Kratka istorija istine: Autor bestselera Yuval Noah Harari o razlici između izbora i nalaženja istine

Povezani članci

• Carson, protukandidat Trumpa, najavio povlačenje iz utrke za Bijelu kuću
• Demokratiji su potrebni demokrati
• 16 godina od demonstracija i pada Miloševićevog režima
• Ukida se porez za bogate Francuze
• Snimak smaknuća Kessiga i drugih talaca najstrašniji do sada
• Sud pod kontrolom Husa osudio na smrt četiri novinara

foto: DPA

Yuval Noah Harari: „Populistički režimi imaju strah od istine i pošto im se ona ne pokorava oni tvrde da ona ne postoji.“

Piše:  Yuval Noah Harari

Preveo: Ešref Zaimbegović

Sezona izbora u SAD, koja je nedavno sa predizborima demokrata u Ajovi stupila u novu fazu, biće sigurno jedna od najkontroverznijih i najviše polariziranih u američkoj istoriji. Njeni rezultati imaće odjek u cijelom svijetu i uticat će vjerovatno godinama na globalni poredak. Dok politička temperatura dostiže tačku ključanja trebali bi još jednom svi razmisliti o tome šta su stvarno demokratski izbori:

Izbori nisu metoda kojom bi se utvrdila istina. Oni su metoda kojom bi se između proturječnih potreba različitih ljudi našao prijateljski kompromis. Možda živimo u vlastitoj zemlji zajedno sa ljudima, koje smatramo ograničenim, glupim ili čak opakim – a možda ti ljudi misle to isto o nama. Ali uprkos tome želimo sa tim ljudima naći prijateljski kompromis ili želite li Vi Vaše razlike u mišljenu radije razriješiti sa bombama i puškama?

Izbori nisu metoda kojom bi se utvrdila istina. Oni su metoda kojom bi se između proturječnih potreba različitih ljudi našao prijateljski kompromis.

Pošto su izbori metoda da dođemo do kompromisa o našim potrebama ljudi se u izbornim lokalima ne pitaju šta je istina. Oni se pitaju šta oni žele. Zato svi građani imaju isto izborno pravo. Traži li se istina onda mišljenje raznih ljudi ima različitu težinu. Ali ako se radi o potrebama ili željama mora svako biti isto tretiran.

Nakon referenduma o Brexitu 2016. protestovao je naprimjer poznati biolog Richard Dawkins, govoreći da velika većina britanske javnosti nije nikada trebalo da bude pozvana na referendum pošto joj nedostaje neophodno političko i ekonomsko znanje o tome. „Isto tako dobro moglo se pozvati na glasanje u cijeloj zemlji o tome da li je Ajnštajnova algebra ispravna“, pisao je on.

Njegova analogija je ipak pogrešna. Narodno izjašnjavanje o tome da li se Ajnštajnova teorija relativiteta treba priznati je smiješna ideja pošto je to pitanje istine koje se treba prepustiti stručnjacima. Diskutuje li se o relativitetu onda mišljenje jednog jedinog profesora fizike vrijedi puno više nego mišljenja hiljadu istoričara ili hiljadu advokata.

Međutim kod pitanja koje je 2016. na referendumu stajalo na glasačkoj cedulji ne radi se o istini. Ono je glasilo: „Treba li Ujedinjeno kraljevstvo ostati članom Evropske unije ili je napustiti?“ Ovo je pitanje želje i nema osnova da želje stručnjaka imaju prednost nad željama ostalih.

Moglo bi se argumentirati da se želje ipak formulišu na osnovu činjenica i da debata o Brexitu počiva na dokazivanju ili osporavanju određenih ekonomskih teorija. Da li će naprimjer istup iz EU povećati ili smanjiti britanski bruto domaći proizvod? Najveći broj ljudi nije u poziciji da odgovori na tako komplikovano gospodarsko pitanje. Zato bi se moglo doći do zaključka da je Brexit stvarno trebalo prepustiti stručnjacima.

Kada bi BDP bio jedini relevantni kriterijum bilo bi najbolje da je o pitanju Brexita odlučila mala grupa stručnjaka. Međutim ljudi bi mogli htjeti napustiti Uniju iz sasvim drugih razloga – čak iako bi takav korak vodio u gospodarsku katastrofu. Jer u demokratiji ljudi imaju sasvim jasno pravo da nacionalističke osjećaje i religiozne ideale stave iznad gospodarskih interesa.

Stručnjaci bi mogli takvo preferiranje napasti kao „iracionalno“ ali dozvoliti njima da propisuju drugima njihove želje je siguran put u totalitarizam. Ima jedan vic u kome komunistički aktivist govori pred grupom radnika i obećava im: „Kad dođe revolucija svi ćete jesti jagode sa slatkim vrhnjem!“ Jedan radnik podiže ruku i kaže: „Ali ja ne volim jagode sa vrhnjem.“ Komunista odgovara odmah u lako prijetećem tonu: „Kad dođe revolucija ti ćeš voliti jagode sa vrhnjem.“

Pošto se na izborima ne radi o istini nego o željama stručnjaci ne treba da imaju nikakvo posebno izborno pravo. Ali upravo iz tog razloga moraju vlade respektovati neovisnost nauke, sudova i medija. Doduše vlade reprezentuju volju većine ali istina ne smije biti podređena većinskim željama pošto ljudi često hoće da je pretvore u nešto drugo nego što ona jeste.

Naprimjer kršćanski fundamentalisti usrdno žele da bi sveti spisi bili istiniti a teorija evolucije pogrešna. Ali čak iako su 90 posto birača kršćanski fundamentalisti oni ne smiju imati moć da propisuju naučnu istinu ili sprječavaju naučnike da otkriju i objave neprijatne istine. Nasuprot parlamentu katedre biologije ne smiju odražavati volju naroda. Parlament sigurno može donijeti zakon o tome da je teorija evolucije pogrešna ali takav zakon ne mijenja ništa na stvarnosti.

Čak i ako parlament zakonski utvrdi da sve optužbe protiv vođe nisu tačne takav zakon ne mijenja ništa na činjenicama.

Drugi primjer: Ako jedan harizmanični vođa bude optužen zbog korupcije njegovi lojalni podanici bi željeli da bi te optužbe bile pogrešne. Ali čak iako ga većina birača podržava njihove želje oni ne smiju zadržati žurnaliste i sudije da istraže prigovore i utvrde istinu. I čak ako parlament zakonski utvrdi da sve optužbe protiv vođe nisu tačne takav zakon ne mijenja ništa na činjenicama.

Naravno da naučnici, žurnalisti i sudije imaju vlastite probleme. Ne može se uvijek imati povjerenja u to da će oni stvarno iznaći i objaviti istinu. Akademske institucije, medija i sudovi mogu biti izloženi korupciji, predrasudama ili greškama. Međutim ako bi se oni podredili jednom državnom ministarstvu istine stvar bi vjerovatno bila još gora. Već sada je vlada najmoćnija institucija u društvu i često je ona najviše od svih zainteresovana da se neugodna istina iskrivi ili zataška. Omogući li se vladi da kontroliše traženje istine to je tako kao da lisicu zadužite da nadzire kokošinjac.

Želi li se istina zaštititi onda je bolje osloniti se na dvije druge metode:

Kao prvo akademske institucije, mediji i pravosuđe raspolažu sa vlastitim internim mehanizmima kojima se mogu boriti protiv korupcije, korigovati predrasude i otkrivati greške. U akademskom svijetu objavljivanje u peer grupi među kolegama je puno bolja metoda za borbu protiv grešaka nego nadzor državnih službenika i akademska unapređenja često zavise od uspješnog otkrivanja učinjenih grešaka ili otkrića do sada nepoznatih činjenica. Izbjegavaju li jedne novine da objelodane jedan skandal slobodna tržišna utakmica se brine da to objavi konkurencija. I u pravosuđu sudija koji uzima mito može biti kao i svaki drugi građanin optužen i kažnjen.

Kao drugo postoje pojedine nezavisne ustanove koje se na različite načine brinu za istinu. Sa njihovom pomoći gore navedene institucije mogu se međusobno ispitivati i korigovati.

Uspiju li naprimjer moćni koncerni da sabotiraju procjene peer grupa time što podmite veliki broj naučnika oni mogu biti otkriveni od strane istraživačkih novinara i sudova i kažnjeni. A ako mediji ili sudovi imaju sistematske rasističke predrasude često je zadatak sociologa, istoričara i filozofa da otkriju ovu pristranost. Nijedan od ovih mehanizama nije slobodan od grešaka ali to se odnosi na sve ljudske institucije. A sigurno i na vladu.

Naravno da postoje drugi važni razlozi za to da se štiti neovisnost akademskih ustanova, medija i posebno sudova. Na demokratskim izborima radi se o željama i želja koju mi zajedno imamo trebala bi pobijediti. Kako sada možemo obezbijediti da moćne političke partije ne utiču na igru u svoju korist?

Na fudbalskoj utakmici je jasno da sudija ne smije pripadati niti jednoj od konkurirajućih momčadi. Ukoliko se igrači svađaju oko toga je li bio faul ili nije oni trebaju nekoga neovisnog koji će to pitanje regulisati. Donese li naprimjer 51 posto birača zakon kojim se zabranjuje ostalim 49 posto da učestvuju na budućim izborima, trebao bi nekakav neovisni sudija „svirati faul“ i zaustaviti taj zakon – čak i tada ako ga podupire većina glasača. U najvećem broju demokratija ovaj neovisni sudija je vrhovni sud. Ukoliko se ugrožava njegova neovisnost igra demokratije pretvara se u diktaturu većine.

U najvećem broju demokratija ovaj neovisni sudija je vrhovni sud. Ukoliko se ugrožava njegova neovisnost igra demokratije pretvara se u diktaturu većine.

Kao primjer za to može nam poslužiti važna tema klimatskih promjena: Pitanje, “Vodi li ljudska aktivnost tomu da se klima na zemlji zagrijava”, je pitanje o istini. Mnogi ljudi žele da bi odgovor na ovo pitanje bio „ne“, ali to ništa ne mjenja na stvarnosti. Dakle bilo bi smiješno dati ovo pitanje na referendum na kome svi ljudi raspolažu istim glasačkim pravom.

Umjesto toga ono mora biti odgovoreno od nadležnih stručnjaka. Ako većina stručnjaka za klimu odgovori sa “da” a većina glasača sa “ne” trebamo vjerovati stručnjacima. Većina glasača ne smije imati moć da sprječava akademske fakultete i medijske kanale da istražuju i objavljuju neugodnu istinu.

Naravno da volja glasača, ako se radi o političkoj odluci o klimatskoj krizi, u jednoj demokartiji još uvijek na prvom mjestu. Čak i ako priznamo istinu o klimatskim promjenama mi još ne znamo automatski šta se protiv toga može uraditi. Za to postoje različite opcije i koju od njih izabrati je pitanje volje.

Jedna opcija mogla bi se sastojati u tome da se emisija stakleničkih plinova odmah smanji iako je cijena za to sporiji gospodarski rast. Ovo znači da na sebe kratkoročno preuzimamo određene teškoće da bi uštedili ljudima 2050. veće probleme, spasili Bangladeš od nestanka i zaštitili polarne medvjede od izumiranja. Druga mogućnost mogla bi biti da nastavimo raditi kao dosada. To znači, imati danas lakši život, međutim otežati život sljedećim generacijama i dopustiti da se poplavi veći dio Bangladeša i polarni medvjedi – kao i mnoge druge vrste – izumru. U izboru između ove dvije mogućnosti zahtjevi stručnjaka ne trebaju imati veći uticaj nego oni ostalih ljudi.

Želimo li da nam danas bude lakše i fućkamo na Bangladeš i polarne medvjede možemo se za to odlučiti u jednoj demokratiji. Međutim mi ne smijemo usvojiti nikakav zakon koji utvrđuje da je promjena klime lažna vijest.

Jedan opcija koja nije prihvatljiva je sakrivanje ili iskrivljavanje istine. Želimo li da nam danas bude lakše i fućkamo na Bangladeš i polarne medvjede možemo se za to odlučiti u jednoj demokratiji. Međutim mi ne smijemo usvojiti nikakav zakon koji utvrđuje da je promjena klime lažna vijest. Mi možemo birati šta hoćemo ali stvarno značenje naše odluke ne trebamo poricati.

Ideja da se želja i istina razdvoje nije nova. Za dobro funkcionirajuću demokratiju to je uvijek bilo od odlučujućeg značaja. Ali u 21. stoljeću biće to važnije nego ikada prije jer će kroz nove tehnologije biti jednostavnije manipulisati sa ljudskom voljom.

Veza biotehnologija sa informacionim tehnologijama daje vladama mogućnost da sistematski dobiju informacije o milionima ljudi. Mi smo veoma blizu tačke na kojoj pojedine vlade i preduzeća imaju dovoljno biološkog znanja, mogu sakupiti dovoljno podataka i raspolažu sa dovoljno računarskih kapaciteta da bolje poznaju nas nego mi sami sebe. Uz pomoć novih moćnih algoritama oni tada mogu ne samo predvidjeti naše odluke nego i manipulisati naše potrebe i prodati nam sve šta hoće – bilo to proizvode ili politiku. Kad se ova revolucija jednom završi mogli bi se algoritmi pobrinuti ne samo za to da rado jedemo jagode sa vrhnjem nego i da volimo vladajuću partiju.

Međutim, šta se događa ako vlada ima moć da sistematski manipuliše volju naroda?

U demokratiji vlada reprezentuje volju naroda. Međutim, šta se događa ako vlada ima moć da sistematski manipuliše volju naroda? Ko tada reprezentuje koga?

Šta pravi stvari još gorim: Mi danas postajemo svjedoci uspona populističkih režima, koji dolaze na vlast time što siju mržnju protiv stranaca i manjina i sistematski napadaju sve institucije koji stoje na putu njihove moći. U stvarnosti oni su se okomili na one institucije koje štite istinu: medije, sudove i nauku. Populistički režimi imaju strah od istine koja im se ne pokorava, oni dakle tvrde da ona ne postoji. Tipični populist se dodvorava ljudima time što im kaže da jedino što važi su njihove potrebe. Stručnjaci, koji ukazuju na neugodnu istinu označavaju se tada kao izdajice koje se navodno suprotstavljaju volji naroda.

Da bi smo zaštitili budućnost demokratije moramo se pobrinuti za to da istina ostane neovisna od naših želja. Izjasniti se pritom lojalnim apstraktnom idealu istine nije dovoljno:

Ključ leži u institucijama. Koliko god da su nesavršene samo institucije mogu ideale pretvoriti u socijalne norme.

Svejedno u kojoj zemlji se živi: Želi li se štititi demokratija moraju se birati političari koji poštuju one institucije koje utvrđuju i objelodanjuju istinu. Birajte onu partiju koja ljudima kaže da mogu birati vladu koju hoće ali da ne mogu birati istinu koju bi htjeli.

Yuval Noah Harari je istoričar, filozof i autor bestselera Kratka istorija čovječanstva, Homo Deus – istorija od sutra i 21 lekcija za 21. stoljeće. On predaje na Fakultetu za istoriju hebrejskog univerziteta Jerusalem.

ipg-journal.de