto je njemačko tržište rada integrisano u relativno jaku socijalnu državu i bliske odnose između socijalnih partnera, postavlja se pitanje zašto upravo u njemačkoj industriji mesa vladaju u toj mjeri bijedni radni uslovi. Na jednu stranu u tome se odslikava evropska podjela na istok i zapad, posebno od proširenja EU 2004. godine. Iz ogromnih materijalnih razlika između nove istočne periferije i starog jezgra Evrope stvarala se u mnogim branšama „rezervna radna armija“: Radnici, koji su zbog loših ekonomskih uslova u zemljama porijekla imali slabiju pregovaračku poziciju i zbog toga su se morali sukobljavati sa tipičnim problemima gostujućih radnika.

Doduše njemačka industrija mesa se već od 1980-ih godina oslonila posredstvom bilateralnih dogovora o kvotama na inostranu radnu snagu iz istočne Evrope. Međutim tek proširenjem na istok došlo je u punoj mjeri do primjene evropskih pravila za slobodu uslužnih djelatnosti i detaširanje radnika. To je olakšalo mobilnost radne snage sa periferije u centar Evrope.

U smjernicama za detaširanje radnika, koje su nedavno reformirane, bio je predviđen izuzetak: Uslovi rada zaposlenih u njemačkim tvornicama mesa trebali su se orijentisati na propise njihovih zemalja porijekla. Zahvaljujući minimalističkoj interpretaciji zaštite na radu od Evropskog suda (pogledaj presude Laval, Rüffert i Luxembourg) postavio je model slanja osnove za sadašnje uslove u klaonicama. On je dozvoljavao njemačkim firmama prenos skoro cjelokupne proizvodnje mesa na subdodavatelje sa periferije.

U ovim pravnim okvirima mogli su se, ojačano kroz nedostatak nacionalnih ili čak panevropskih instrumenata kontrole i provođenja, razviti ljudski lanci isporuka, koji su se specijalizovali na izvoz „jeftine radne snage“ sa periferije, danas pretežno iz Bugarske i Rumunije. Pritisak na dole kroz uslove rada prema principu zemlje porijekla i poslovne praktike, sa kojima su preduzeća zaobilazila regulacije zemlje prijema, vodila su sve više tome da su domaći zaposleni u njemačkoj industriji mesa u najvećoj mjeri zamijenjeni (pogrešno) detaširanim radnicima sa istočnoevropske periferije.

U 2013. godini već 70 posto zaposlenih u četiri velike tvornice mesa bili su detaširani radnici, sa čijom pomoći su preduzeća u nekim slučajevima uštedjela i do 80 posto na troškovima plata. Tako visoko može se izračunati razlika između iznajmljenog radnika i radnika koji je prema njemačkom zakonu zaposlen direktno kod glavnog preduzeća.

Zahvaljujući ovome modelu velika preduzeća za preradu mesa u Njemačkoj (Tönnies, Wiesenhof, Vion i Danish Crown) mogla su svaku odgovornost za zaposlene u svojim klaonicama delegirati na druge time što su cjelokupan proizvodni proces prenijeli na inostrane podizvođače. Time se zamagljuju važni elementi zaštite na radu kao što je dokumentacija o radnom vremenu i platama, uslovima stanovanja i stanarinama; prevare i prekršaji protiv radničkih prava su time olakšani.

Pošto se u velikim njemačkim tvornicama mesa aktivnost radničkog savjeta sistematski potiskuje a rad sindikata sprječava, reforma bi trebala razmotriti i strukture kolektivnog zastupanja radnika. 

Njemačka industrija mesa i firme sa evropske periferije profitiraju tako neposredno od ovoga modela na teret zaposlenih, kojima je lažno bio obećan pristup bolje plaćenom tržištu rada evropskih centralnih država. Belgijska vlada je čak 2013. predala žalbu kod Evropske komisije i predbacila Njemačkoj nefer konkurenciju putem kršenja modela detaširanja.

Na pritisak medija i sindikalnih inicijativa bilo je na različite političke i pravne načine intervenisano protiv ovih neodrživih uslova rada u industriji mesa. Kao prvo kroz jedan tarifni ugovor u branši 2014. uvedena je minimalna satnica a kroz izmjene zakona o detaširanju uvedena je odgovornost nalogodavca.

Kao drugo, šest najvećih njemačkih prerađivača mesa potpisali su 2015. samoobećanje u kojem su se obavezali da više neće koristiti model detaširanja nego će umjesto toga dijelove proizvodnog procesa predati mjesnim podizvođačima. Teoretski, zaposleni u mesnoj industriji imali su od tog trenutka pravo na njemačku minimalnu satnicu od tadašnjih 8,75 evra kao i radne uslove prema njemačkom radnom ugovoru.

Međutim pošto su  poslovne praktike za zaobilaženje pravila bile uigrane i dodržavanje propisa nije je provedeno niti nadzirano, lokalno se nije promjenilo skoro ništa. Studije pokazuju da su mnoge firme koje su detaširale radnike otvorile filijale u Njemačkoj ili su osnovali nove firme. One su dale svojim zaposlenicima njemački radni ugovor, ali su nastavile sa uvedenim lancima regrutiranja, dokazanim poslovnim praktikama i isprobanim prevarantskim ponašanjem.

Najnovija reforma predložena od ministarstva rada reaguje upravo na ovaj neuspjeh samoregulacije pošto potpuno zabranjuje podizvođače u mesnoj industriji a time klaonice i pogoni za preradu mesa moraju svoje ljude opet direktno zaposliti. Prema procjenama 80 posto aktuelno 128 000 zaposlenih u njemačkoj industriji prerade mesa su iz istočne i južne Evrope, zaposleni preko podizvođača i ova reforma mogla bi poboljšati uslove za mnoge radnike.

To doduše ide u dobrom pravcu, ali zabrana podizvođača ne treba se razumjeti kao lijek za sve, koji će jednim udarcem otkloniti sve probleme njemačke industrije mesa. Pošto je branša u potpunosti oslonjena na radnike sa istočnoevropske periferije radnici će biti i dalje ubacivani u njemačke klaonice preko firmi za iznajmljivanje, firmi iz poštanskih sandučića ili preko posrednika. Reforma bi zato trebala dodatno spriječiti da se podizvođači pretvore u posredničke firme ili da budu zamijenjeni kroz ugovor o djelu, firme jednog lica ili druge metode kojima se ove odredbe o zaštiti radnika mogu zaobići.

Pošto se u velikim njemačkim tvornicama mesa aktivnost radničkog savjeta sistematski potiskuje a rad sindikata sprječava, reforma bi trebala razmotriti i strukture kolektivnog zastupanja radnika da bi se time djelotvorno ostvarili interesi zaposlenih. A svaka supstancijalna reforma sadašnjih radnih uslova u industriji mesa zavisit će konačno od toga da li će se poboljšati nadzor, kontrola i provođenje zakonskih postavki.

Da se radni i životni uslovi zaposlenih u industriji prerade mesa bezuslovno moraju poboljšati razumije se samo po sebi. Aktuelna diskusija treba se iskoristiti da se počnu istraživati uzroci nepravednosti zbog kojih pate zaposleni u klaonicama.

Vladimir Bogoeski je doktorant na Hertie School of Governance i univerzitetu Humboldt u Berlinu i naučni saradnik Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu.

ipg-journal.de

Vladimir Bogoeski
Autor/ica 8.7.2020. u 09:46