Koja je uloga NATO-a u budućnosti?

tačno.net
Autor 4.5.2016. u 08:04

Koja je uloga NATO-a u budućnosti?

Uloga NATO-a će zavisti i od američkih stavova i reakcija prema upravljanju međunarodnim krizama

Piše: Fayez al-Douiri-Al Jazeera 

Jedna od najvažnijih strateških implikacija Drugog svjetskog rata je nastanak strateškog vakuuma na oba krila Sovjetskog Saveza, što je uslijedilo kao rezultat poraza Japana i Njemačke te njihove kapitulacije. Također, dolazi do povećanja sovjetskih vojnih sposobnosti koje Rusija počinje koristiti za popunjavanje te praznine, šireći svoju komunističku ideologiju. Takvo usmjerenje predstavljalo je ozbiljnu prijetnju za zapadnoevropske države i neposrednu opasnost za američke interese.

Zapadnoevropske države, potaknute strahom, zatražile su pomoć od Amerike koja je posjedovala ogromne vojne, ekonomske i političke kapacitete, zahvaljujući čemu postaje najveća svjetska sila. Ovakve okolnosti pomogle su Americi da odgovori na evropski zahtjev, pa je tako pokrenula niz inicijativa, od kojih su najznačajnije:

– Marshallov plan pomoći za obnovu ratom uništene evropske ekonomije; na taj korak Sovjetski Savez odgovara stvaranjem Komunističkog informacijskog biroa – Kominform.

– Sporazum o zajedničkoj sigurnosti, koji obuhvata pružanje tehničke, vojne i ekonomske pomoći zemljama zapadne Evrope, Bliskog istoka, Afrike i Azije u cilju održavanja međunarodne sigurnosti i povećanja efikasnosti američke politike.

– Osnivanje Organizacije Sjevernoatlanskog pakta (NATO) na osnovu Sjevernoatlanskog ugovora koji je potpisan u Washingtonu 4. aprila 1949. godine, kao mjere odvraćanja u borbi protiv sovjetske prijetnje i jačanja njegovih konvencionalnih vojnih kapaciteta. To je dočekano stvaranjem Varšavskog pakta, nakon ulaska Njemačke u NATO 1955. godine.

Hladni rat

Države potpisnice Sjevernoatlanskog sporazuma postavile su skup principa i ciljeva za NATO, od kojih su najvažniji: rješavanje svih međunarodnih sporova mirnim putem, suzdržavanje od prijetnje ili upotrebe sile na način koji nije u skladu sa principima Ujedinjenih nacija, promicanje mirnih i prijateljskih odnosa, ujedinjavanje napora u cilju zajedničke odbrane, očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, odupiranje bilo kojem oružanom napadu pojedinačno ili kolektivno i uz sva raspoloživa sredstva.

NATO je usvojio odbrambenu doktrinu koja je crpila snagu iz američke nuklearne superiornosti (teorija nuklearnoga odvraćanja). Međutim, godina 1949. označila je prekretnicu, u trenutku kada je Sovjetski Savez izvršio svoj prvi nuklearni eksperiment, nakon čega svijet ulazi u fazu nuklearne utrke. Takva dešavanja imala su za rezultat usvajanje sljedećih teorija jedne za drugom: balans terora, masovna odmazda i fleksibilan odgovor.

Kolaps istočnog bloka, nestanak Varšavskog pakta a kasnije i raspad Sovjetskog Saveza doveli su do proglašavanja kraja Hladnog rata i ulaska u unipolarni svijet (doba američke hegemonije). To je udaljilo strah od rata širokih razmjera, bez obzira da li se radilo o konvencionalnom ili nekonvencionalnom ratu, zbog čega nestaje zadatak kolektivne odbrane protiv jednog neprijatelja ili unaprijed određenih neprijatelja. NATO je, također, radio na priključivanju mnogih zemalja bivšeg Varšavskog pakta ovom Savezu, tako da se broj država članica popeo na 29.

Uprkos činjenici da je Hladni rat okončan, novo međunarodno okruženje doprinijelo je pojavljivanju novih, ozbiljnih izazova predstavljenih kroz građanske ratove, borbu za vlast u državama istočne Evrope i drugim krajevima svijeta, a zatim i porasta pojave prekograničnog terorizma, ilegalne migracije, pomorskog razbojništva, Arapskog proljeća, itd.

S obzirom na to da se mijenjaju izazovi i sigurnosno okružje, bavljenje novonastalom situacijom postaje imperativ za Sjevernoatlantski savez. NATO je zbog toga sproveo reorganizaciju svojih snaga i borbene doktrine, kao i misije i uloge koju ima, kako bi mogao nastaviti sa provedbom zadatka kolektivne odbrane i suprotstavljanja novonastalim rizicima. Pomenuto se manifestira povećanjem fleksibilnosti osnovnih snaga i brzinom mobilizacije te prilagođavanja tehnološkom napretku u sistemima naoružavanja.

Također je izvršeno redefiniranje zadataka kako bi uključivali humanitarne operacije, evakuaciju građana, očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, podršku u slučaju prirodnih katastrofa u smislu pružanja pomoći i evakuacije civila, pružanje medicinske pomoći, borbu protiv trgovine drogom i ilegalne migracije te borbu protiv pomorskog razbojništva.

To znači da NATO usvaja ofanzivnu borbenu doktrinu izvan geografskih okvira država članica umjesto dosadašnje defanzivne doktrine. Navedeno se pokazalo u praksi u sljedećim NATO-ovim misijama: Bosni i Hercegovini 1995. godine, Kosovu 1999., Makedoniji 2001., Afganistanu 2001. i Libiji 2011. Pored toga, NATO je učestvovao i u humanitarnim operacijama u Pakistanu 2006. te prilikom pružanja pomoći stanovništvu pogođenom uraganom Katarina 2006.

Povratak ruske opasnosti

Rast vojnih kapaciteta Rusije i pokušaj njihovog korištenja izvan političkih granica Ruske Federacije, kao što se desilo i još uvijek dešava u Sjevernoj Osetiji, Južnoj Džordžiji, na poluotoku Krimu, istočnim dijelovima Ukrajine i na kraju u Siriji, predstavlja novi pravac Rusije kojim se pokušavaju povratiti nekadašnje carske i sovjetske ambicije.

Ovakvo novo rusko usmjerenje ima za cilj zadržati prvobitnu misiju NATO-a, odnosno da se usredotoči na princip kolektivne odbrane. NATO to neće biti u stanju učiniti bez očuvanja aktivne američke uloge i američke komande Savezom.

Uprkos kontroverzama i raspravama koje kruže unutar Sjedinjenih Američkih Država u vezi s ulogom Alijanse i njene učinkovitosti u pogledu očuvanja američkih interesa, kao posljedica kritika upućenih od strane republikanskog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa koji smatra da je Alijansa izgubila svoju težinu (Trumpove kritike zasnivaju se na ekonomskoj dimenziji; svaka od država članica treba osigurati 2% od svog bruto nacionalnog proizvoda, međutim, većina zemalja NATO-a se ne pridržava toga, što povećava ekonomski teret na plećima američke Vlade), NATO će ostati kamen temeljac u američkoj odbrambenoj politici. Ovdje treba obratiti pažnju na to da je američka administracija, za vrijeme mandata predsjednika Georgea W.Busha, usvojila teoriju ‘transparentnih granica’ kojom se dozvoljava interveniranje u svakoj krizi na međunarodnom ili lokalnom nivou koja bi mogla utjecati na američku nacionalu sigurnost, što je rezultiralo proširivanjem zone američkog utjecaja na šest kontinenata.

Uloga NATO-a će u određenoj mjeri zavisti i od američkih stavova i reakcija prema upravljanju međunarodnim krizama, naročito u pogledu Bliskog istoka, preciznije u Siriji, Iraku i Libiji. Provedba kolektivnih vojnih operacija neće biti prioritet Alijanse, te će se ostaviti izbor zemljama na individualnoj razini, što se ogleda i u učešću NATO-a u međunarodnoj koaliciji protiv ISIL-a.

Obučavanje pojedinih grupa   

Unatoč tome što su američke snage i pojedine zemlje NATO-a ostvarile uspjeh u obučavanju iračkih oružanih i sigurnosnih snaga, evidentan je njihov neuspjeh u obuci umjerene sirijske opozicije. To se da primjetiti ukoliko se krene od obučavanja pojedinih grupa u Turskoj i Jordanu u različitim intervalima, zatim osnivanja Vojnog operativnoga centara (MOC) koji je odgovoran za neuspjeh vojnih operacija u ruralnim oblastima Darae i Quneitre zbog uplitanja u određivanje ciljeva i toka vojnih operacija, prema izjavama velikog broja komandanata sirijske opozicije na terenu, i na kraju američkog programa obuke umjerene sirijske opozicije u Turskoj za koji je izdvojeno 500 miliona dolara. Od ovog iznosa, potrošeno je 42 miliona dolara na obuku manje od stotinu boraca koje su zarobili pripadnici Fronta Al-Nusra, izuzev njih pet, nakon čega je program obustavljen.

Prema tome, ne vidim priliku za uspjeh Alijanse na polju na kojem su se Sjedinjene Američke Države pokazale kao neuspješne, zbog nedostatka strateške vizije i odsustva volje i želje da se osnaži umjerena sirijska opozicija kako bi ostvarila vojnu premoć u Siriji.

Rusija se, nakon direktne i intenzivne vojne intervencije, uspjela nametnuti kao politički i vojni faktor broj jedan, pa tako vraća prevagu na stranu Assadovih snaga i učestvuje u vraćanju kontrole nad mnogim važnim područjima. Rusija je, također, u velikoj mjeri upravljala tokovima pregovaračkog procesa u Ženevi, što je oslabilo ulogu koju su mogle igrati SAD ili NATO u političkoj i vojnoj dimenziji, posebno u posljednjoj godini u kojoj ističe mandat predsjednika Obame u Bijeloj kući.

tačno.net
Autor 4.5.2016. u 08:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija