Krhke veze Amerike i Turske kada se radi o sirijskim Kurdima

Povezani članci

• Kolaps električnog sistema na Kubi nakon naleta uragana
• Ebadi: Protiv Islamske države knjigama, ne bombama
• Apel pisaca i intelektualaca za migrante
• Pandemija korona virusa i dalje „ubrzava“
• Svetski lideri na zasedanju Generalne skupštine UN
• Japanci štede energiju ležernijom odjećom

Foto: GTY

Nakon okončanja djelovanja terorističke grupe DAEIŠ u Siriji te samozvanog prisustva turskih vojnih snaga u ovoj zemlji kao i američke podrške Kurdima ušlo se u specifičnu fazu. Naime, Turska koja sa sjevernim dijelovima Sirije ima granicu dugu 911 km zabrinuta je zbog jačanja moći i rastuće uloge sirijskih Kurda što je jasno očitovano kroz Partiju demokratskog jedinstva (PYD) kao sirijskog ogranka Kurdistanske radničke stranke (PKK). Turska zabrinutost zbog PKK nije bezrazložna jer je ova vojna formacija bila izvršilac velikog broja terorističkih operacija na teritoriji Turske.

U sadašnjim uvjetima, od 911 pograničnih kilometara između Sirije i Turske sirijski Kurdi imaju na raspolaganju 700 km i to u formi tri kantona: Afrin, Kobani i Cizre. I ovo pitanje od samog početka sirijske krize 2011. pa sve do danas postalo je goruća preokupacija Ankare, a turski političari, posebno Recep Tayyip Erdogan, turski predsjednik nebrojeno su puta zahtijevali uspostavu zone sigurnosti na sjeveru pokrajine Aleppo koja bi se protezala dužinom od 90 km i išla u dubinu do 50 km u regionu između Azaza i Jarabalusa. Ali sve do 23. septembra 2016. kada je turska vojska intervenirala u Siriji u vidu operacije „Štit Eufrata“ i prvo ušla u Jarabalus, a potom i u Azaz i al-Bab, zapadne sile, napose Amerika, nikada nisu dopuštale da se ostvare turski zahtjevi.

Od 15. novembra 2015. kada su pod izravnom američkom i potporom koalicionih snaga protiv DAEIŠ-a formirane Sirijske demokratske snage (SDF) sirijski Kurdi su uz izravnu potporu Washingtona ostvarile velike uspjehe na terenu. Prvo su pod svoju kontrolu stavile grad Tall-e Abiz na sjeveru regije Raqqa a potom su nastavile u pravcu regiona zapadnog Eufrata i pod kontrolu stavile grad Manbij. Svoj napredak su Sirijske demokratske snage nastavile kontrolom centra DAEIŠ-a u Siriji, tj. zauzimanjem strateškog grada Raqqa.  Također u posljednjih mjesec dana ove su snage uspjele pod svoju kontrolu staviti važne naftne regione na istoku Sirije u regiji Deir el-Zor. U sadašnjoj konstelaciji ono što prije svega drugog izaziva strah Turske vezano je za dva važna pitanja. Prvo, činjenica da sirijski Kurdi uz američku vojnu potporu sada raspolažu naprednom vojnom opremom sa velikom razornom moći. A imajući u vidu proslavu pobjede zauzimanja Raqqe pri čemu se vijorila fotografija Abdullaha Ocalana, lidera PKK koji je u zatvoru, može se kazati da je ovo najvažnija naoružana grupa koja djeluje protiv Turske a koja raspolaže ovakvim naoružanjem. Drugo što izaziva zabrinutost Turske su relacije između PKK i Amerike. Turska, naime strahuje da Washington eventualno tajno naoružava PKK.

Usljed ovakve pozicije posljednjih dana bili smo svjedocima novih „prekopavanja“ turskih dužnosnika. Američki predsjednik Donald Trump u telefonskom razgovoru sa Erdoganom od 24. 11. 2017.  obećao je da će prekinuti pružanje vojne podrške snagama sirijskih Kurda, odnosno Kurdskim jedinicama narodne zaštite (YPG) i Jedinicama ženske odbrane (YPJ). Na tragu toga je prema izvještaju agencije Anadolija Mevlut Cavusoglu izjavio: „Trump je dao garancije predsjedniku Erdoganu da neće više naoružavati grupe sirijskih kurda.“  Na temelju ovih dešavanja postavlja se pitanje da li se Trumpovo obećanje dato Erdogano može sprovesti i na terenu? Osim toga šta je cilj Washingtona u ovom političkom saopćenju? Ova se problematima može elaborirati kroz tri važna aspekta:

1. Nastavak skrivene oružane i finansijske pomoći sirijskim Kurdima

Amerika nikada neće dići ruke od pomoći Kurdima jer ove snage ulaze u sastav američke vojne pješadije u regionu na sjeveru Sirije. Washington ima dugoročan program za sirijske Kurde. Glavni pijuni američke igre na poprištu sirijske krize su upravo Kurdi i ostali arapski sunitski tokovi ni na tereni a ni u političkom smislu nemaju tako jaku poziciju. Prekid saradnje između Amerike i sirijskih Kurda moga bi se tumačiti kao američki mat u odnosu na promjene na samom terenu u Siriji.  Dakle, kratkoročno gledano logika igre je da Amerika neće ni u kojem slučaju prekinuti pružati potporu sirijskim Kurdima a najracionalniji scenario bi bio da su Trumpove riječi samo formalne i da će Amerika tajno nastaviti pružati oružanu i finansijsku potporu sirijskim Kurdima.

2. Izvlačenje koristi iz „kurdskih karata“ radi vršenja pritiska na Tursku

Jedan drugi bitan momenat vezano za Trumpovu izjavu je u vezi sa izvlačenjem koristi Washingtona iz „kurdskih karti“ vršenjem pritiska na Tursku. Realnost je ta da je u posljednjih nekoliko godina došlo do dubokih neslaganja između Turske i Amerike i može se kazati da se odnosi dvije zemlje u ovom povijesnom trenutku nalaze na najnižoj razini. U takvim uvjetima logična igra za Trumpa i američke stratege je da se iz „karti“ sirijskih Kurda i američke skrivene potpore stranci PKK izvuče korist kroz vršenje pritiska na Ankaru kako bi se Turci povinovali američkim zahtjevima, sa jedne strane, a sa druge da bi se spriječilo prekomjerno zbližavanje Rusije i Irana.

3. Beskonačna Erdoganova nada u Trumpovo obećanje

Analizirajući Trumpove izjave u posljednje vrijeme moglo bi se kazati da su izjave američkog predsjednika čak i prema svojim podređenim bez neke važnosti i da se to sve završava na razini jednog običnog i formalnog govora koji se ne sprovodi u praksi. Ovo se naročito može osjetiti u sferi američke vojne strategije i američke vanjske politike. James Mattis, američki ministar odbrane, i Rex Tillerson, američki državni sekretar, su pokazali da su više naklonjeni neovisnom djelovanju nego sprovođenju Trumpovog programa. Dakle, malo je vjerovatno da će doći do promjene američke strategije prema sirijskim Kurdima. Američke vojne pošiljke će se i ubuduće slati Sirijskim demokratskim snagama. U prilog ovome govori i činjenica da je neimenovani član sirijskog vojnog Vijeća kazao da nije došlo do promjene američkog kursa vezano za naoružavanje Sirijskih demokratskih snaga te da i dalje stiže oružje iz SAD-a. Osim toga saopćenje koje je stiglo iz Pentagona i Bijele kuće sadrži dosta nejasnoća i u njemu nije potvrđen kategoričan prekid saradnje sa sirijskim Kurdima.

U sadašnjim okolnostima Donald Trump i američka vlada obećanjem datim Erdoganu žele ostvariti dva glavna cilja.  Jedan je spriječavanje snažnijeg zbližavanja Turske sa Iranom i Rusijom, a drugi spriječavanje vojnog napada turske vojske i njenih sirijskih saveznika na kanton Afrin na sjeverozapadu Sirije.  Turski napad na Afrin bi zapravo mogao biti uvertira za američko uplitanje u veliku krizu u regionu što bi predstavljalo ozbiljnu prijetnu za relacije Amerike i Ankare. Ali posljednja Erdoganova izjava bez presedana o aktivnoj američkoj ulozi u regionu zapravo pokazuje da su dužnosnici iz Ankare upoznati kako se Washington neće držati datog obećanja. Na tragu toga bit ćemo svjedocima zbližavanja Turske sa Iranom i Rusijom kada se radi o budućnosti sirijskog pitanja.