ENG
Povezani članci
Foto: DPA – Investirati, investirati!
Da bi se gospodarstvo pokrenulo nakon pandemije potrebne su investicije. Stroga se fiskalna pravila u zemljama sa evrom moraju hitno prilagoditi.
Piše: Pola Schneemelcher – ipg-journal.de – 02.02.2022.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Evropska fiskalna pravila u svojoj aktuelnoj formi stoje na putu hitno neophodnim javnim investicijama, napisali su francuski predsjednik Emmanuel Macron i italijanski premijer Mario Draghi u zajedničkom Op – edu u decembru. Investicije ove vrste bi vodile dugoročno do održivosti javnog zaduženja, argumentuju obojica. U svojoj današnjoj formi evropska fiskalna pravila ne garantuju održive državne finansije – i tako ne ostvaruju svoju izvornu svrhu.
Ova saznanja nisu nova. Već nakon državne dužničke krize 2010. pokazalo se da fiskalna pravila evropskih država članica ne štite od gospodarskih kriza niti potstiču dugoročni oporavak. Prije svega ona ne vode ka tome da se stanje dugova država članica znatno smanji. Zbog toga se cilj dužničke izdržljivosti – dakle da je država u poziciji da plaća svoje dugove i ne bankrotira – u međuvremenu puno više vezan za zahtjev za reformom pravila nego na pravila sama – između ostalog i u koalicionom dogovoru nove njemačke vlade.
U svojoj današnjoj formi evropska fiskalna pravila ne garantuju održive državne finansije – i tako ne ostvaruju svoju izvornu svrhu.
Da ne ostvaruju svoj izvorni cilj leži na pravilima samim. Preventivni ogranak pakta stabilnosti i rasta (PSR) ograničava godišnji, konjukturno očišćeni deficit. Ideja koja stoji iza toga jeste da se svakoj državi članici treba omogućiti anticiklična gospodarska politika. U vremenima konjukturnog rasta treba se štediti da bi se spriječilo pregrijavanje gospodarstva – a time i inflacija. U periodima pada EU zemlje bi trebalo da mogu nasuprot tomu napraviti više dugova da bi gospodarstvo pokrenulo putem državne potražnje i tako izazvalo njegov puni potencijal. Da li je potencijal gospodarstva – takozvani proizvodni potencijal – međutim već iskorišten ili da li ima još prostora na gore ne može se vidjeti nego se mora procjeniti. Koliki je dozvoljeni deficit da bi se države članice mogle zadužiti zavisi od toga koliko stvarni bruto domaći proizvod (BDP) odstupa od ove procjene.
Procjena proizvodnog potencijala počiva na različitim komponentama, između ostaloga i na radnom potencijalu. Procjena ovih faktora inputa bazira se opet na tome kako su se oni ponašali u prošlosti. Ako su naprimjer žene u prošlosti radili manje nego muškarci pretpostavlja se da će u budućnosti biti isto tako. Ukoliko se sada zaposli više žena smanjuje se jaz između BDP i proizvodnog potencijala: pokazatelji stoje na preopterećenju, država mora štediti.
To u konzekvenci znači da fiskalna pravila prociklički pojačavaju gospodarske trendove: Ukoliko su poslednje godine bile dobre potencijal je visok pošto se izračunava na bazi minulih vrijednosti; država može podstaći gospodarstvo. Ukoliko su poslednje godine bile loše potencijal je nizak i visina dopuštenog deficita pada. Prociklično jačanje vodi tome da zemlje kao Španija moraju trpjeti kvotu nezaposlenosti od 12,5% (2022) pošto je u toj situaciji navodno iscrpljen potencijal gospodarstva. Ne uzimajući u obzir psihosocijalne posledice za pogođene to znači da državi padaju poreski prihodi a gospodarstvu potražnja za potrošačkim dobrima – ko ne radi normalo troši i manje novca. Istovremeno rastu izdaci za socijalna davanja. Posledice za javne finansije su katastrofalne.
Prociklično jačanje vodi tome da zemlje kao Španija moraju trpjeti kvotu nezaposlenosti od 12,5% (2022) pošto je u toj situaciji navodno iscrpljen potencijal gospodarstva.
Održivo za državne budžete bilo bi kad bi države članice mogle preko deficita potaknuti potražnju i dovesti je potpunog iskorištenja. Takvo stanje bi značilo da svi koji traže posao posao i nađu i mogu biti dovoljno produktivni da zarađuju za život. Dobre plate i niska nezaposlenost povećale bi poreske prihode i smanjila socijalne izdatke. Kao rezultat na ovaj način bi se uprkos deficitu ostvarile održive državne finansije i osiguralo opšte društveno blagostanje.
Kakvo djelovanje finansijska politika može imati na tržištu rada pokazuje pogled na SAD: U međunarodnom poređenju državnih paketa pomoći zbog korone SAD imaju – ne samo zahvaljujući Bidenovom planu od 1,9 biliona dolara – vodeću poziciju. Dok su se druge zemlje prije svega koncentrisale na podršku preduzećima SAD su posredstvom transfera na svoje građane pojačali potražnju. Ovaj postupak isplačuje se već danas: stopa nezaposlenosti pada a plate rastu.
Dok su se druge zemlje prije svega koncentrisale na podršku preduzećima SAD su posredstvom transfera na svoje građane pojačali potražnju.
I u okviru pakta stabilnosti i rasta mora postati moguća finansijska politika koja se ne suprotstavlja ciljevima politike tržišta rada – dobra zaposlenost i dobre plate za što je moguće više ljudi. Procjena gospodarskog potencijala mora se prilagoditi: Umjesto da se radni potencijala upoređuje sa zaposlenošću u prošlosti trebalo bi se procjeniti kada je potencijal tržišta rada stvarno maksimalno iskorišten – kada rade svi koji mogu i hoće. Takva modifikacija bi u Evropi obezbjedila veće finansijske prostore djelovanja.
Njemačko gospodarstvo proteklih godina nije bilo u dovoljnoj mjeri iskorišteno što je djelomično bila još uvijek posledica dužničke krize. Simulacije pokazuju da bi ovo prilagođavanje procjene potencijala za Njemačku dozvolilo mogući deficit od ukupno oko 70 do 90 milijardi evra između 2023. i 2025. godine. Usto dolazi da bi se time izvorna ideja fiskalnih pravila i ciljeva EU, kao naprimjer puna zaposlenost, puno više ostvarili. To bi bio prvi, ali važan korak na putu održivih državnih finansija u Evropi.
Autor/ica 👤Pola Schneemelcher
