Kraj jedne ere

Povezani članci

• Prijeteća ustavna kriza
• Evropska unija danas pooštrava pravila za izvoz vakcina?
• Japan daje milijarde na odbranu od S. Koreje
• Lukašenko: Rusija i Bjelorusija ne podstiču sukob s Ukrajinom, ali moramo biti spremni na sve
• Četiri mjeseca nakon oslobađanja od IDIL-a: U Ramadiju pronađene tri masovne grobnice
• Pobuna na farmi

Foto: DPA

Drastične mjere kineske vlade protiv Evergrandea ilustruju njen promijenjeni moto: Blagostanje za sve umjesto neusporenog rasta.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kineski veliki koncern Evergrande je odavno simbol za Kinu. On nije samo realizator nekretnina nego je konglomerat sa mnogim preduzećima iz različitih područja, među kojima je proizvodnja električnih automobila. Činjenica da je Evergrande mogao postati tako velik leži i u tome što mu je pomagalo uzimanje tuđeg kapitala. Takvi krediti upotrebljavaju se za to da se realizuju investicije ili projekti. Ako se ove aktivnosti ne odvijaju dobro, umnožavaju se mogući rizici. Evergrande je u ovom smislu bio veoma „podržavan“, tj. njegovi dugovi su bili veći od vlastitog kapitala.

Izgledalo je da to nikome ne smeta sve dok predsjednik Xi sredinom 2017. nije formirao komisiju stručnjaka za smanjivanje dugova kineskih koncerna. Nakon toga zaduživanje koncerna se neometano nastavilo sve dok gospodarstvo – a time i sektor nekretnina i naravno Evergrande – nisu bili pogođeni pandemijom Covid-19. Kineski sektor nekretnina je već odavno suviše velik i riskantno postavljen. To nije slučajno, već je postojalo u središtu plana kineskog rukovodstva kako da se gospodarstvo oporavi nakon globalne finansijske krize 2008. godine. Za lokalne vlade, koje su htjele povećati rast i zaposlenost, podsticanje ponude nekretnina i odgovarajućeg sektora bio je lagan put za ostvarivanje prihoda.

Kineski sektor nekretnina je već odavno suviše velik i riskantno postavljen.

Kinesko gospodarstvo je već 2010. pokazivalo jasne znake pregrijanosti, što je velikim dijelom zasluga građevinskog buma. To je dalo povod uredima vlade da ograniče bankama davanje kredita pretjerano zaduženom sektoru nekretnina. Nakon toga su stručnjaci ipak našli druge puteve da osiguraju svoje finansiranje: izdavali su veliko mnoštvo obligacija i agresivno forsirali prodaju još neizgrađenih stanova. A pošto su za domaće tržište obligacija trebali saglasnost regulacionog ureda, mnogi su se okrenuli tržištu obligacija u američkim dolarima u inostranstvu.

Potražnja za stambenim prostorom u Kini bila je u toj mjeri osigurana da su nekretnine bile najvažnija mogućnost za investitore, s obzirom na još uvijek drakonske kontrole odliva kapitala da ulože svoje uštede. Ulaganje u nekretnine bilo je za kineska domaćinstva zlatni rudnik pošto su cijene do skora stalno rasle. Međutim, 2021. cijene su iznenada počele padati. Za to postoji više razloga.

Prva i odlučujuća tačka je da je iznenadni pokret regulacije ka kontroli preopterećenih bilansa firmi za nekretnine vodio tome da su neki veliki koncerni nekretnina kao China Fortune Land bili restrukturirani – već prije nego je Evergrande dospio u tešku situaciju. Drugim riječima, kineska domaćinstva su kod svojih investicija u nekretnine postala sve opreznija, iako su lokalni mediji još uvijek preplavljeni ružičastim slikama sektora i kineskog gospodarstva.

Drugi razlog je da pooštrene kontrole ne pogađaju samo firme za nekretnine nego i kupce nekretnina koji moraju davati velike avanse i imaju strah od uvođenja poreza na nekretnine o kojem se već neko vrijeme govori. I konačno, kineska domaćinstva osjećaju opterećenje kroz gospodarstvo koje posljednjih godina rapidno pada – ne samo na osnovu svojih vlastitih nadkapaciteta nego i kroz trgovinski i tehnološki rat sa SAD-om i pandemijom. Kineska vlada poduzela je oštre mjere protiv sektora nekretnina tako što je uvela takozvane „tri crvene linije“: njihovu zaduženost treba smanjiti kao i ograničiti njihovu ovisnost od prodaje unaprijed i kratkoročnog finansiranja. To se dešava iz razloga što se dugoročni kineski ekonomski cilj mijenja od rasta na zajedničko blagostanje.

Zajedničko blagostanje je nova gospodarska mantra Xi Jinpinga da bi naglasio značaj bolje raspodjele dohotka i veće ravnopravnosti. Ekstremno visoke i stalno rastuće cijene stanova su vjerovatno najvažniji izvor nejednakostidohotka u Kini. Mogućnost kupovine, odnosno nedostatak stambenog prostora je odlučujući faktor za objašnjenje razlika u životnom standardu.

Zajedničko blagostanje je nova gospodarska mantra Xi Jinpinga da bi naglasio značaj bolje raspodjele dohotka i veće ravnopravnosti.

U ovom okruženju Evergrande je iz više razloga bio glavni cilj za oštri nastup vlade. Kao prvo, koncern je jednostavno najveći organizator izgradnje nekretnina. Kao drugo, on je i najviše zadužen i prekoračuje sve tri gore navedene crvene linije. I kao treće, Evergrande je – preko svoga notiranja na berzi u Hongkongu i svoje emisije obveznica na tamošnjem inostranom tržištu – uveliko ovisan o inostranim investitorima. Većinu u dolarima notiranih obveznica u obimu od skoro 20 milijardi američkih dolara kupile su uglavnom inostrane privatne banke i upravljači imovinom za svoje bogate kupce.  

Otkako od prošlog četvrtka nije isplaćen kamatni kupon na dolarsku obveznicu jasno je da se inostrani dugovi Evergrandea restrukturiraju. Uzme li se kao primjer koncern China Fortune Land, koji je sam u procesu restrukturiranja, to se ne mora bezuslovno dogoditi u formi nominalnog otpisa dugova nego može i značiti da se produžava vrijeme dospijeća i da će se smanjiti dospjela plaćanja kamata. Ako ide u tom smjeru, inostranim investitorima će vjerovatno biti lakše jer će imati jasniji uvid u ulaganje u Evergrande.

U svakom slučaju, koncern je još uvijek većim dijelom (300 milijardi američkih dolara ukupne zaduženosti) zadužen u zemlji. Ovi krediti se moraju opsluživati – posebno preračunato 200 milijardi dolara koje je Evergrande dobio kao avans od kineskih domaćinstava. Skoro 1,5 miliona domaćinstava u zemlji čeka da Evergrande izgradi njihove stambene jedinice. Ovo će se sigurno dogoditi pošto su i druge firme koje pripremaju gradnju nekretnina u velikoj mjeri ovisne o akontaciji. Dakle, ukoliko Evergrande ne bi ispunio svoja obećanja, nestala bi avansna prodaja nekretnina u Kini što bi najveći broj firmi iz ove branše dovelo na ivicu opstanka. Osim toga, ne uklapa se u strategiju zajedničkog blagostanja da se gubici prebace na domaćinstva. Prema tome, kineska vlada je već jasno signalizirala da će se lokalne vlade starati o nedovršenim projektima.

Gospodarski uspjeh nije više cilj i finansijski ekscesi se kažnjavaju.

Iz toga se za budućnost kineskog gospodarstva izvlače dva osnovna zaključka. Kao prvo, kineski sektor nekretnina neće zbog problema Evergrandea propasti, pošto će se upotrijebiti javna sredstva da bi se umanjile posljedice za kineski gospodarski sistem. To međutim ne znači da će svi, posebno inostrani investitori, biti potpuno obeštećeni. Evergrande mora služiti i kao signal upozorenja za rizike pretjeranog zaduživanja. Drugo saznanje je da će rast Kine pod svim tim trpiti. Ne samo sektor nekretnina, koji odlučujuće doprinosi investicijama, zaposlenosti i rastu zemlje će se nakon pada Evergrandea usporiti, nego će i investitori – gledajući na drastične promjene kineskih prioriteta – postati sve oprezniji.

Kratko rečeno: gospodarski uspjeh nije više cilj i finansijski ekscesi se kažnjavaju. Najvažnija strategija sada jeste doprinijeti zajedničkom blagostanju – i to uz cijenu razočaranih privatnih investitora, a samim tim i moguće stagnacije gospodarstva.

ipg-journal.de