Koji je pravi put za vanjsku politiku SAD-a?

tačno.net
Autor 21.10.2015. u 10:01

Koji je pravi put za vanjsku politiku SAD-a?

SAD bi se trebao držati podalje od invazija i okupacija, ali teško je postići balans između vojne sile i diplomatije na Bliskom istoku.

Piše: Joseph S. Nye- Project Syndicate 2015

Kada je američki predsjednik Barack Obama nedavno održao govor u Ujedinjenim narodima o suprotstavljanju grupi Islamska država Irak i Levant, mnogi od njegovih kritičara su se žalili da je previše naglaska stavio na diplomatiju, a nedovoljno na upotrebu sile. Pravili su poređenja s vojnom intervencijom ruskog predsjednika Vladimira Putina u sirijskom građanskom ratu, a s obzirom da se kampanja za američke predsjedničke izbore intenzivira, neki republikanski kandidati su Obamu optužili za izolacionizam.

No, takve optužbe su dio retorike stranačke politike i nemaju značajno uporište u rigoroznoj analizi politika. Tačnije je vidjeti trenutno raspoloženje kao kolebanje američke vanjske politike između onoga što je Stephen Sestanovich sa Univerziteta Columbia nazvao “maksimalističkim” politikama i “redukcijskim” politikama.

Reduciranje nije isto što i izolacionizam, to je prilagođavanje strateških ciljeva i sredstava. Predsjednici koji su slijedili redukcijske politike poslije Drugog svjetskog rata su Dwight Eisenhower, Richard Nixon, Jimmy Carter i sada Obama. Nijedan objektivan historičar ne bi nijednog od njih nazvao izolacionistom.

Eisenhower se kandidirao za predsjednika 1952. godine, jer se protivio izolacionizmu Roberta Tafta, vodećeg republikanskog kandidata u to vrijeme. Iako je Nixon smatrao da SAD bilježi pad, drugi nisu dijelili njegovo mišljenje. Svi su bili orijentirani ka međunarodnoj politici kada se uporede s pravim izolacionistima iz 30-ih godina 20. stoljeća, koji su se oštro protivili ideji da se pomogne Velikoj Britaniji u Drugom svjetskom ratu.

Maksimalistička politika nanijela štetu

Historičari mogu izložiti uvjerljive argumente i dokazati da su periodi maksimalističke pretjerane angažiranosti nanijeli više štete poziciji Amerike u svijetu nego periodi povlačenja. Domaća politička reakcija na globalni idealizam Woodrowa Wilsona proizvela je isti intenzivni izolacionizam, zbog kojeg je odgođena reakcija Amerike na Adolfa Hitlera. Eskalacija rata u Vijetnamu dok su na vlasti bili predsjednici John F. Kennedy, a zatim Lyndon Johnson proizvela je zaokret prema domaćim pitanjima 70-ih godina prošlog stoljeća. A promašena invazija na Irak za vrijeme Georgea W. Busha kreirala je trenutno raspoloženje za smanjenje broja intervencija.

Ukoliko se tom raspoloženju doda značaj tokom kampanje za predsjedničke izbore 2016. godine, kako nagovještava sadašnja retorika, Amerikanci bi trebali prestati voditi lažne debate o izolacionizmu i pozabaviti se sa tri ključna pitanja o budućnosti vanjske politike ove države: Koliko novca? U kojoj mjeri intervencionistička? Koliko multilateralna?

Budžet odbrane i vanjske politike

Prvo pitanje je koliko bi SAD trebao potrošiti na odbranu i vanjsku politiku. Iako neki smatraju da Amerika nema izbora i da mora smanjiti izdatke u ovoj oblasti, to nije tako. Kao udio u bruto domaćem proizvodu, SAD troši manje od pola iznosa koji je trošila na vrhuncu Hladnog rata, kada je stoljeće američkog vodstva bilo u fazi učvršćivanja.

Ne biraju samo između investiranja u odbranu i u civilne potrebe. Tu su i porezi. Bez spremnosti da se povećaju prihodi potrošnja na odbranu mora se žrtvovati zarad važnijih investicija u obrazovanje, infrastrukturu te istraživanje i razvoj, odnosno u oblasti koje su ključne za američku domaću snagu i globalnu poziciju.

Drugo pitanje je kako i na koje načine se SAD treba uključiti u interna pitanja drugih država. Obama je kazao da bi Amerika trebala koristiti vojnu silu, jednostrano ako treba, kada je ugrožena njena sigurnost ili sigurnost nekog od njenih saveznika. Kada to nije slučaj, ali savjest nalaže državi da se uključi, protiv, recimo, diktatora koji ubija svoje građane u velikom broju, Amerika ne bi trebala intervenirati sama i trebala bi koristiti silu samo ako postoje veliki izgledi za uspjeh.

Ovo su razumni principi, ali koje su granice? Ovo nije novi problem. Prije gotovo dva stoljeća John Quincy Adams, šesti predsjednik Amerike, borio se s domaćim zahtjevima za intervencijom u grčkom ratu za nezavisnost, kada je rekao da SAD “ne ide u inozemstvo u potrazi za čudovištima koja treba uništiti”. Ali, šta ako popustljivost u građanskom ratu kao što je onaj u Siriji omogući terorističkoj grupi kao što je ISIL da uspostavi sigurno utočište?

Podalje od okupacija i invazija

SAD bi se trebao držati podalje od invazija i okupacija. U vrijeme nacionalizma i društveno mobiliziranog stanovništva, strana okupacija, kako je Eisenhower mudro zaključio 1950-ih, sigurno će proizvesti prezir. Ali, šta činiti umjesto toga? Da li su zračne snage i treniranje stranih snaga dovoljni? Posebno će na Bliskom istoku, gdje će revolucije vjerovatno trajanjem obuhvatiti cijelu jednu generaciju, biti teško postići pravu kombinaciju vojne sile i diplomatije.

Govori koje su nedavno održali američki predsjednički kandidati pokazuju da je debata o prva dva pitanja već počela. Ali SAD ignorira treće pitanje i opasnosti koje ono sa sobom nosi. Kako Amerika može pomoći institucije, kreirati mreže i uspostaviti politike za upravljanje transnacionalnim pitanjima?

Vodstvo najmoćnije države važno je za proizvodnju globalnih javnih dobara. Nažalost, američki domaći politički zastoj često ga blokira. Primjera radi, američki Senat nije ratificirao UN-ovu Konvenciju o pravu mora, iako je ona u američkom nacionalnom interesu, SAD-u je zaista potrebna ova konvencija, kao podrška njenom položaju kada je u pitanju rješavanje sukobljenih teritorijalnih zahtjeva u Južnom kineskom moru.

Isto tako, Kongres nije uspio ispuniti obećanje Amerike da će podržati preraspodjelu glasačke moći unutar Međunarodnog monetarnog fonda i proširiti je i na države u razvoju, iako bi ih to koštalo veoma malo. Ovo je otvorilo put Kini da pokrene svoju Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (koju je onda SAD pokušao blokirati, što je bila greška i zbog čega je pretrpjela reputacija SAD-a.) U Kongresu, također, postoji oštro protivljenje postavljanju granica na emisiju karbona pred UN-ovu Konferenciju o klimatskim promjenama, koja će biti održana u Parizu u decembru.

Koliko potrošiti na vanjskopolitička pitanja i kako intervenirati u dalekim krizama jesu važna pitanja. Ali, Amerikanci bi trebali biti jednako zabrinuti što se “izuzetnost” njihove države srozava na “pošteđenost”. Kako SAD može održati globalno vodstvo ako druge države primjećuju da Kongres stalno blokira međunarodnu saradnju? To je debata koja tek treba početi

tačno.net
Autor 21.10.2015. u 10:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija