Kraj američkog sna

Keeanga-Yamahtta Taylor
Autor 26.5.2020. u 09:13

Kraj američkog sna

Foto: DPA – Koliko dugo može izdržati sadašnji put SAD?

Zemlja neograničenih mogućnosti? Samo jedna iluzija. Za veliki dio stanovništva “American Way of Life” ne funkcioniše više.

Piše:  Keeanga-Yamahtta Taylor | 20.05.20
Preveo: Ešref Zaimbegović

Trumpov pristaša Chris Christie, bivši guverner Njudžersija, zahtijevao je 5. maja od Amerikanaca da opet idu na posao i time preuzmu i bolest i smrtonosne rizike na sebe. „Naravno da svako želi spasiti što više ljudskih života“, objašnjavao je on, „ali jedan dio ljudi moramo vratiti na posao.“ U suprotnom će se uništiti „American Way of Life“ pogođenih porodica. Ali taj put je trenutno u situaciji da se pretvori u bojno polje.

Na jednoj strani stoji stanovništvo koje radi. Niti radnici u skladištu Amazona niti štrajkujući smećari u Nju Orleansu nisu spremni da sav rizik preuzmu na sebe da bi obezbjedili dobitke svojim poslodavcima. Milioni radnika u SAD naviknuti su boriti se protiv ponižavanja i iskorištavanja i ako im etablirana politika ne da pravednost i rasterećenje, oni ponekad preduzimaju konfrontacijske mjere mobilizacije da bi ostvarili svoja prava.

Na drugoj strani stoji republikanska partija na čelu sa Trumpovom administracijom i u sve kraćim razmacima zahtijeva od saveznih država da gospodarstvo“opet pokrenu“ i pošalju ljude nazad na posao. Trump doduše priznaje da će to ovoga ili onoga „tvrdo pogoditi“ ali ipak insistira: „Mi moramo uspjeti otvoriti našu zemlju.“

Zdravstveni stručnjaci su sasvim drugoga mišljenja. Oni zahtijevaju udvostručenje ili utrostručenje testova i konzekventno praćenje i izolaciju kao u zemljama koje se uspješno brane od Corone. Bez takvih mjera, predviđaju stručnjaci, broj smrtnih slučajeva će strmo rasti. Prema jednom opreznom modelu prognoze u aprilu je predviđan stravičan broj od 60 000 mrtvih do augusta; u međuvremenu računa se prema istom modelu sa 147 000 mrtvih do augusta. Broj infekcija se jedva smanjuje u gradovima kao Njujork i Detroit a tamo gdje su ograničenja oslabljena prijete novi talasi zaraze.

Da desetine miliona ljudi još duže ostanu kod kuće može se očekivati samo ako se oni ne moraju brinuti za prihod, životne namirnice, sigurno stanovanje i pouzdanu zdravstvenu zaštitu. Ako ljudi ne mogu ići na posao onda je jednostavno zadatak vlade SAD da im sve to stavi na raspolaganje.

Za republikance bi „American Way of Life“ sa obimnim socijalnim mjerama bio gori od pandemije.

Za republikance bi „American Way of Life“ sa obimnim socijalnim mjerama bio gori od pandemije. U njihovoj viziji SAD je izraženi individualizam centralna vrlina; svako se brine za sebe a naporni rad se nagrađuje uspjehom. Obrnuto to znači: ko nije uspješan taj nije dovoljno naporno radio.

Za ovom vizijom sakriva se kriva predstava da u SAD ne postoji klasna hijerarhija. U očima republikanaca i najvećeg broja mainstream demokrata Amerika je zemlja u kojoj uspjeh svakoga pojedinca zavisi od toga koliko je uspješan u svome poslu. Ovaj privlačni narativ bio je osnova za milione ljudi da se dosele u SAD. Međutim sa životnom stvarnošću mnogih miliona ljudi u zemlji ova slika „American Way of Life“ nema ništa zajedničko.

U pravilu se proturječnosti američkog društva prikrivaju patriotizmom, opterećujućom umišljenosti i trijumfalističkim zahtijevom da se bude nešto posebno. Međutim pandemija iznosi probleme zemlje na svjetlo dana i pokazala je sasvim jasno kako natproporcionalno bogata i bijela politička klasa SAD tjednima glavinja da bi konačno usvojila par razočaravajućih „paketa pomoći“ koji u najboljem slučaju oskudno osiguravaju status kvo.

Prosječna imovina senatora SAD iznosila je 2018. godine 3,2 miliona dolara; član predstavničkog doma posjedovao je u prosjeku 900 000 dolara. Izabrani predstavnici naroda glasali su za jednokratni ček za pomoć od 1 200 dolara kao da se time samo približno osigurava životni standard radnika koji u prosjeku zarade 61 973 dolara, trenutno trebaju ostati kod kuće skoro dva mjeseca i ne mogu ići na posao. Tako izlazi da se u međuvremenu govori o dvije pandemije.

U svojoj predstavi o samim sebi američko društvo je slobodno od krutih klasnih suprotnosti, međutim u stvarnosti postoji velika mjera patnje, bijede i gladi.

Kriza je munjevito osvijetlila jasne klasne razlike, koje dijele američko društvo, koje je osim toga prožeto rasizmom i mržnjom prema strancima. Afroamerikanci su bolešću iznadproporcionalno jako ugroženi a pojavljuje se zastrašujuće puno video snimaka koji pokazuju kako policija brutalno postupa sa crnim ljudima, koji ne nose maske ili se ne drže pravila odstojanja dok bijeli Amerikanci srednje klase kod sličnih prestupa ostaju pošteđeni. U Njujorku su 92 posto svih ljudi koji su uhapšeni zbog povrede propisa o odstojanju i 82 posto onih koji su zbog toga morali platiti kaznu, crnci ili Latinoamerikanci.

U svojoj predstavi o samima sebi američko društvo je slobodno od krutih klasnih suprotnosti, međutim, u stvarnosti postoji velika mjera patnje, bijede i gladi. Javne kuhinje u cijeloj zemlji izvještavaju o izuzetnoj potražnji i ispravljaju sliku jedne zemlje u kojoj navodno vlada izobilje svega. Na obali Njudžersija jedna javna kuhinja je napravila SMS servis da bi oni koji trebaju jelo mogli to neprimijećeno uzeti.

Na drugim mjestima znaci krize, koji podsjećaju na Veliku depresiju, ne mogu se više sakriti. U kalifornijskom Anahajmu, gdje je sjedište Disneylanda, pred jednim punktom na kome se dijele besplatne živežne namirnice, u dva pravca su 800 metara dugačke kolone auta. U San Antoniu čekalo je 10 000 automobila satima pred jednom javnom kuhinjom. Uprkos tome republikanci se protive proširivanju davanja bonova za živežne namirnice. U međuvremenu glad se širi. Skoro svako peto dijete ispod 12 godina nema dovoljno za jesti.

Mreža osiguranja je tanka i šuplja tako da prosječnom Amerikancu ne preostaje ništa drugo nego da se vrati na posao.

Ovaj „Way of Life“ mogao bi se već uskoro pretvoriti u masovno beskućništvo. Nakon prvih pet aprilskih dana 31 posto svih najamnika u SAD nije platilo svoju stanarinu. U maju ih je doduše platilo opet više, međutim ako milioni ljudi izgube posao upitno je koliko će ih moći to i dalje plaćati. 43miliona američkih domaćinstava stanuje pod kirijom ali državne pomoći za ljude koji tu kiriju više ne mogu platiti, nema. Otkazni rok je često samo nekoliko tjedana pa je za desetine miliona Amerikanaca od sigurnog stana do beskućništva samo jedan mali korak.

Mnogi nosioci mandata u republikanskoj partiji su dobro osigurani jer imaju pristup testovima za Covid – 19 i veoma kvalitenu medicinsku brigu i raspolažu sa znatnim imetkom. Istovremeno oni zahtijevaju od drugih da oni prihvate „rizik“ povratka na radno mjesto i tim neophodnim patriotskim aktom ožive gospodarstvo.

Dok su američko gospodarstvo i „finansijski sektor“ pokriveni sa bilionima dolara državnih paketa pomoći, građani dobijaju samo mršavu direktnu isplatu za živežne namirnice, kiriju i medicinsku pomoć. Mreža osiguranja je tanka i šuplja tako da prosječnom Amerikancu ne preostaje ništa drugo nego da se vrati na posao.

Za jedan dio nosilaca mandata „American Way of Life“ znači jednostavno to da radnici uvijek ostanu dovoljno siromašni da bi se morali svaki dan pojaviti na poslu. Umjesto da se pobrinu za odgovarajuće plate, dodatke za opasnost, dovoljnu zaštitnu opremu i najjednostavnije mjere zaštite na radu izabrani predstavnici naroda koriste kulisu straha od gladi i gubitka stana da bi radništvo držali na uzdi.

U industriji pakovanja mesa nema manevarskog prostora za odlučivanje, jer su tamošnja radna mjesta na neshvatljiv način svrstana u životno važna, kao da bez konzumiranja mesa život ne bi bio moguć.

U industriji pakovanja mesa naprimjer nema manevarskog prostora za odlučivanje, jer su tamošnja radna mjesta na neshvatljiv način svrstana u životno važna, kao da bez konzumiranja mesa život ne bi bio moguć. Radna snaga u ovoj branši – prije svega doseljenici i crnci – jedva da su bolje tretirani od zaklane stoke koji oni prerađuju i apsolutno su izmjenjivi. Hiljade su pozitivno testirane ali pogoni i dalje rade i obezbjeđuju prema izjavama zaposlenih samo apsolutni minimum zaštitnih mjera. Neodrživo stanje u industriji pakovanja mesa najbolje se može vidjeti iz toga da je kod 145 kontrolora mesa dijagnosticiran Covid – 19; trojica od njih su umrli.

Dalji očigledan primjer kako se radnici prisiljavaju na povratak u nesigurno radno okruženje dali su nedavno Lindsey Graham i Tim Scott. Obojica senatora iz Južne Karoline glasno su se usprotivila privremenom povećanju pomoći za nezaposlene za 600 dolara. Scott je povišenje nazvao „pogrešnim izazovom“ koji će ljude odbiti od posla i prigovarao je isto kao i Graham, da će neki zaposleni time dobiti više nego svoju normalnu platu. Međutim, to se ne može stavljati na teret zaposlenima nego više govori o njihovim ugovorima o radu i njihovim preduzećima.

To nije prvi put da političari iz južnih država prigovaraju zbog državne pomoći jer bi ona mogla ukinuti „ovisnost“ siromašnih i radnika sa niskim platama. Za vrijeme Velike depresije vodeći političari u južnim državama su se protivili novim sistemima socijalnog osiguranja jer su se bojali da će oni ogoliti „našu uobičajenu civilizaciju“, kako je pisao jedan dnevnik u Čarlstonu u Južnoj Karolini 1934. godine.

Posebno neskriveno formulisao je to u ranim šezdesetim godinama jedan rukovodilac biroa u Alabami: On je zahtijevao da socijalna davanja za Afroamerikance moraju biti niža jer „crnci jednostavno nisu voljni da rade“. Iza toga je logika: Ako crnac dobije pet centi bijelac se utoliko više raduje ako dobije deset centi. Pri tome su u to vrijeme na drugim mjestima bile uobičajene znatno više plate. Do danas je nivo plata na jugu niži nego u ostatku SAD.

Napredak na američki način znači da u međuvremenu jedan afroamerički senator kao Tim Scott iz Južne Karoline zastupa isto stanovište. Svih tih godina nije se promijenilo to da su kritike na socijalna davanja značajan instrument za discipliniranje radnika. Za disciplinu u SAD služi uvijek i niska i nejedinstvena potpora za nezaposlenost kombinovana sa ekstremnom diskriminacijom. Oboje vodi tomu da je američko zaposleno stanovništvo pri niskim socijalnim davanjima u odnosu na uporedive zemlje ekstremno produktivno.

I upravo o ovom osnovnom problemu radi se u konfliktu, da li zemlja treba da se ponovo otvori ili da ljudi mogu ostati i dalje kod kuće da bi se suzbio virus. Pretpostavka za uspjeh socijalnog distanciranja i zatvaranja bila je da se radnicima stave na raspolaganje neophodna sredstva da mogu bez brige kod kuće sačekati da pandemija prođe. Umjesto toga oni su stavljeni pred izbor da li će rađe gladovati i biti bez stana, prizivati smrt ili se htjeti zaraziti na radnom mjestu.

To je na bolan način pokazala guvernerka Ajove, Kim Reynolds, kada je objavila da se Ajova vraća u normalan pogon i da će zaposleni u javnim službama ili u privatnom gospodarstvu, koji iz straha od zaraze nisu išli na posao, izgubiti potporu za nezaposlene. Ona je takvu odluku zaposlenih označila kao „samoizabrani otkaz“.

Ministarstvo rada i porodice u saveznoj državi Ohajo čak je zahtijevalo od poslodavaca da prijave zaposlene koji se zbog pandemije ustručavaju da idu na posao. Razlog je da počinju nedostajati državna sredstva jer sve više ljudi traži potporu. Situaciju još više zaoštrava to da se Trumpova administracija brani da pomogne vladama saveznih država da izađu iz finansijskih problema. Da vlada SAD na jednoj strani pomaže preduzećima sa bilionima a na drugoj strani neće da pomogne sa novcem saveznim državama očigledno također pripada „American Way of Life“, koji podsjeća na spašavanje finansijske branše 2008. godine.

Status kvo je neodrživ

Ne može se sve prebaciti na teret Trumpovoj administraciji iako je jasno da su se životni uslovi miliona ljudi pogoršali. Trenutno se sveti politika koja već decenijama poriče da zemlja treba socijalnu mrežu osiguranja i cijelo vrijeme špekulira na rast tako se se radnici u SAD mogu toliko držati iznad vode da se ozbiljno ne žale ili idu na barikade.

Napadi na socijalna davanja, bonove za živežne namirnice, socijalnu stambenu izgradnju i programe, kojima bi se mogli amortizovati najgore posljedice katastrofe, dolaze od obje partije. Glasni hvalospjevi demokrati Andrew Cuomou, guverneru savezne države Njujuork, kao figuri suprotstvaljenoj predsjedniku Trumpu, nadglasavaju proteste protiv kraćenja budžeta za 400 miliona dolara koji je taj isti Cuome zahtijevao od njujorških bolnica dok je virus harao u gradu.

U sljedećim mjesecima još više demokrata će se tako postavljati jer im je finansijski, u dosada neviđenoj mjeri, voda došla do grla. Sa daljim nastavkom krize – broj nezaposlenih je dostigao astronomske razmjere od 33 miliona ljudi, dok saveznim državama nestaje novca i one razmišljaju da ukinu Medicaid (državni zdravstveni program za siromašne) i druga, ionako siromašna socijalna davanja – mogla bi politička klasa gledajući na ogromnu potrebu za državnom potporom sve više gubiti stid od takvih zahvata.

Kada se Amerika u dugom i trnovitom procesu oporavila od Velike recesije nejednaka raspodjela imovine vodila je tomu da su se radnici pobunili i organizovali. Sadašnja kriza je za velike dio radništva već sada dublja i katastrofalnija nego sve što su doživjeli od 1930ih godina. Status kvo je neodrživ.

Keeanga-Yamahtta Taylor je docentica za afroamerikanistiku na univerzitetu Princeton i autorica  From #BlackLivesMatter to Black Liberation.

ipg-journal.de  

Keeanga-Yamahtta Taylor
Autor 26.5.2020. u 09:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija